Rock n' roll

Guns N' Roses

Prica pocinje 1985, kada je bend pokrenuo Jeff Isbell, kasnije poznat kao Izzy Stradlin, koji je htio napraviti najbolji bend na planeti, za vokalom je vidio svog dugogodišnjeg prijatelja Willian Bailey-a, koji ce se preimenovati u W. Axl Rose saznavši prezime svog pravog oca, dok je ostatak benda sacinjen na brzinu od lokalnih mladica: Tracii Guns gitara, Rob Gardner bubnjevi i Michael "Duff" McKagan bas. Takva Motlijeva ekipa nije izdržala dugo, svirala je neuvježbana pod raznim imenima, i Gardner i Tracii ubrzo napuštaju grupu ,a Tracii ce potom re-formirati danas poznate L.A. Guns, a Duff pronalazi zamjenu u Road Crew, jednom od bezbroj lokalnih LA bendova u kojima je svirao: Steven Adler je na bubnjevima i Saul "Slash" Hudson na gitari. I tako su rodeni Guns N' Roses. Axl ce svoj prvobitni styling ukrasti sa zidova Izzy-eve sobe gdje su visili posteri Micheal Monroe-a i Hanoi Rocks, što je posredno uticalo i na sam zvuk: glam-rock je dobro izgledao i zvucao. Velika izdavacka kuca Geffen je u G N' R videla glam/sleaze povratnike i bila brza da ponudi ugovor za oko $75,000 marta '86., ne sluteci da ce oni sav novac potrošiti u roku od mjesec dana na vracanje dugova i neizbježnu drogu. Iste godine izdat je u limitiranom tiražu samoproducirani EP "Live Like A Suicide" na maloj etiketi Uzi Suicide Records, koji je rasprodat u rekordnom roku. EP je imao dvije obrade: Aerosmith "Mama Kin", i "Nice Boys" od kultnih australijskih rockera Rose Tattoo, kao i dvije autorske pjesme "Reckless Life" i "Move To The City" koje su opisivale haoticno stanje u kojem se nalazio život svakog od njih. Zanimljivo je da je tek par godina kasnije otkrivena mala "prevara" vezana za ovo izdanje - naime, sve cetiri pjesme su snimljene u studiju da bi se naknadno dodao zvuk publike i time stvorila koncertna atmosfera. Reputacija Guns N' Roses je polako rasla, no uspjeh je bio još daleko. Zadnjeg dana jula 1987. izlazi "Appetite For Destruction" koji je jedan od deset najboljih albuma ikad snimljenih.Trinaest godina kasnije, ovaj LP i dalje ne otkriva ni jednu jedinu manu, ni jedan pogrešan ton, sve je neprikosnoveno - od "Welcome To The Jungle" do "Rocket Queen", sve je konacno bilo na jednom mestu, jednostavno i savršeno. Uprkos svom potencijalu, album nije u startu zabilježio veliku prodaju. "Nikada nisam mario za uspjeh", rekao je Slash. "I kad se dogodio,veoma me je iznenadio. Bili smo na turneji cijelu godinu, znali smo da se album prodaje dobro i odjednom je masa pocela pristizati na koncerte. Izdavacka kuca bi nas nekad nazvala i rekli bi nam do koje smo pozicije stigli na Top Listi, i koliko smo kopija albuma prodali, ali ja to nisam puno cijenio sve dok me, nakon jedne turneje, neko nije zamolio za autogram.". Bila je potrebna citava godina da "Appetite For Destruction" stigne na prvo mjesto US Billboard liste i konacno se pocne prodavati.Medjutim prvi skandal je uslijedio odmah po objavljivanju albuma koji je imao "nepristojan" omot. U pitanju je bila ilustracija "Apetite For Destruction" Robert Williams-a iz 1978. godine gdje je prikazana scena silovanja. Ubrzo su mnoge prodavnice odbile da prodaju ovaj album. Kompletan tiraž je vracen izdavackoj kuci, koja je potom izbacila izdanje sa novim omotom - logo krst Guns N' Roses na crnoj pozadini.Dogadjaj koji je ispunio tabloide širom svijeta sa naslovima o Guns N' Roses, bio je nesretni slucaj na Monster Of Rock festivalu na Castle Donnington-u u Britaniji, kad su dva fana poginula u gužvi na koncertu. Ko je imao priliku da presluša snimak sa tog koncerta, cuo je napore Axl-a da smiri publiku, da utiša strasti, ali ništa nije pomoglo - štampa je pronašla krivca. Zatrpani skandaloznim clancima, uz dobru koncertnu promociju i nekoliko aktuelnih spotova na vodecim muzickim TV-stanicama poput MTV-a, Guns N' Roses su polako dolazili u centar pažnje - i album je sa jednogodišnjim zakašnjenjem stigao na prvo mjesto Billboard liste.
Ako za neke ekscese i nisu bili krivi, to se nikako nije moglo reci za kontraverznu pjesmu "One In A Million" sa albuma "G N' R Lies - the Sex, the Drugs, the Violence, the Shocking Truth" objavljenog u decembru 1988. Axl tu napada crnce nazivajuci ih pogrdnim izrazom "niggers" , kao i imigrante i homoseksualce optužujuci ih sa "immigrants and fagets. Stih o "crncima" zategao je odnose u bendu. Slashova majka je crnkinja. "Nisam bio za tu pjesmu, i odbijam da je sviram uživo", kaže Slash. Na prodaju albuma ovi dogadjaji nisu imali uticaja, i G N' R postaju prvi bend, nakon deceniju i po, kome su se dva albuma našla u Top 5 najprodavanijih izdanja. Slijedeca 1989. godina zatekla je bend u totalnom haosu - Izzy, Slash i Adler se bore sa narkomanskim krizama, i tek ih poziv za cetiri koncerta u LA-u kao predgrupa Rolling Stonesima, vraca u pokret.Steven Adlera,ce avgusta 1990. zamjeniti Matt Sorum. Iako je bend ponovo bio u top formi, "pojacan" klavijaturistom Dizzy Reed-om, iako je droga nestala sa liste dnevnih potreba, i rad na novom album je uveliko trajao, odnosi su poceli da se komplikuju. Kasniji intervju ce pokazati da je Axl-ov egoizam bio glavni problem. Izzy je prvi odlucio da napusti bend, i to neposredno pred izdavanje dva albuma "Use Your Illusion I & II", sto ce biti ozvaniceno tek par mjeseci nakon što su se albumi pojavili u prodaji. Neobieno je da je Axl-ova sujeta prema dobrom drugu išla tako daleko da su sve dionice koje je Izzy snimio za ova dva albuma - "utišane" i malo izmjenjene. Ova dva albuma su donijela malo mekši zvuk Guns N' Roses, balade poput "Don't Cry", "Estranged", "Novembar Rain. Albumima skoro da se nije moglo ništa zamjeriti, otišli su pravo na vrh najprodavanijih izdanja, Guns N' Roses su postali najpopularniji bend na svijetu - ali ujedno,upravo tu je i bio pocetak njihovog kraja.Uslijedila je svijetska turneja, Guns N' Roses su bili glavni bend na svakom koncertu,na svakom festivalu,izbaceni video spotovi stizali su u sam vrh, novac je pristizao sa svih strana - ali ipak, u bendu su mnogi bili nezadovoljni.
Pravi kuriozitet u muzickoj industriji predstavlja traženje zamjene za Stradlina - naime, cak dvojica gitarista su odbili da zauzmu mjesto ritam gitariste u tad najpopularnijem bendu na svijetu. Prvi je bio Peter Wells iz tada rasformljene grupe Rose Tattoo, koji je po prici mnogih rekao jednostavno "ne interesuje me ovo što sada radite", dok je David Navarro tražio više od ponudenih $2,000,000. Nekadašnji gitarista Kills For Thrills, Gilby Clarke, zauzeo je na kraju Izzy-evu poziciju naucivsi kompletan koncertni opus grupe za nekoliko dana. "The Spaghetti Incident"(1993) je album obrada, koji je Duff prvobitno zamislio kao album posvecen punk bendovima, a na albumu se našla i jedna "stvar" ozloglašenog ubice Charles Manson-a koja je takode napravila skandal..Duff je izbacio 1993. solidan solo album ("Believe In Me"), Stradlin je vec uveliko radio sa svojim pratecim bendom Izzy and The Ju Ju Hounds s kojim je 1992. objavio odlican album, Slash je u medjuvremu svirao sa svakim ko bi ga pozvao, a vijesti o Guns N' Roses nije bilo. U takvoj atmosferi, izdavaci su pokušali primorati bend na povratak - ostavljeno je slobodno mjesto na soundtrack-u za film "Intervju Sa Vampirom"(1994), i ostalo je još samo da dobiju pjesmu. "Simpathy For The Devil" (obrada Rolling Stones-a) je poslednja stvar snimljena u djelimicno staroj postavi: umjesto Gilby-a, Axl je bez predhodne saglasnosti ostalih doveo gitaristu Paul Tobias-a. Teško je reci kad se bend u potpunosti raspao - Rose je, ponovo bez icije saglasnosti, izbacio Matt Sorum-a, Slash je saznao preko novina da više nije u bendu, Duff je preslušavši Axl-ove demo snimke rekao da ne želi to da svira, i u grupi je ostao Axl, koji j sudskim putem dobio pravo da dalje koristi ime Guns N' Roses.Iz Guns N' Roses, u periodu 1994-1999., nije stizalo puno informacija. Postava za koju se vjeruje da je radila sa Axl-om zadnje dvije godine je sledeca: Robin Finck (glavna gitara), Paul Huge (gitara), Tommy Stinson (bass gitara), Josh Freese (bubnjevi), i Dizzy Reed (klavijature) - i po Rose-ovoj prici, nastalo je oko 70 pjesama, od kojih bi se na novom albumu trebalo naci 16-17. Kako ce to možda zvucati, možete saznati ako preslušate soundtrack za film "End Of Days". Govoreci o novom albumu, Axl kaže: "Htio sam da napravim tradicionalnu plocu ili da se vratim nazad na Appetite For Destruction, ali nisam uspio. Slash je razlog. Jednostavno, niko se nije pojavio ko bi ga mogao zamjeniti na pravi nacin". Novi stil zahtjevao je temeljno prearanžiranje bogatog G N' R naslijedja, te su Axl i ekipa u studiju ponovo snimili skoro sav "Appetite For Destruction", kao i pjesme "You Could Be Mine" i "Patience", koje ce, tako aranžirane, biti izvodjene na koncertima. Novi album se trebao pojaviti u prodavnicama u nekoliko navrata, ali iz mnogo razloga je bio prolongiran. Ipak 2002. godine izlazi novi Guns N' Roses album koji je nazvan Chinese Democracy, na ovom albumu su se nasle slijedec pjeme: Madagascar,The Blues,Silk Worms,Oh My God i kao posljednja Chinese Democracy. U grupi kao sto je Guns N' Roses bilo je dovoljno slave za svakoga ne samo za frontmena. Nikada nije planirano da Guns N' Roses postanu toliko veliki. Slava je rasturila ovaj bend, uostalom to se kad-tad desava svim velikim bendovima.

