Muškarci su zaista s Marsa
Zapravo, sigurno nisam ništa novo zaključila, to svi već odavno znaju. Ali ja se katkad ne prestajem čuditi.
Znam da sam pronašla srodnu dušu, ali nikad se ne mogu pomiriti s tim da ne postoje idealni odnosi, odnosno nešto što je perfektno i što odlično funkcionira.*
Dvoje ljudi koji se neizmjerno vole i žele "dok nas smrt ne rastavi" biti zajedno, u svemu bi trebali prolaziti kao jedno. I ja zbilja tako mislim. S druge strane, praksa me totalno zbunjuje. Dobro, svi težimo savršenstvu iako ga nikad nećemo postići, tako da ja težim onom najbliže tome.
Uglavnom, tih dvoje ljudi idu kroz život i u dobru i u zlu. S jedne strane (u ovom slučaju sa ženske) to i jest tako-u dobru i u zlu. Dijele se i dobri i loši trenuci, radost i tuga. S druge strane (u ovom slučaju s muške) to pak nije tako. U dobru da, ali u zlu baš ne. Da pojasnim: muška strana kada ima problema želi kroz njih prolaziti sama. Ženskoj to smeta jer, k vragu, pa i ona je tu i želi u tome sudjelovati, želi da se ti problemi riješe i da njezin voljeni bude sretan. I onda shvati da je zapostavljena. Kada su neki problemi u pitanju, uvom slučaju obiteljski, muška strana se udalji i zaboravi na svoju buduću dragu. Ona se osjeća zapostavljeno i uviđa da ju se shvaća zdravo za gotovo.
Povezano s tim zdravo za gotovo, uviđa da je u prvih godinu do dvije bilo sve super u tom smislu da se muškarac trudio oko nje, a kada je shvatio da je njegova, prestao je. Sada ju zbilja uzima zdravo za gotovo. Ona je sada ta koja ga "pokušava uloviti" jer se osjeća zapostavljenom.
Ali, dragi, to tako ne bu išlo!
I tako, sav u SVOJIM problemima, zapostavlja ju, a ona više ne zna kako da se ponaša.
Tvrdoglavost nije rješenje. Sada ćemo se igrati lovice - ne bu išlo! Možda i bu, ali nije zrelo rješenje! A kad malo bolje razmislim, pa muško-ženski odnosi i jesu na tom nivou: za dječji vrtić!
*Ove konstatacije odnose se samo na naš zemaljski svijet.
*********
Promatrajući to shvatim da bi tako rado u tom trenutku željela svoju mamu pored sebe i njezin topli zagrljaj. Jer jedino bi me to moglo uvijek utješiti.
Po navodu moje drage bivše cimerice:
"Mame su zakon!"
