subota, 29.07.2006.
Nesvjesna smrt
Probudim se, na krevetu ležm
Pogledam svoje tijelo, zatim se naježim
Po cijelom tijelu nalaze mi se crvi
Krevet mi je pun krvi
Vrištim, izletim iz kuće, pitam se kamo ću sada
Vani hlada kiša pada
I dok bjesno trčim kroz grad
Prati me odvratan smrad
Na jedno groblje dođem
Pored kamene ploče prođem
Na njoj moje ime piše
Padam na pod, tijelo mi ne diše
Na osječam kapi kiše
Postaje sve tiše i tiše.
Izgubljena djeca
Samo smo prah
Samo smo lagani dah
Samo smo prašina na nepročitanoj knjizi
Samo smo na nečijoj brizi
Samo smo sjaj u tuđim očima
Samo smo hladan zrak u noćima
Djeca izgubljena smo samo
Mi nemamo kamo
Nikada se ne vračamo toplom domu
Jer se nemamo vračati komu
Samo smo blijeda sjena
Samo smo jeftina cijena
Samo smo u svijetu zaboravljeni
Samo smo od 'dobrih' ljudi ostavljeni
Samo smo prigušeni glas
Samo smo tanka vlas
Djeca izgubljena smo samo
Mi nemamo kamo
Nikada se ne vračamo toplom domu
Jer se nemamo vračati komu
Samo na kiši stojimo
Samo na nebu zvijezde brojimo
Samo se nečujno molimo
Samo iznutra lagano gorimo
Samo si rane solimo
Samo uzaludno nekoga volimo
Djeca izgubljena smo samo
Mi nemamo kamo
Nikada se ne vračamo toplom domu
Jer se nemamo vračati komu.
Ja sam...
Ja sam kćer prašine na ormaru
Sestra trule daske na mostu staru
Srce sam dala svjetlosti sviječa
Brinem se o prahu cviječa
Ja sam na vrani crna boja
Na tvom čelu kap znoja
Zrno pjeska u mislima tvojim
Lahor u mislima svojim.
Evo dame i gospodo, dame koje se osjećaju ko gospoda ili gospoda koja se osjećaju ko dame, umjetnici, pjesničke duše, neshvačeni slikari(bez brige vaše slike će prodavati za milijune kada budete 2 metra pod zemljom, pa vam vaši praunuci mogu kupiti novi skupocjeni lijes ili antiknu urnu),veliki i mali, zdravi i bolesni, bankari, matematičari, vozači tramvaja i buseva i svi koji ste čitali ovaj moj blog a niste se našli u navedenim kategorijama, ovo su neke od mojih 'pismenih naćina izražavanja' i nadam se da su vam se barem malo svidjeli, a ako nisu u tom slučaju 'fuck you, fuck you very much'.
- 18:05 -
petak, 28.07.2006.
iz moje male plave bilježnice
noćni leptir
i dok mirisni štapić lagano gori
um protiv srca se bori
i dok noćni leptir sobom leti
um te se sjeti
vraća se onaj osjećaj stari
dok srce za tebe krvari
i dok leprša svojim krilima bijeli leptir
jedini koji remeti ovaj mir
dim iz štapića po sobi se diže
leptir mu prilazi sve bliže
svoje tanko krilo opeće
'ah, vatrene li boli' reče
ali u njemu je jaka snaga on još leti
ali onda se sjeti
da nema živjeti za koga
da nema leptira toga
koji će mu izlječiti krila
koji će mu biti ljubav mila
te pada i pada
hladan parket jak udarac mu zada
i dok sa krila mu se sipa prah
on ispusti svoj zadnji dah
kada bih mogla biti bilo što...
bila bih kemija između ljudi koji se vole
bila bih zrak između ruku koje se mole
bila bih dim upaljenog ulja snažnog mirisa
bila bih tinta antičkih spisa
bila bih siromašnog djeteta uzdah
bila bih slijepog svirača saksofona dah
bila bih zvuk tračnice i vlaka
bila bih ranojutarnja sunčeva zraka
bila bih šah mat u igri
bila bih rikanje koje proizvode tigri
bila bih tajanstvenost koje imaju tvoje oći
bila bih tvoj san svake noći.
tihoj patnji
On je kao mjesec
daleko, daleko na noćnom nebu
jedina svjetiljka u mraku
i ako ispružim svoje prste
iako meni izgleda kao da ga dotićem
nisam mu ni blizu
On je kao biser
duboko, duboko u moru
elegantan i sjajan
i ako u more stavim ruke
znam da je tu negdje
ali ga dotaknuti ne mogu
On je kao zlato
gusto, gusto skriven među planinama
skriven među zemljom i kamenjem
on strpljivo čeka i mirno spava
i ako na hladnu zemlju prislonim svoj dlan
mislim da ga osjećam
ali ga osjetiti ne mogu
ali ipak na kraju
i on je samo zrno pjeska
u pustinji
kapljica vode
u moru
čestica
u zraku
samo jedna kap krvi
u venama
ali ipak na kraju
i On traži svoj Mjesec
svoj biser i svoje zlato.
- 15:46 -