Po mnogima jedan od najznačajnijih i najutjecajnijih bendova svih vremena formirao se 1969. godine nakon raspada legendarnog britanskog sastava Yardbirds. Raspadom gitarist grupe, Jimmy Pageu (punim imenom James Patrick Page r. 09.01.1946. u Hestonu), ostao je niz neodsviranih koncerata koje je prema ugovoru trebao odraditi. Pošto su Yardbirdsi bili rasformirani Page je trebao okupiti nove članove i ispuniti obveze iz ugovora.

Pageov prvi izbor bio je multiinstrumentalist i studijski glazbenik John Paul Jones (r. 03.01.1946. u Sidcupu pod imenom John Baldwin) poznat od ranije Pageu po brojnim suradnjama s tada već afirmiranim glazbenicima i bendovima kao što su The Rolling Stones, Dusty Springfield, Herman's Hermits. Sam Page bio je poznat u širim glazbenim krugovima i prije nego se pridružio Yardbirdsima. Zbog svojih problema s mučninama na putovanjima odlučio je odustati od napornih turneja i posvetiti se studijskom radu. To je rezultiralo time da je postao jedan od najtraženijih glazbenika tog vremena i epitetom vodećeg mladog session glazbenika. Svirao je sa grupom The Who na njihovom hitu "I Can't Explain" i albumu "My Generation", nastupao je s The Kinks, grupom Them, Jeff Beckom, Tom Jonesom i mnogim drugima.

U daljnjoj potrazi za preostalim članovima Yardbidsa Pageov izbor nisu isprva bili niti Plant niti Bohnam. Nakon neuspješnog pokušaja da pridobije pjevača Terry Reida i bubnjara B. J. Wilsona (poslije član grupe Procol Harum) Page je pozvao Robert Planta da se pridruži grupi. Kasnije je na Plantovu preporuku za bubnjara angažiran John Bohnam. Tako oformljeni pod nazivom The New Yardbirds ispunili su sve ugovorom postavljene obveze. Po povratku u London počeli su razmišljati o novom imenu grupe pa je tako za jedan od mogućih naziva predložen i The Mad Dogs. Naposljetku su uzeli ime Led Zeppelin prema primjedbi bubnjara grupe The Who Keith Moona da će se raspasti poput olovnog balona. Pravilno napisano ime bilo bi Lead Zeppelin, no da bi se izbjegle pogreške pri izgovoru (Lid Cepelin) napisano je kako je i ostalo Led Zeppelin.

Osoba koju svakako valja spomenuti je i menadžer grupe Peter Grant. Prije nego je postao menadžer Zepplinima, taj osebujan lik snažnih tjelesnih proporcija, bavio se nizom poslova, kao što su radnik na stageu, hrvač, kaskader, izbacivač... Ovaj posljednji mu je i osigurao prvi kontakt sa glazbenom industrijom gdje je započeo kao menadžer turneje da bi u konačnici obavljao prave menadžerske poslove i to s bendovima Neshville Teens i Alan Price Combo. Kao menadžer Zeppelina u početcima njihove karijere osigurao im je diskografski ugovor sa prestižnom etiketom Atlantic Records.


Prvi album grupe jednostavno nazvan "Led Zeppelin" izašao je početkom 1969. godine nakon njihove turneje po Americi gdje su nastupali kao predgrupa grupi Vanila Fudge. Album je snimljen u svega 30 sati, a obilježili su ga klasici "Dazed And Confused", "Good Times Bad Times" i "Communication Breakdown". Cijeli album prožet je starim blues riffovima sa primjesama čvrstoga rocka i nadmetanja Plantovog moćnog glasa i Pageove gitare. Dva mjeseca nakon izlaska album je postao jedan od deset najprodavanijih albuma u Americi da bi nedugo nakon toga dosegao i zlatnu tiražu. Bend je tijekom 1969. godine neumorno radio.

Održavali su koncerte po SAD-u i Engleskoj, a u kolovozu im je izašao i drugi studijski album "Led Zeppelin II". Album je doživio trenutni uspjeh došavši na sam vrh američkih top ljestvica gdje se kao broj jedan zadržao punih sedam tjedana. Na albumu se nalazi i iznimno uspješna "Wholle Lotta Love" (prerada Willie Dixonove skladbe "You Need Love"), pjesma koja je postala i ostala klasik hard-rocka. Album je pomogao bendu da učvrsti svoje mjesto međunarodne koncertne atrakcije što je i rezultiralo njihovom gotovo dvogodišnjom turnejom.

U kolovozu 1970. godine objavili su "Led Zeppelin III". Ovim trećim albumom napravili su lagani odmak od dotadašnjih blues utjecaja i načina stvaranja. Album obilježavaju skladbe u kojima prevladava utjecaj britanskog folka i mitologije, što osobito dolazi do izražaja u snažnoj "Immigrant Song" u kojoj se isprepleću teme iz keltske mitologije ("...Valhalla, I am coming..."). Značajan je broj akustičnih skladbi kao što su primjerice eksplozivna "Gallows Pole" ili pak nešto lakše "That's The Way" odnosno "Tangerine".

Krajem 1971. godine izlaz bezimeni album ili album četiri simbola, koji je ostao poznatiji po općeprihvaćenom naslovu "Led Zeppelin IV". Ovaj album mnogi ocjenjuju kao najbolji uradak Led Zeppelina. Pritom svakako treba skrenuti pozornost na skladbe poput energičnih "Black Dog" i "Rock And Roll", folkerske "The Batle Of Evermore" i dvije izvrsne "Going To California" i "Stairway To Heaven", koja je postala trenutni radio hit, a interesantno je da nikada nije bila singl. Sam Plant je naglasio da je zanimljivo što je pjesma postala tako popularna pogotovo zato što se radi o skladbi koja traje 8 minuta koja nema refren i nema gotovo ničega. Bilo kako bilo "Stairway To Heaven" je postala jednom od najboljih pjesama svih vremena, a album "Led Zeppelin IV" se do sredine devedesetih godina prošloga stoljeća prodao u gotovo 16 milijuna primjeraka.

Iste godine Robert Plant je doživio tešku prometnu nesreću kada je sa svojom suprugom boravio u Grčkoj na odmoru. Zeppelini su zbog toga bili prinuđeni otkazati turneju, a i sve ostale aktivnosti benda privremeno su bile prekinute. Godine 1976. objavili su album "Presence" koji su kritičari dočekali vrlo hladno s iznimno lošim kritikama. Usprkos tome album je dosegao broj jedan u Americi i Britaniji. Od pjesama s ovoga albuma izdvojio bih "Nobody's But Mine" energičnu Zeppelinovsku rock temu i maratonsku deset i pol minutnu "Achilles Last Stand". Ponovno su krenuli na turneju na kojoj su predstavljali i promovirali album "Presence", no deset posljednjih koncerata u Americi moralo je biti otkazano zbog smrti Plantovog sina Karaca uzrokovane trbušnom infekcijom nepoznatim virusom.

Nakon poduže pauze bend je u ljeto 1978. počeo snimati svoj osmi studijski album. Album je sniman u Stockholmu, Švedska, u ABBA-inom Polar studiju. Godinu kasnije, a prije izlaska novog albuma, krenuli su na kratku europsku turneju na kojoj su održali koncerte u Švicarskoj, Njemačkoj, Nizozemskoj, Austriji i Belgiji. "In Through The Out Door je ugledao svjetlo dana gotovo jednu godinu nakon početka snimanja, u kolovozu 1979., a bio je pakiran u smeđim vrećicama sa 4 različita omota. Na albumu se nalaze izvrsne skladbe "Fool In The Rain" i "In The Evening", a poseban dojam ostavljaju i fino uklopljeni Jonesovi klavirski aranžmani ("Hot Dog, "South Bound Saurez"). Mnogi su ovaj uradak proglasili jednim od najslabijih ostvarenja Led Zeppelina. Opet, usprkos slabim kritikama album je došao na broj jedan top ljestvica u Americi i Britaniji.

