Kolumne drugog kruga pakla

Upravo na Novoj završavaju scene o Mesićevoj ocjeni Sanaderove vladavine, i nenajavljenom dolasku samog Sanadera. Cijeli mi taj događaj izgleda kao lažirani osmjesi Pašića i Radića. Žao mi je Stipice, iako vjerujem da je imao dovoljno vremena za stvaranje jasne slike o tome koga je prisiljen trpjeti.
Današnji je dan ispunjen sjetom, a ja samo teoretiziram, održavajući raspoloženje na istoj razini. Puno je pitanja, a odgovara nigdje. Jesu li Tesla, Buonarroti, Aristotel & co. sanjali Veliki plan, ili su se slučajno pronašli u njemu? Jesu li i oni sanjali na stranim jezicima, s prijevodom ispod? Ne, nisu, jer moji titlovi proizlaze samo iz već viđenih u filmovima, iako na njih niti ne obraćam pozornost.

Pripremam se za sve Nobele, Oscare & co. koje sam zaslužio, a istovremeno se ne mogu sjetiti niti jednog nobelovca koji je slavu stekao izigravanjem pingvina u krevetu. Svoj sam najbolji slušatelj, no na ugodnoj sobnoj temperaturi. Putine, dođe mi da ti otvorim te famozne ventile, pa se nauživaš onoga što tako pažljivo čuvaš. Nevjerojatno je kako se manje bojim Putina nego nekih Hrvata koji narodnost nose samo u domovnici, dok im je srce ispunjeno zastrašujućim prizorima.

No dobro, svjetla su se upalila tek nakon Velikog praska, dok su glumci već izašli na scenu i pripremili se za milenijski maraton. Upalit će se svjetla opet, i glavni akteri svih predstava postat će jasni svima, kao što su meni sada.

Postojala je boja koju sam morao vidjeti. I pjesma čiji zvuk je bio nezaobilazan. Postojali su ljudi koje sam morao upoznati, uživo ili u snovima, nije važno. Toliko se toga moralo poklopiti kako bih poželio promatrati zvijezde.
Samo reci riječ, i upoznat ću te s njima. Vrijeme je da progledaš, te ti naočale više nisu u modi. Samo reci riječ, i prenijet ću ti tajnu života, iako shvaćam zašto je neprenosiva riječima. Govor je banalan oblik komunikacije, znaš? Toliko izraza za istu stvar, a nijedna za ono drugo. Ono što postoji u ideji, no ne i u materiji.