utorak, 31.07.2007.
Rak na plućima
Upravo sam se vratio sa požarišta na Miljevcima, prije neki dan sam obišao požar na Jelinjaku gdje su gorila pluća mog Šibenika, Velebit gori već 7 dana, Svilaja isto toliko... Tužno i žalosno, ali ne mogu izbjeći da postavim pitanje ako već ne možemo kontrolirati piromane i prirodu, zašto onda nemamo opremu za gašenje kako bog zapovjeda.
O čemu pričam?
Pa na Miljevcima sam zatekao dva vatrogasna auta nasuprot fronte požara dužine 200 metara. Ljudi desetak, trojica iz Šibenika iz DVD-a i sedam ili osam iz Knina pretpostavljam isto DVD. I dobro, ostali su angažirani na većem požaru nedaleko odatle. Ali radi se o momcima 19-20 godina koji hrabro, ali zaista hrabro uleću na sam vatreni zid sa šmrkovima, a okruženi su smrikama i raslinjem koje također može svaki čas planuti. Ono što je mene zabrinulo jest njihova oprema, nema maski sa kisikom, nema zaštite za oči, a vjerujte u uvjetima požara potpomognutog jakom burom vrlo se teško i gleda i diše.
Ti momci izlažu svoj život opasnosti, a imate osjećaj da su s tim šmrkom na požarištu kao kap u moru. I tu dolazimo da Sanadera i njegovog najnovijeg obećanja o kupnji air tractora i canadera i volio bih pitati i njega i cijelu hrvatsku vladu što ste gospodo učinili u ove četiri godine. Sve to je mogla Hrvatska imati i vatrogasci su mogli puno manje riskirati. S takvom opremom povećali bi efikasnost gašenja požara i smanjili opasnost za vatrogasce i imovinu građana. Da ne govorim da bi se požari lakše zaustavljali da na svaki požar nalete četiri ili pet kanadera umjesto jednog, dva ili nijednog. Da stvar bude gora sve to je Hrvatska mogla imati da je npr. samo zadržala u svom posjedu šest miliona dolara koji su netragom nestali iz Brodosplita i utrošila ih za kupnju kanadera.
Drugo pitanje koje mi se nameće jest preventiva. Kasno je raspredati o uzrocima požara, treba pokušati spriječiti njegovu pojavu i olakšati pristup vatrogascima ako se već požar pojavi. Što rade Hrvatske šume? Čak ih i zakon obvezuje da drže šume urednima, da se krošnje stabala krešu do određene visine, da prave požarne puteve. Ono što je vidljivo na Jelinjaku, gdje se radi o gustoj borovoj šumi i to baš u dijelu koji je jedini ostao neopožaren jest da se o šumi ne brine nitko, da stabla koja uslijed starosti i vremenskih nepogoda padnu na tlo tu i ostaju do truljenja, praktički da ta šuma koja na prvi pogled izgleda pitomo i održavano egzistira na principima prašume. Pretpostavljam da je situacija ista i na drugim mjestima, ako ne i gora.
A treće i neizostavno pitanje zašto ne postoji nacionalni program sanacije opožarenih područja, već se dio takvih pretvara u građevinske terene. A to jest nacionalni problem.
Jer ukoliko se ne pobrinemo oko tog problema kroz par godina ćemo u Dalmaciji i Primorju po brdima i brežuljcima imati goli kamen bez zemlje koju će kiša sprati, a tad će biti kasno za bilo kakvu reakciju.
Franko Vidović
Predsjednik GO SDP Šibenik
- 16:48 -
Komentari (13) - Isprintaj - #