U svibnju 1980. krenuli su na europsku turneju koja je zaključena koncertom u Berlinu. 25.09.1980. John Bohnam je pronađen mrtav u svom krevetu nakon dvanaest satnog pijančevanja. Bohnam se onesvijestio/zaspao na leđima te se ugušio u vlastitoj bljuvotini. Tri mjeseca kasnije preostali članovi benda su izjavili da bez Bohnama više ne mogu svirati i da dostojne zamjene za njega nema što je rezultiralo konačnim razlazom Led Zeppelina. Godine 1982. Page je objavio album "Coda" na kojem se nalazio izbor ranije neobjavljenih snimki Led Zeppelina.

Nakon raspada grupe svaki od članova je krenuo stvarati vlastitu solo karijeru. Ponovno su se okupili tri puta. Prvi put 1985. godine zbog nastupa na "Live Aid" festivalu gdje su na bubnjevima umjesto Bohnama svirali Phil Collins i Tony Thompson, drugi put 1988. godine kada su svirali na vjenčanju Bohnamovog sina Jasona (za bubnjevima je svirao Jason) i konačno treći i posljednji put na obilježavanju 40. godišnjice Atlantic Recordsa.
U godinama koje su slijedile Page je objavljivao remasterirana izdanja snimki Zeppelina, zbirke hitova te dva box-seta jedan sa četri diska koji je postao najprodavaniji box-set svih vremena i drugi "Complete Studio Recording" s deset diskova.

Goine 1994. Page i Plant su ponovno počeli zajedno surađivati te su napravili niz interesantnih projekata i izdali dva albuma "No Quarter" (1994.) s preradama skladbi Led Zeppelina i "Walking Into Clarksdale" (1998.) s posve novim autorskim skladbama. Potom su krenuli na svjetsku turneju te su dva puta 1998. posjetili Zagreb, u veljači i studenom. Posljednje izdanje Led Zeppelina je trostruki live album i dvostruki DVD "How The West Was Won" iz 2003. s izborom najboljih koncertnih trenutaka i skladbi.

Jedan od ključnih pokreta, a stvaralačkih pomaka u povijesti rock glazbe bilo je suparništvo i tržišna utrka između diskografskih etiketa, a nerijetko su manje, tzv. "nezavisne", etikete hrabrošću odabira i sluhom za glazbene inovacije pretekle moćnije i bogatije diskografske koncerne. Dovoljno se prisjetiti priče o uspjehu Elvisa Presleya i njegovom prelasku s lokalne memphiske etikete "Sun" na svjetski ugledni "RCA Victor" i Hollywood, da upravo u toj kompeticiji malih i hrabrih s velikim i bogatim prepoznamo neke od korijena i rock odmetništva, ali i rock poslovanja.

Ova kompilacija u sažetom obliku nudi jedno od najuvjerljivijih pojašnjenja zašto je upravo u razdoblju novog vala - pored otprilike dvadesetipet godina - hrvatska diskografija uhvatila priključak s onime što se događalo u Velikoj Britaniji i newyorškim rock klubovima. Poduzetni i instinkt Milana Škrnjuga - izvršnog producenta dvije najuspješnije zagrebačke rock grupe "Parnog valjka" i "Prljavog kazališta" - kao i liberalni duh ostalih urednika diskografske kuće "Suzy" bitno su pripomogli da punk i novi val u Hrvatskoj ne ostanu samo egzotični import nego i doslovno svakodnevna sviračka praksa, isprva u klubovima, a zatim i u eteru i na malim ekranima. Iako će poslije financijski i tehnološki gigant "Jugoton" preoteti Johnnya Štulića i "Azru" (svaka je sličnost s pričom o Presleyu namjerna) i Juru Stublića i "Film" ( nakon nastupnog albuma za "Helidon"), treba priznati povijesnu istinu: "Suzy"je imao hrabrosti objaviti nastupni album "Clash" dok "Jugoton" nije smogao dovoljno odlučnosti da djeci komunizma ponudi "Sex Pistols"!

Da parafraziramo naslov uspješnice "Prljavog kazališta", "Suzy" je bila "rock etiketa za sutra", tako da danas doista ima valjanih razloga za ovo CD reizdanje koje nedvojbeno predstavlja temelj hrvatske punk i novovalne diskografije: "Valjak" i "Kazalište" dobili su priliku snimati ploče u europskim tonskim studijima, a "Azra" i "Film" još "dok su bili mladi" mogli su prenijeti svoju izravnu i izražajnu verziju jezika velegradske ulice na vinil. Šansu su dobili i majstori svirači iz "Parlamenta" - današnji "Valjkov" pouzdani "čovjek bubanj" Dražen Scholz (također zapažen i kao Stublićev suradnik), basist Dubravko Vorih koji je (kao i njegov uzor Sting) otplovio u jazz vode i prvi "prljavi" gitarist i sudionik prevratničkih "Gradskih priča" Zoran Cvetković - no priželjkivana usporedba s "Police" ostalo je više-manje na razini oksidiranih frizura.

Prvotna pojava ovih snimaka nije samo odškrinula nego širom otvorila vrata nadolazećoj generaciji hrvatskih rockera, jer je postalo više nego jasno da etiketa koja ne prihvati novi val može računati isključivo na "diskografski plićak". Ili još određenije - ovo je zbirka snimki povijesnog značaja od kojih je većina izborila neizbrisivo mjesto u antologiji hrvatskog rocka baš kao i etiketa koja ih je izvorno objavila!

U subotu 12.3.2005. u Starom Hrastu mogli ste se podsjetiti na dane jugoslavenskog rocka. Naglasak je bio stavljen na novovalne bendove .Međutim imali smo prilike čuti i starije bendove poput Indexa, Bijelog dugmeta, Atomskog skloništa, Buldoždera... Zamjeram jedino što nije bilo nekih bendova ili ličnosti koji su odigrali ključnu ulogu u razvoju YU-rock scene ( prije novog vala ) poput Smaka, YU-grupe,Timea ili Drage Mlinarca. Vrijedi spomenuti da je YU-rock scena u vrijeme punka i novog vala bila jedna od najjačih u svijetu – u Ljubljani su prašili Pankrti koji su na neki način i započeli cijelu stvar kod nas, u Rijeci su svirali Paraf i Termiti, u Zagrebu Azra, Haustor, Film i Prljavo kazalište, u Beogradu Električni orgazam, Šarlo Akrobata, Pekinška patka... Da je Yu –rock scena bila na razini svjetskih bendova posebno u vrijeme Novog vala, mogli ste se uvjeriti u subotu na vlastite uši.(martin) Ja bi još dodal da je slušaona bila loša .Prvo: DJ-i nisu imali nikakav koncept po kojem bi puštali ravnopravno sve izvođače koje su naveli na plakatima. Puštali su uglavnom ono kaj se valjda njima sviđa. Azre , koja je jedan od najvećih bendova bivše Jugoslavije i koja je najviše zadužila i obilježila balkansku glazbenu scenu (ako neko sumnja, nek si pogleda Mirkovićevo Sretno dijete ), je bilo na kapaljku. Točnije tri pjesme. Bendovi koje je navel Martin u recenziji iznad ove, skoro ili uopće nije bilo. Od svakog (ako) jedna stvar. Drugo: Ako je slušaona Ex Yu glazbe, onda to ne znači uglavnom komercijalni POP (Novi Fosili , Magazin i sl.), a pogotovo ne Zvonko Špišić i “Fijaker stari” Treće: zakaj je v jednom trenutku cela slušaona skrenula u narodnjake ?!?!?!?! Sve je to doprinijelo ovoj negativnoj kritici te slušaone. Jer ja ne kužim jednu stvar. Dal termin “slušaona” znači puštanje one glazbe koja se sviđa DJ-u, ili tematsko obuhvaćanje cijele jedne epohe v glazbi? Ja ne kužim zakaj bi neko moral naplatiti deset kuna za to kaj bum ja slušal ono kaj mi on more pustiti na kompu dok dojdem k njemu doma. Ne kužim. Čoveče, pa i ja bi štel puštati svoje bendove v Hrastu. Pitanje za organizatora: morem i ja dojti i napraviti slušaonu svojih bendova koje slušam doma? I moj frend bi isto. I njegov frend, a imamo i nekši bend. Još nemamo stvari, ali bi svirali uživo. Moremo dojti v Stari Hrast? P.S. ex yu je i prije 80.-ih. di su crveni koralji, demoni, mlinarec, smak, time, yu-grupa, grupa 220 i ostali?prijedlog organizatorima za slušaonu: razradite prije nekakav koncept. po epohama. nek bude i edukativno. ovak je to bezveze, bez reda i ičega. (pero)

Biografija sarajevskog Bijelog dugmeta zaista je dugačka i impozantna. Vjerojatno najveći rock'n'roll sastav s područja bivše Jugoslavije, djelovao je više od dvadeset godina, u vrijeme nezgodno za glazbenike općenito, a naročito za rockere koji prije njih gotovo da i nisu postojali. Pripremite grickalice i uputite se u Bijelo dugme!

Dugme je prokrčilo put brojnim sastavima iz Sarajeva, Zagreba i Beograda, a sa mnogima su kasnije surađivali i pomagali im. Kroz Dugme je kroz godine rada prošlo zaista puno vrsnih svirača i pjevača, ali 'Bog' je bio samo jedan i o njemu je sve ovisilo. Goran Bregović utemeljio je i odredio put Dugmeta. Uz njega, najveću karizmu nosio je Željko Bebek, koji je uz Bregovića postao zaštitni znak Bijelog dugmeta. Iako često nezadovoljan, ali sjajnih glasovnih mogućnosti, često i na bas-gitari, kada je to bilo potrebno, Bebek je s Bregovićem nosio Bijelo dugme kroz njihove najslavnije, ali i najteže dane.

Lider i osnivač Goran Bregović (rođen 22. ožujka 1950. godine u Sarajevu) u djetinjstvu nije pokazivao veliku sklonost glazbi. Iz drugog razreda niže muzičke škole (smjer violina) izbačen je kao lijen i netalentiran. Već s jedanaest shvatio je da djevojke 'padaju' na 'dečke koji sviraju gitaru'. Kada mu je majka početkom šezdesetih godina kupila gitaru, prve lekcije dobio je od Ede, brata scenarista Abdulaha Sidrana. Prvi, bezimeni sastav, Bregović je osnovao još u osmom razredu osnovne. Goran je želio upisati srednju likovnu školu, ali je majka, uplašena da se tamo skupljaju homoseksualci, insistirala da upiše Prometnu tehničku školu. Pristao je, ali samo pod uvjetom da pušta kosu. Vrlo brzo odustaje od Prometne škole i prelazi u gimnaziju. Tamo ulazi u grupu Beštije. Već sa šesnaest počeo se sam uzdržavati, pa je tako svirao narodnjake u kavani u Konjicu, prodavao novine i radio na gradilištima.

U to je vrijeme Željko Bebek (rođen 16. prosinca 1945. godine u Sarajevu) pjevao u grupi Kodeksi, jednom od značajnijih sarajevskih sastava tog vremena. Grupa je konstantno imala problema s bas gitaristima koji su se stalno izmjenjivali. Na koncertu Beštija, Bebek je zapazio Bregovića i preporučio ga ostatku članova grupe i tako je Goran počeo svirati bas u Kodeksima. 1969. godine odlaze na gažu u dubrovački Splendid bar gdje sviraju klasični repertoar za turiste. Na terasi Splendid bara uočio ih je talijan Renato Pacifico i ponudio im da dva mjeseca sviraju u njegovom klubu u Napulju. U tu avanturu su se upustili početkom 1970. godine, uvježbavši repertoar na tragu Jimi Hendrixa i grupe Cream.

Uoči isteka prvog dvomjesečnog ugovora Edo Bogeljić vratio se u Sarajevo i Goran po prvi put prelazi na solo gitaru. U ljeto 1970. Goran i Željko za basistu pozivaju Zorana Redžića (rođen 29. siječnja 1948. godine u Sarajevu) koji je u to vrijeme svirao u grupi Cicci. Zoran je doveo i kolegu iz grupe, bubnjara Milića Vukašinovića (rođen 9. ožujka 1950. godine u Beogradu).

Kada su se sva četvorica našla na okupu, stvari su krenule u sasvim drugom pravcu. Kodeksi su do tog trenutka sasvim solidno živjeli, svirali su u dva kluba, držali se komercijalnog repertoara i stekli redovnu publiku. No, Milić Vukašinović ih je sve 'zarazio' novim viđenjem muzike. Počeli su svirati u skladu s onim što su tada 'prašili' Led Zeppelin i Black Sabbath. Samo dva tjedna nakon što je Vukašinović došao u sastav, dobili su otkaz na svim mjestima gdje kojima su svirali. Bez angažmana, s nešto ušteđevine, ostali su na otoku Capri. Pozvani su da svoju novu glazbenu koncepciju predstave u jednom klubu na otoku Ischia. Nakon ljeta, prestaje i taj angažman. Vraćaju se u Napulj gdje jedva preživljavaju. Postupno se iz te kombinacije sve više izdvajao Željko Bebek. Prvo su ga natjerali da prestane svirati ritam gitaru, jer to više nije bilo u modi. Bebek se teško prilagođavao novom materijalu, a i pjevački je za njega bilo sve manje mjesta. Nakon što bi on otpjevao uvod, ostala bi trojica nakon toga improvizirali pola sata. U jesen 1970. godine, Bebek se uvrijeđen vratio u Sarajevo. Samo godinu dana ranije bio je stup Kodeksa, da bi razočaran otišao kao višak. Krajem godine po njih su došli Goranova majka i Zoranov brat Fadil (basist Indexa) i vratili ih kući.

Do ljeta 1971. godine nastavili su nastupati pod imenom Mića, Goran i Zoran, a onda je Milić Vukašinović otišao u London. Goran upisuje filozofiju, a u jesen 1971. godine gitarist, Ismet Arnautalić poziva ga da osnuju grupu Jutro u kojoj su se našli Zoran Redžić, bubnjar Gordan Matrak i pjevač Zlatko Hodnik. U Jutru se Goran prvi put okušava kao kompozitor. Iako punih godinu dana nije razgovarao s Bebekom, kada su početkom 1972. godine dobili termine u studiju, Goran je odlučio da ga ipak pozove. Snimili su pjesmu "Patim, evo deset dana" koja se pojavila na B-strani singla grupe Jutro. A-stranu je zauzela danas zaboravljena "Ostajem tebi". Pjesmu "Patim evo deset dana" Bregović je kasnije uvrstio na debi album Bijelog dugmeta. Odmah po snimanju singla, Bebek je otišao u JNA, ali su ostali čekali njegov povratak.

Tijekom bebekovog boravka u vojsci snimili su još četiri pjesme: "Kad bi' bio bijelo dugme", "U subotu mala", "Na vrh brda vrba mrda" i "Hop-cup" od kojih su se prve dvije, početkom 1973. godine pojavile na singlu. Nezadovoljan glazebnim pravcem kojim se Jutro kreće, Ismet Arnautalić napustio ih je krajem 1972. godine i sa sobom ponio pravo na ime grupe. Oko tog autorstva su se prepirali tijekom 1973. godine, a tada su grupi pristupili bubnjar Goran Ipe Ivandić (rođen 10. prosinca 1955. godine u Varešu) koji je prije toga svirao u grupi Rok i klavijaturist Vlado Pravdić (rođen 6. prosinca 1949. godine u Sarajevu) koji je prešao iz Indexa. Sredinom godine, grupu je napustio i Zoran Redžić kojeg zamjenjuje Jadranko Stanković.

Odluka o novom imenu pala je relativno lako. Publika ih je znala po pjesmi "Kad bi' bio bijelo dugme" i odabran je taj vizualno zgodan simbol i grupa je službeno preimenovana u Bijelo dugme 1. siječnja 1974. U to vrijeme su u studiju surađivali s Batom Kostićem, gitaristom YU grupe. Bregović je kasnije isticao 'kako je ta suradnja puno utjecala na njegovu daljnju glazbenu orijentaciju, posebno kada je folk bio u pitanju'. Nove snimke "Top" i "Ove ću noći naći blues" ponudili su upravo osnovanom sarajevskom Diskotonu. Tadašnji glazbeni urednik odbio ih je uz objašnjenje da su pretrpani poslom i da će morati sačekati bar pola godine do objavljivanja singla. Nestrpljivi, istog dana potpisali su petogodišnji ugovor s Jugotonom. Ta loša procjena Diskotona predstavlja najveći poslovni kiks u povijesti cjelokupne jugoslavenske diskografije.

Željko Bebek odlučuje dati otkaz u Savezu zajednica socijalnog osiguranja BiH, i da, iako oženjen i s malim djetetom, krene u rizičnu avanturu. U početku su pretežno svirali u manjim gradovima, s naglaskom na Zenicu. U ožujku 1974. na bas gitaru vraćaju Zorana Redžića umjesto Jadranka Stankovića, s kojim nisu bili zadovoljni. Sljedeći singl s pjesmama "Glavni junak jedne knjige" (tekst pjesnika Duška Trifunovića) i "Bila mama Kukunka, bio tata Taranta" gotovo istovremeno su te 1974. godine, objavili Jugoton i Diskoton, jer je Bregović suprotno uobičajenim pravilima poslovanja, potpisao i s Diskotonom ugovor za singl.

To im je donijelo negativan tretman u tisku, ali koji im je kao mladom sastavu bio neophodan, pa makar bio i negativan. Pojavljivanje u medijima je naravno, puno pripomoglo odličnoj prodaji prve ploče. Prvi veći nastup imali su na BOOM festivalu u Ljubljani 10. svibnja 1974. godine, kada su predstavljeni kao nove nade. Treći singl, s pjesmama, kasnijim velikim hitovima "Da sam pekar" i "Selma" (autor teksta - Vlado Dijak), objavljuju 30. kolovoza 1974. i taj singl predstavlja prijelomni trenutak njihove karijere. U listopadu, u ljubljanskom studiju Akademik, za samo dvadesetak dana, snimaju debitantski album "Kad bi' bio bijelo dugme". U međuvremenu nastupaju u beogradskom Domu sindikata na rođendanskoj proslavi, tada kultne emisije "Večer uz radio", gdje su uz Pop mašinu, Smak i Crne bisere vrlo brzo osvojili publiku, a poduzetni zagrebački menadžer Vladimir Mihaljek, sređuje im da sviraju u Sarajevu na oproštajnom koncertu Korni grupe. Petnaest tisuća okupljenih dočekalo ih je s velikim oduševljenjem. Nije bilo iznenađenje što je debitantski album od samog početka bilježio odličnu prodaju. Obučen u provokativan omot Dragana S. Stefanovića, koji će i ubuduće biti zadužen za vizualizaciju Bijelog dugmeta, album je donio seriju upečatljivih pjesama koje je legendarni zagrebački novinar Dražen Vrdoljak krstio kao 'pastirski rock'. Stefanovićev omot kasnije je uvršten u englesko izdanje knjige koja predstavlja petsto najuspješnijih omota albuma na svijetu.

Promućurni Mihaljek ne miruje, već krajem veljače 1975. organizira "Kongres rock majstora", na kojemu su predstavljena četvorica najboljih domaćih gitarista. Budući da je iza svega stajao Jugoton i Mihaljekova, jasna je bila želja da se progura Bijelo dugme, i cijela akcija bila je tome podređena. Na takmičenju je pobijedio Radomir Mihajlović - Točak, ali kako on nije bio Jugotonov izvođač, nije niti uvršten u četvorku najboljih. Tu su se našli Vedran Božić iz sastava Time, Josip Boček (ex Korni grupa), Bata Kostić iz YU grupe i, naravno Goran Bregović. Svako od njih je snimio jednu stranu na duplom albumu "Kongres rock majstora" (Jugoton 1975.). Bregović se odlučio da radi sa svojom grupom, a pratio ga je i Zagrebački gudački kvartet. Tu su se našle pjesme "Ima neka tajna veza" (na tekst Duška Trifunovića), "I kad prođe sve, pjevaću i tad", "Znam za jedno tiho mjesto" i instrumental "Minijatura za moju majku". Četvorka je krenula i na turneju, a pratili su ih članovi YU grupe, bez gitariste Drage Jelića koji je bio u JNA. U to vrijeme Dugme je objavilo singl "Da mi je znati koji joj je vrag", a zatim su krenuli na dugačku i iscrpljujuću jugoslavensku turneju. Već u proljeće 1975. godine važili su za najpopularniji sastav u Jugoslaviji.

Uoči snimanja druge ploče povukli su se u selo Borike u Istočnoj Bosni na 'visinske pripreme'. Razrađivala se ploča koja jednostavno morala potvrditi kako uspjeh prve ploče nije bio slučajan. Album "Šta bi dao da si na mom mjestu" sniman je tokom studenog 1975. godine u Londonu uz pomoć producenta Neil Harrisona. Bas gitaru svirao je Željko Bebek, jer je Zoran Redžić uoči snimanja teško povrijedio prst na lijevoj ruci. Tekst za naslovnu stvar još jednom napisao je Duško Trifunović, a autor ostalog materijala bio je Bregović. Udarni hitovi bili su "Tako ti je, mala moja, kad ljubi Bosanac", "Došao sam da ti kažem da odlazim", "Ne gledaj me tako i ne ljubi me više". Upakirana u raskošan omot, ploča je imala veću cijenu od uobičajene, ali je ipak za vrlo kratko vrijeme otišla u tiražu većem od 200 000 kopija. Zbog Dugmeta Jugoton je 'izmislio' dijamantnu ploču, jer su bili prvi koji su došli do tako visoke tiraže. Odmah po objavljivanju ploče odlaze na turneju po Kosovu i Makedoniji. Umjesto Zorana Redžića na basu je Mustafa Kurtalić. Grupa je bila pozvana da za Novu godinu svira Drugu Titu u Hrvatskom narodnom kazalištu, no dežurni iz protokola prekinuli su njihov nastup nakon nekoliko minuta jer su se prepali glasne glazbe. Budući da je Zoran Redžić otišao u JNA, u grupu je stigao Ljubiša Racić, gitarista i vođa grupe Formula 4. Racić je dobio ulogu privremenog basiste, a prvi zadatak mu je bio odraditi jugoslavensku turneju. U Sarajevu ih je gledalo 15 000 mladih, a u Beogradu su tri puta rasprodali Halu Pionir što prije njih nitko nije izveo. 'Dugmemanija', kako su je tada nazivali, uzela je pun zamah, a po novinama su se rasplamsale polemike Za i Protiv.

Treći album su opet pripremali u Borikama. Ploča se trebala zvati "Sve se dijeli na dvoje, na tvoje i moje" po pjesmi Duška Trifunovića, no Brega na taj tekst nije stigao napraviti glazbu, pa je smislio naslov "Hoću, bar jednom da budem blesav". No, to nije odgovaralo Jugotonu pa je nađen kompromis u "Eto baš hoću". Album je opet sniman u Londonu s producentom Neil Harrisonom, i s Bebekom na basu. Album je u javnost stigao 20. prosinca 1976. Na ploči se našla ambiciozna balada "Sanjao sam noćas da te nemam", kao i "Loše vino" iz repertoara Zdravka Čolića (glazba Bregović, tekst Arsen Dedić), jednostavna "Ništa mudro" i folklorom inspirirane "Slatko li je ljubit tajno" i "Dede, bona, sjeti se, de, tako ti svega".

U međuvremenu je Ljubiši Raciću dozlogrdilo da svira velike koncerte za mali honorar, pa je tražio povišicu. Uručen mu je otkaz. Brzo ga je zamijenio Sanin Karić (ex Teška industrija). Njih petorica 1977. godine odlaze na turneju po Poljskoj gdje su održali devet koncerata. Najavljivani kao 'Vodeća jugoslavenska grupa mladog pokoljenja', izazivali su oduševljenje publike nenaviknute na glamurozni rock. Po povratku, grupi su se priključili Zoran Redžić, odslužio vojsku, i Ipe Ivandić jer je privremeno proglašen nesposobnim za vojnika. Turneja po Jugoslaviji nije tekla glatko. Koncerte su pratili tehnički problemi, a publika se nije odazivala u istom broju kao prethodne godine. Grupu su razjedali i unutrašnji sukobi, a kada su prekinuli turneju po jadranskoj obali, sasvim ozbiljno se počelo govorkati da su pred raspadom. Otkazani su koncerti u Zagrebu i Ljubljani na kojima su trebali snimiti live album. Kritike koncerata su bile uzdržane i grupi je prvi put posle četiri godine krenulo slabije.

Trebalo je smisliti nešto veliko. Po ideji novinara Petra Popovića odlučeno je da se 28. kolovoza 1977., kao oproštaj pred Goranov odlazak u JNA, održi besplatan koncert kod beogradske Hajdučke česme. Goran je na tom mjestu već nastupao s grupom Jutro, tako da je bio svjestan pogodnosti koje pruža ta lokacija. Taj koncert ušao je u legendu, procjenjuje se da je koncertu prisustvovalo između 70 000 i 100 000 ljudi, okupljenih na proplanku na Topčideru, što je u svakom slučaju bio najveći skup poklonika u povijesti Yu glazbe. Nakon predgupa Zdravo, Tako, Leb i sol i drugih, na stage je izašlo Bijelo dugme, odsviralo uspješan koncert i izašlo iz krize. Djelić atmosfere zabilježen je u filmu "Nije nego". Ispostavilo se da audio snimci s nastupa tehnički nisu odgovarali za ploču uživo, pa su 25. listopada iste godine u dovrani Đuro Đaković u Sarajevu odradili još jedan nastup, te su ti snimci uvršteni na album "Koncert kod Hajdučke česme". Naslov je ipak djelomično opravdan jer su za ploču koristili reakciju publike kod Hajdučke česme. Nakon što je završen remix albuma Bregović odlazi u vojsku u Niš. To je značilo pauzu za grupu, ali ne i za njene članove.

Željko Bebek je u lipnju 1978. godine objavio solo album "Skoro da smo isti" inspiriran simfo rockom. Snimio ga je u suradnji s bubnjarom Điđijem Jankelićem (ex Formula 4 i Čisti zrak), gitaristom Edom Bogeljićem, klavijaturistom Nevenom Pocrnjićem i Filharmoniju. Ploča je naišla na ravnodušan prijem kritike i publike. Laza i Ipe su uz pomoć gitariste Vlatka Stefanovskog, basiste Zlatka Holda, pjevača Gorana Kovačevića, tekstopisca Ranka Bobana i Ipetove sestre Gordane (kasnije u grupi Makadam), snimili u Londonu album "Stižemo" koji se pojavio 1978. godine. Poneseni svojim radom, uz dosta teških riječi po štampi, oprostili su se od Bijelog dugmeta. Uoči objavljivanja albuma "Stižemo", 10. rujna 1978. godine uhapšen je Ipe Ivandić zbog posjedovanja i švercanja hašiša. Optužnica je obuhvatila i sve ostale s albuma "Stižemo". Ipe je dobio tri godine zatvora, Goran Kovačević, godinu i pol, Ranko Boban, godinu, a Zlatko Hold, šest mjeseci. Na ovom slučaju vlasti su htjelo pokazati šta misle o drogi. Zbog specifičnog psihičkog stanja, Ipe je na izdržavanje kazne otišao tek početkom 1981. godine.

U jesen 1978. godine, Dugme pojačano novim članom Điđijem Jankelićem i povratnikom Vladom Pravdićem započinje pripreme za novu ploču, ali kako je Goran još uvijek bio u vojsci, otkrili su ih oficiri i zabranili mu izlaske iz vojarne, tako da su se u Sarajevu okupili tek 1. studenog 1978. godine, po njegovom izlasku iz 'armije'. Objavljivanje albuma "Bitanga i princeza" pratila je čitava serija cenzorskih poteza od strane Jugotona. Odbijen je omot Dragana Stefanovića zbog 'vulgarnosti', a nije prihvaćena niti fotografija na kojoj ženska noga šutira muškarca u osjetljivo područje između nogu. Ploču je na kraju dizajnirao kućni dizajner Jugotona. Iz pjesme "Ala je glupo zaboravit njen broj" izbačena je psovka "Koji mi je moj". Iz ključne balade "Sve će to, mila moja, prekriti ružmarin, snjegovi i šaš", stih "A Krist je bio kopile i jad" promijenjen je u "A on je bio kopile i jad".

Ploča se u prodaji pojavila početkom 1979. te je bila proglašena njihovim prvim, zaista zrelim albumom. Urbana, potpuno lišena folk utjecaja, na tragu "Malog princa", donijela je pored pjesmama "Na zadnjem sjedištu mog auta", "Bitanga i princeza", "Ala je glupo zaboravit njen broj" i snažne, emotivne balade "Kad zaboraviš juli" i "Ipak poželim neko pismo" u kojima su ih pratili simfonijski orkestar i zbor. Aranžman za "Sve će to..." napisao je Ranko Rihtman, a za "Kad zaboraviš juli" Vojkan Borisavljević. Produkciju je radio Neil Harisson.

Ploča je tiražom oborila sve prethodne rekorde, a proglašena je i pločom godine. Naravno, i turneja je bila uspješna. U Beogradu su pet puta rasprodali dvoranu Pionir, a cijeli prihod uplatili su nastradalima od potresa u Crnoj Gori. Na stadionu JNA, u Beogradu, 22. rujna organizirali su koncert pod nazivom "Rock spektakl 79". Uz brojne predgrupe Opus, Suncokret, Siluete, Parni valjak, Generacija 5, Kako (kasnije Piloti), Prljavo kazalište, YU grupa, Revolver (iz Trsta), Metak, Boomerang, okupili su impresivnu brojku od oko 70 000 posjetitelja. U to vrijeme Goran je prvi put radio glazub za film, prvijenac se zvao "Lične stvari". Pjesme "Pristao sam biću sve što hoće" (tekst Duško Trifunović) i "Šta je, tu je" našle su se i na singlu. 1980. godine grupa je bila na odmoru, a Goran je pretežno boravio u Parizu.

Krajem 1980. godine objavili su ploču "Doživjeti stotu" nastalu pod utjecajem novog vala. Ploču je prvi put producirao sam Bregović. Osim pjesama "Pristao sam, biću sve što hoće" i "Pjesma mom mlađem bratu" ostale su u duhu novog vremena. U temama "Ha ha ha" i "Tramvaj kreće" (ili kako biti heroj u ova šugava vremena), Bregović prvi put nudi političku obojenost, što je bila karakteristika novovalnih grupa. Turneju po Jugoslaviji započeli su u Sarajevu, a završili je 5. travnja u zagrebačkom klubu Kulušić, gdje su snimili drugi koncertni album. LP je pod nazivom "5. april '81" tiskan u ograničenoj tiraži od samo 20 000 primjeraka i osim starih stvari, tu se našla obrada hita Indexa "Sve ove godine". Ovaj album može se naći i na CD-u u jednom od brojnih reizdanja i digitalnih remixeva od strane Croatia Recordsa, odnosno bivšeg Jugotona.

Početkom 1982. svirali su i u Austriji, točnije u Innsbrucku u okviru manifestacije na kojoj je budući domaćin zimske Olimpijade bio u posjeti bivšem. Na povratku, na carini su im zaplijenili opremu i 'opalili' vrlo visoku kaznu. Da bi se financijski pokrili, tijekom ljeta 1982. održali su turneju po Bugarskoj na kojoj su odsvirali četrdesetak koncerata. Procjenjuje se da ih je u tih pedesetak dana vidjelo preko 120 000 ljudi. Pošto je Điđi Jankelić otišao u JNA, na turneji je za bubnjevima bio Garabet Tavitjan, bivši član grupe Leb i sol. Nakon izlaska iz zatvora, grupi se krajem 1982. godine ipak pridružio i Ipe Ivandić.


Početkom 1983. Bregović je uz Dugme i pjesnika te stalnog suradnika benda Duška Trifunovića snimio ploču za djecu "A milicija trenira strogoću". Iako je prvotno bilo zamišljeno da na njoj pjeva Sead Memiš - Vajta (ex Teška industrija), ali kako je on bio zauzet, tu ulogu je obavio dječak Ratimir Boršić - Rača. Na ploči su se našla i pjesme za TV emisiju "Nedeljni zabavnik". U veljači 1983. Bijelo dugme objavljuje album "Uspavanka za Radmilu M. " kojim se Bregović planirao oprostiti od publike i nakon turneje raspustiti grupu. Kao gost, na snimanju je sudjelovao i fenomenalni makedonski gitarist Vlatko Stefanovski, iz sastava Leb i sol. Štos pjesma bila je "Kosovska" otpjevana na albanskom jeziku, koju je Bregović napravio na osnovu iskustava iz vojske, a bila je intrigantna, pa i malo provokativna zbog tadašnjeg turbulentnog političkog stanja na Kosovu. Zbog 'Roka mandoljina' još uvijek ima nekoliko pekarni u kojima Bregoviću ne naplaćuju burek. U ostalim pjesmama Bregović se bavio muzičkim fazama kroz koje je grupa prolazila tokom karijere. Planirano je bilo da koncert na u Beogradu 24. travnja bude ujedno i posljednji, ali je izuzetan odziv publike naveo Bregu da nastavi s radom. Po običaju, nakon naporne turneje Dugme opet odlazi na duži odmor, a Goran odlazi na put oko svijeta, između ostaloga i da bi se skinuo sa alkohola i LSD-a.

Za to vrijeme Bebek je snimio i drugi samostalni album pod nazivom "Mene tjera neki vrag", a Bijelo dugme službeno je napustio u travnju 1984. godine. Novi pjevač postao je Mladen Vojičić Tifa (rođen 17. Listopada 1960. u Sarajevu) koji je prije toga bio u grupama Top i Teška industrija. Razmišljalo se i o Alenu Islamoviću, ali je on odlučio ostati u Divljim jagodama jer se pribojavao da će se Bebek ipak vratiti. Dugme je s Tifom ljeto provelo u Rovinju gdje su uvježbavali novi materijal. Poduzetni Bregović u to je vrijeme sa Zdravkom Čolićem u Sloveniji osnovao izdavačku kuću Kamarad, a za distributera nove ploče određen je Diskoton.

Album se pojavio u prosincu 1984. godine. Nazvan je jednostavno "Bijelo dugme", a na omotu je objavljena reprodukcija slike Uroša Predića "Kosovka devojka". Ploča opet donosi folku orijentiranog Bregovića, a gosti su Orkestar narodnih instrumenata RTV Skoplje, Ladarice i Bora Đorđević (s Bregovićem i Tifom pjeva "Pediculis pubis" i koautor je teksta). Lazar Ristovski nakon snimanja ponovo postaje punopravni član grupe. Provokativna obrada himne "Hej Slaveni", indirektno je pokrenulo čitav niz 'jugoslavenstva' u pjesmama kod drugih sarajevskih grupa. Preradio je i svoju staru stvar "Šta ću, nano, dragi mi je ljut", koju je svojevremeno uz pratnju YU grupe snimila Bisera Veletanlić. Uz novi tekst i aranžman, pod nazivom "Lipe cvatu" postala je najveći hit s nove ploče. Svoj dug život imale su i pjesme "Padaju zvijezde", "Lažeš", "Da te bogdo ne volim" i "Jer kad ostariš". Naklada ploče i posjećenost na turneji naravno, nadmašili su sve prethodne brojke.

Klupske nastupe imali su i u zagrebačkom klubu Moša Pijade (današnji OTV). Pod pritiskom ozbiljnih profesionalnih obveza i teretom iznenadne slave, Tifa napušta Dugme 1. listopada 1985. godine i odlazi na dosluženje vojnog roka. S Dugmetom je posljednji put nastupio 2. kolovoza u Moskvi, na koncertu kada su Sarajlije, uz Bajagu i Instruktore, predstavljali domaći rock na Svjetskom festivalu omladine i studenata. Novi pjevač ipak postaje Alen Islamović, koji je u međuvremenu napustio Divlje jagode, razočaran njihovim neuspjesima u Engleskoj.

Na omotu nove ploče "Pljuni i zapjevaj moja Jugoslavijo", trebala se naći slika "Dvije godine garancije" Miće Popovića, ali kako je on u to vrijeme još uvijek slovio za disidenta, pa je to palo u vodu. Na kraju se na omotu našla kineska propagandna slika koja prikazuje moderni revolucionarni ples. U vrijeme rastućeg nacionalizma Bregović je te 1986. godine, ponudio još jednu ploču inspiriranu jugoslavenstvom. Osim političkih obojenih pjesama, tu se našli i instant hit "Hajdemo u planine" kao i balade "Noćas je k'o lubenica pun mjesec iznad Bosne", "Te noći kad umrem kad odem kad me ne bude", "Ružica si bila, sada više nisi". Naravno, i ova ploča je odlično prihvaćena kod obožavatelja.

Dvostruki live album "Mramor, kamen i željezo", snimljen na turneji, pojavio se u listopadu 1987. godine. Naslovna pjesma je obrada starog hita iz repertoara zagrebačke grupe Roboti. Na ploči se našlo šesnaest pjesama koje daju uvid u biografiju grupe: od prvih singlova, do zadnjeg studijskog albuma. Poslije turneje na kojoj se promovirao novi album, grupu sasvim tiho napušta Vlada Pravdić i posvećuje se poslu s kompjuterima. S grupom se još nekoliko puta pojavio na velikim koncertima. Krajem 1988. godine izašao je album "Ćiribiribela". Apsolutni hit bila je pjesma "Đurđev dan". Iskoristivši stih Đorđa Balaševića "A ja nisam s onom koju volim" i staru cigansku temu, a u pratnji orkestra, Bregović je ovom obradom zaludio publiku napravivši pravi 'kafanski' hit.

Provokacija je bila smještena i u pjesmi "Lijepa naša" koju je kombinirao s "Tamo daleko". Album je imao još pjesama koje su se publici brzo uvukle pod kožu: "Evo zakleću se", "Napile se ulice", "Ako ima boga", "Šta ima novo". Početkom 1989. godine kreću na dvomjesečnu turneju, međutim, nakon koncerta u Derventi, Alen Islamović, ne obavijestivši nikoga, odlazi se liječiti u rodni Bihać, zbog konstantnih bolova u bubregu. Turneja se naglo prekida, a nitko nije bio svjestan da je to bio posljednji koncert u veličanstvenoj karijeri Bijelog dugmeta. Otkazuju koncerte u Kini i Sovjetskom Savezu, a Bregović odlazi u Pariz, ostavivši situaciju oko budućnosti benda potpuno otvorenom.

Nakon odlaska iz Dugmeta, Islamović objavljuje solo LP "Haj, nek se čuje, haj nek se zna" (Jugoton 1990.) u produkciji Nikše Bratoša. U proljeće 1990. godine izlazi kompilacija balada "Nakon svih ovih godina" nastalih u razdoblju od 1983. do 1988. godine. 1994. pojavljuje se dupli kompilacijski album "Ima neka tajna veza". Na omotu je reprodukcija slike "Radost bankrota".

Bregović nastavlja uspješnu karijeru filmskog kompozitora, koju je započeo radovima na filmovima Emira Kusturice "Kuduz" i "Dom za vešanje", nakon čega je nastavio raditi s velikim svjetskim glazbenicima. Specijalno za Kusturičin film"Arizona dream", Iggy Pop obradio je nekoliko velikih hitova Bijelog dugmeta, poput "Ako možeš zaboravi" i "Hajdemo u planine". Goran Bregović danas živi na relaciji između Pariza, New Yorka i Beograda. Željko Bebek se preselio u Zagreb, gdje je nastavio uspješnu samostalnu karijeru. Zoran Redžić je u Finskoj, a Mladen Vojičić Tifa do 1995. bio je u Sarajevu, da bi potom otišao u Njemačku, gdje je okupio Tifa Band. Ipe Ivandić na početku rata odlazi u Beograd, gdje je izvršio samoubojstvo početkom 1994. godine. Alen Islamović nastavio je solo karijeru, uglavnom svirajući po svijetu za iseljenike, trenutno je u 4 ASA. Bivši Jugoton odnosno današnji Croatia Records objavili su na CD-ima veći dio ploča Bijelog dugmeta, kao i kompilacije "Sanjao sam noćas da te nemam" i "Rock & Roll - najveći hitovi 74-88".

NAJPOZNATIJE PJESME:

TAKO TI JE MALA MOJA KAD LJUBI BOSANAC
Jesi l' mala ljubila do sada?
Jesi, jesi al' Bosanca nisi.

Lijepo ću se očešljati, dotjerati, opeglati,
Mirisat ću kao ruža, volićeš me ti
To znam!

Kupiću ti nanulice, od bisera ogrlice.
I kolače i bombone, za poljupce
Sve ću da ti dam!

I na kraju kad ti kažem volim te,
Ne veruj mi, lažem te.

Tako ti je mala moja, kad ljubi Bosanac.

Obećat ću, prevarit ću,
Doletit ću, poludit ću,
Ljubit ću te, neću stati,
Dok ne kažeš glasno
Ti si moj!

Opit ću se, nek' ću se,
S jaranima potuć' ću se,
Zbog tebe ću glavu gubit
Al' ću biti tvoj
Biću tvoj!

I na kraju kad ti kažem volim te,
Ne veruj mi lažem te

Tako ti je mala moja kad ljubi Bosanac

Hej stani.
Hej stani lane moje.
Hej stani.

BITANGA I PRINCEZA
Luda noć...
Ja sam momak na lošem glasu u ovom gradu,
A ko si ti?

A ona kaže...

Luda noć...
Ja sam bila mamina princeza sve do sad,
I ne znam šta mi bi.

Tebe traže, ponoć je već,
Tebe traže, šta će tata reć?
Ne ne ne
Bitanga i princeza - par?
Ooo, ne ide to

Sviće dan...
Ja sam momak na lošem glasu u ovom gradu,
Moraš poć...

Ma neka je dan...
Još bih malo bila s tobom, baš si dobar,
Još jednu noć.

Al' tebe traže jutro je već
Tebe traže, šta će tata reć?
Ne ne ne

Bitanga i princeza - par?
Ooo, ne ide to

Rek'o sam joj da sam sit
I princeza i svih drugih prevarenih žena,
A i nje.

Rek'o sam joj da ću otić',
Otić' iz ovog smiješnog grada
I da me pusti da spavam.


SVE ĆE TO MILA MOJA
PREKRITI RUZMARIN,
SNJEGOVI I ŠAŠ
Sve će to, o, mila moja,
Prekriti ruzmarin, snjegovi i šaš.
I dvije će pokisle ptice
Sa tvoga oka prhnuti na jug.
Nijedna suza, nimalo volje,
Nijedna slutnja, ni glas.
A moglo je bolje.

Reći ćeš: "Malo je tužno,
A on je bio kopile i jad".
I staćemo goli i sami
Pred ovo ledeno nebo i mrak.
Miriše pelin, pusto polje,
Ocvale ruže i med.
A moglo je bolje.

Gdje? Pokaži mi.
Gdje? kad tužne sudba ne voli.
I čime od svijeta da se braniš?
Kao ruža? Sa dva smiješna trna?
Ili snom?
Uzalud, uzalud, sve je protiv nas

LIPE CVATU,
SVE JE ISTO K'O I LANI
Ljeto ide, kako si mi ti?
Gdje si, s kim si, da mi je znati.
Ko li mi te ugrijao
Dok je zimus snjeg padao
Ko li mi te ljubio? Grom ga ubio

Baš me briga gdje si otišla,
Ravna ti je Jugoslavija.
Baš me briga, nisi djete,
Sve u korist tvoje štete.
Samo tvoje, al' i moje srce boluje.

Lipe cvatu,
Sve je isto k'o i lani, hej,
Samo, srce moje i srce tvoje
U ljubavi više ne stoje.

Zaklinjem se dušom i Bogom,
Krvi svojom plavom seljačkom.
Kunem ti se, i umrijeću,
Ali ja te tražit neću,
Neću, neću, a umrijeću, a umrijeću.

RUŽICA SI BILA SADA VIŠE NISI
Ružica si bila jedna u mom srcu.
Ružica si bila moja,
Al' nije za tebe divlja kupina,
Ni čovjek kao ja.

Bog mi daje,
Bog mi odnosi.
Ružica si bila,
Sada više nisi.

S vremena na vrijeme
Kao da čujem stope,
K'o da ideš preko mog praga.
S vremena na vrijeme,
A znam da nemam prava
Ti nisi više moja draga.

Letjele su noćas iznad moga krova.
Letjele su ptice selice,
A ja sam sanjao tvoja koljena
I tvoje poljupce.

Bog mi daje,
Bog mi odnosi.
Ružica si bila,
Sada više nisi.

S vremena na vrijeme
Kao da čujem stope,
K'o da ideš preko mog praga.
S vremena na vrijeme,
A znam da nemam prava
Ti nisi više moja draga.

Grupa je osnovana 1977 godine u radničkoj četvrti, predgrađu Zagreba, u za njihovu karijeru tako bitnoj Dubravi. Grupa se pojavila paralelno sa pojavom punka, odnosno new wave-a čiji su i reprezentanti na tadašnjoj sceni i bili. Zanimljivo je da paralelno sa njihovim dolaskom na scenu dolazi do pojave "malih" bandova koji "ruše" dotadašnje "mamut" grupe, te zapravo sa njima i počinje prava previruća rock scena, koja i danas živi u hrvatskoj. Iz istih razloga nakon toliko godina postojanja i rada i možemo Kazalište usporediti i nazvati ih hrvatskim Rolling Stonesima, grupom koja je bila i ostala sinonimom rock and rolla i za same članove grupe. Grupu su osnovali vođa grupe, tekstopisac i skladatelj svih pjesama, te ritam gitarista Jasenko Houra i bubnjar grupe Tihomir Fileš. Zanimljivo je da je grupa nastala od klinaca koji su u kvartu (Dubravi) umjesto da igraju nogomet, osnovali band i počeli vježbati u jednoj autolimarskoj radionici u susjedstvu. Trud se ubrzo isplatio te oni 1978 snimaju svoj prvi maxi singl pod naslovom Televizori, Moj je otac bio u ratu. Slijede prvi nastupi te formiranje same hrvatske novovalne scene. Njihov sljedeći diskografski projekt po mišljenju kritike (i ne samo nje) najbolji je debi album u povijesti domaćega rock and rolla. Album je izašao 1979 pod naslovom "Prljavo kazalište" i pravo je remek djelo po angažiranosti tekstova koji su u tadašnjem (socijalističkom) društvenom uređenju izazvali sablazan, prešutni bojkot državnih medija (drugih nije bilo) zbog angažiranosti svojih tekstova, te prozapadnjačke glazbe. Nakon toga izlazi najtiražniji album grupe u kojem se Houra kao autor poigrava sa ska trendovima u tadašnjoj glazbi. Album je izišao 1980 godine pod naslovom "Crno bijeli svijet" i prodan je u oko 200 000 kopija.Nakon komercijalnog albuma grupa se razilazi sa tadašnjim pjevačem (koji je u grupi bio od samoga početka) Davorinom Bogovićem, te je Houra sam napisao i otpjevao pjesme na možda autorski najzrelijem albumu grupe pod nazivom "Heroj ulice". Za razliku od prethodnog albuma koji je sniman u studijima CBS-a u Milanu, ovaj je projekt na možda naprofesionalniji način sniman u "Ferger" studiju u Švedskoj te je izišao 1981 godine.

Nakon dvogodišnje autorske pauze 1983 godine pod labelom CBS grupi izlazi album naslovom "Korak od sna", te 1985 "Zlatne godine". To je period kada grupa definitivno izrasta u komercijalni (prodaja ploča, posjete koncerata), i autorski fenomen hrvatske glazbene scene. 1988 grupa održava tempo izlazaka albuma svake tri godine te im izlazi album "Zaustavite zemlju". Zaustavite zemlju najbitniji je album u povijesti grupe te je album kojim se ustoličuje, bolje reći osniva autonomni Hrvatski rock'n roll, mada tada i usprkos tome, unutar tadašnje tvorevine Jugoslavije. Na tome albumu grupa je u svojoj kultnoj pjesmi "Mojoj majci" spomenula dotada u umjetnosti i kulturi sotoniziranu riječ "Hrvatska". Grupa je kao i cijelu svoju karijeru ostala dosljedna svojoj "angažiranosti" i ni pod najvećim pritiscima na uredništvo manje diskografske kuće u koju je morala prijeći jer sa ovom "riječi" (hrvatska) nijedna od većih kuća nije smogla hrabrosti objaviti album, nije pristala mijenjati tekst pjesme.Sve nakon izlaska albuma 1988 bilo je za grupu poput sna... Prepune dvorane, gostovanja u Americi, Kanadi, Švicarskoj ,Njemačkoj,Australiji,Austriji,Švedskoj....Napokon, 17.X.1989 slijedi najveći skup u povijesti Hrvatskoga naroda. Na tadašnjem Trgu Republike izaslata je poruka da će Hrvatska imati svoju državu. Sa njihovog koncerta iz 250 000 grla otpjevana je i opjevana riječ "Hrvatska" i grupa postaje karizmom hrvatskoga naroda. Sve nakon toga je povijest.... Na tim i takovim koncertima nastala je više dokumentarna negoli produkcijski savršena ploča "Sve je lako kad si mlad" Live album na kojem su sadržani gotovo svi hitovi grupe, te ona koliko toliko dočarava atmosferu njihovih koncertnih nastupa, koje je gotovo nemoguće vjerno prenijeti na nosač zvuka. 1990 u pauzi svojih mnogobrojnih nastupa grupa pronalazi vremena te snima svoj novi diskografski projekt pod nazivom "Devedeseta". U predvečerje rata u Hrvatskoj, Houra biva prorokom svih zala koja rat sa sobom nosi. Tipična antiratna i duboko humana ploča kulminira sa pjesmom i video spotom (radio ga je Vinko Grubišić) naslovne skladbe,gdje je slikom opisano sve što jedan totalitarni režim, čini čovjeku (tada na Kosovu i dijelovima okupiranoga hrvatskoga teritorija) te se na mnogim sekvencama spota vide i prizori brutalnosti militantnih država, koji su isprepleteni u vrtlogu slike i tona sa duboko humanim prizorima goluba mira, molitva pape, humanitarne pomoći djeci.....

Na kraju dolazimo do posljednjeg djela sada već zrelog autora Houre pod nazivom "Lupi petama...." .Album je to poratne sjete i žala za izgubljenim prijateljima ("ne vesele mene bez vas utakmice nedjeljom"),domovima , roditeljima ,i svime onime što nam užas rata odnosi. Njihov je koncertni put koji je trajao četiri godine a obuhvatio je koncertne turneje u Australiji, Njemačkoj, SAD-u, Kanadi, Švicarskoj, Sloveniji....završen još jednim do tada neviđenim spektaklom na datum 27.12.1995 na sto metara od Zagrebačkog središnjeg trga u atmosferskim uvjetima (na -4 stupnja celziusa) na kojima je gotovo nemoguće održati koncert. Potvrda njihove snage i popularnosti, te njihove vjerne publike bio je broj prisutnih kojih je i po toj temperaturi bilo previše da bi ih svi uspjeli vidjeti. I tu dolazimo do jednog podatka za knjigu rekorda - njihova dva posljednja koncerta u Zagrebu gledalo je oko pola milijuna ljudi.

Taj posljednji koncert je zabilježen na njihovom pred-posljednjem audio i video projektu pod nazivom "Božićni koncert", a koji je organizirala Njemačka organizacija za ljudska prava sa sjedištem u Frankfurtu: " INTERNATIONALE GESELLSCHAFT FUR MENSCHENRECHTE " sa kojom grupa ostvaruje odličnu suradnju.

Jasenko Houra i njegovo PRLJAVO KAZALIŠTE osnivači su i glavna snaga hrvatskog rocka, njegov main stream i kao takove svi ih volimo, poštujemo, te sa nestrpljenjem i znatiželjom isčekujemo njihove nove radove.

NJIHOVE NAJBOLJE PJESME:

UZALUD VAM TRUD SVIRACI



Stoput sam se evo zakleo
Pred jutro te prevario
Drugoj ja sam bagrem nosio
Tebe iznevjerio.

Stoput sam se evo zakleo
Pa te prevario
Sad bi dukate od jada
Bas u blato bacio.

A za oblak mi se mjesec skrio
Sakrio mi pute
Uzalud vam trud sviraci
Za drugog su dunje zute.

A ja evo nekad sjetim se
Sta moj caca znao reci je
Sve ti duse, sine, slavonske
Uz pjesmu prebole, al' ne oproste.

Uz pjesmu mi se evo rodimo
Uz pjesmu umiremo
Slavonijo, ko te nije volio
Ne zna sta je izgubio.

A za oblak mi se mjesec skrio
Sakrio mi pute
Uzalud vam trud sviraci
Za drugog su dunje zute.


PISMA LJUBAVNA

Svi pacijenti ko i doktori,
svi vojnici, a i pukovnici,
svi zandari, a i svi lopovi,
svi su duso s tobom spavali.

Cijele noci stojim ispod njenog prozora,
ona kaze mali mars, soba je zauzeta,
ti nisi bogat, a nisi bas ni lijep,
meni treba neka prava lova, a ne jadan svijet.

Jedini bas ja, nisam nikada,
ja sam pisao pisma ljubavna.

Svi pacijenti ko i doktori,
svi vojnici, a i pukovnici,
svi zandari, a i svi lopovi,
svi su duso s tobom spavali.

Jedini bas ja, nisam nikada,
ja sam pisao pisma ljubavna.


MOJOJ MAJCI

U njenu sobu udjem tiho,
tiho bas na prstima,
bojim se da ne zalupim glasno vratima,
zaspala je zadnja ruza hrvatska.


I tek sada kad te nema,
tko ce jutro da me budi,
i tek sada kad te nema, dobro znam,
ti si bila zadnja ruza hrvatska.

ref:

Ruzo moja ruzice,
sve sam suze isplak'o,
nocu zbog tebe.


I kako sad ovako sam,
protiv tuge i oluje,
kad smo bili kao prsta dva,
prsta dva jedne ruke.

MARINA


Na bozicno jutro sneno i mutno
U kaputu ocevom
Malcice prevelikom
Dosao sam na njena vrata
Da joj kazem bas da odlazim.


Jer nitko nije znao sakrit suze ko Marina
Imala je oci boje vena
Boje vena, boje Dunava
Boje vena, boje Dunava


A ja, ja ne mogu bez nje
Boze, boze spasi me

HEROJ ULICE

Uvijek sam zelio biti heroj
Ne kao James Bond, prokleti tajni agent
Zelio sam biti heroj, heroj ulice
Bar jedan dan, djevojko, bar jedan sat.

Uvijek sam sanjao da sam ja heroj ulice
Ja bih bio Romeo, a ti Juliet
Uvijek sam sanjao da sam ja heroj ulice
Koji ce promijeniti bas citavi svijet.

Prisiljen da razmisljam, ja shvatio sam sve
Nisam roden da budem heroj
O ne ne ne.

Uvijek sam zelio biti heroj
Ne kao James Bond, prokleti tajni agent
Zelio sam biti heroj ulice
Bar jedan dan, djevojko, bar jedan sat.

Da je neko drugo vrijeme
Ja bih bio Romeo, a ti Juliet
Ja bih bio Romeo, a ti Juliet ...

Ovaj je blog namjenjen svim rockerima i onima koji se tako osjećaju.