ignorance is bliss...
Trudim se, evo stvarno se trudim reći barem dio onoga što mi trenutno kroji strah, bojim se ne bi li izustila koju riječ da će se začuti drhtaj u mome glasu pa nervozno stišćem dlanove, skrivam ih i odgurujem se nogama od pod kako bi se moji mišići prestali grčiti. Na licu široko raširen osmijeh, nepopravljivi grč. Oni sviraju svoje melodije. Kao seks na vrelom parketu. Pa me obuzima glazba, na trenutak zaboravljam da se upleo ikada u moj život, da je ikada bio prisutan. Sve bih dala da one večeri nisam otišla s njim i dozvolila mu da me dotakne, ma da se ta večer nikada nije ni dogodila. Ljudi su sjebana bića, krajnje. I tako naši životi i jesu samo krajnosti. Normalno je postalo da se ljudi trude biti ludi. Tako je lakše, ali neprepoznatljivo i istinski očaravajuće je baš sama činjenica da je ludost pojela naše stavove. Ja sam ona koja ostaje, sama sebe uvjeravam kako ostavljam trag, nastavljam i hranim domino efekte ove stvarnosti. Zatvaram krug. Rađamo se i utječemo na tuđe živote, cijeli ciklus događaja vrti se oko nas, mijenjamo svijet, krojimo stvarnost koja nas na kraju besramno baci na koljena pred prazninu, domino efekt teče u krivome smjeru, ljudi nas žele zaboraviti, žele me potisnuti iz svoje svijesti, zaboraviti sve ono što nosim svojim postojanjem. Moje srce tuče, udara, kroji glazbu, kao romansa, zabranjena strast koja te obuzima do srži, strastveni seks na parketu, na usijalom parketu života, samo tijela koja se ispunjavaju zadovoljstvom, čistim i netaknutim- praznim. Bez osjećaja, ostajem ja. Bez osjećaja, samo strast. Prekidam melodiju i opuštam grč, provlačim hladne i nervozne ruke kroz kosu, zaboravljam strah klečim i slušam sudbinsku koračnicu kako odjekuje. Sjedam na rub tišine, tamo gdje graniči moja pojava sa mogućnošću da prekinem krug. Domino efekt, sjebana stvar ako si prazan. Brišem ga bez osjećaja sramote i trudim se zaboraviti, zaljubiti se ponovo samo u sebe. Završavam misao, strastvenom tišinom
28.02.2010. u 20:53 | Komentiraj (0) | Print | # | ^refuse to see...
"To što sam čovjek zajedničko mi je s ostalim ljudima, to što vidim i čujem, jedem i pijem, dijelim sa svim životinjama. Ali to što ja jesam ja, isključivo je moje, to pripada meni i nikome drugom. niti drugom čovjeku niti anđelu, niti Bogu, osim utoliko koliko sam ja jedno s Njim…"
Pustila sam muk da ušeta u moju sobu, u moje kaotične misli. I sada sam ostala ja, samo ja. Svijetlost protkana noć još tupa i tiha odzvanja mirisom tišine. Sve jednostavno, tako tupo i nesuvislo igra počasne krugove po mojim mislima… Sanjam tople snove prošlosti, koja će ubrzo, jednako kao i ova, utihnuti, zgasnuti, otopiti led sa očiju neznanca. Onog koji ništa ne vidi. Onoga koji nikada ništa ne vidi. On ne zna i ne pomišlja, ne naslućuje nemir koji tako vješto skrivam ne bi li me makar krajičkom oka zabezeknuto pogledao i prosjekao ono što moj karakter čini mojim, ono što uistinu jesam ja. Tiho, kao zvonki glas samo dodiruje moje rubove svijesti i ja stojim, na mjestu, baš ovako smirena kakva jesam. Snijeg na ulici zameo je tragove nogu, tihe tragove odlaska i dolaska. Probudio je pahulje koje plešu i ne trebaju glazbu jer ju samo ja čujem, duboko u svojim mislima gdje je i nastala. Pjeva himnu onima koji nestaju. Ovo je moja oda savjesti, svijesti i zbilji, koja je zapravo toliko lijepa za one koji gledaju ili se barem na trenutak trude vidjeti. Snijeg nestaje, donosi i zove proljeće koje će probuditi osjetila i dotaknuti sva sjećanja, odnijeti ih i isprati toplom kišom, ostaviti nas same sa svojom ljepotom. Zaklapam oči i stvaram sjećanja, ona trenutna koje će proljeće razbiti. Udišem još uvijek hladan zrak i osjećam kako mi se pore sužavaju od hladnoće, ne dozvoljavaju joj da uđe, da ohladi dušu. Vrijeme leti, nevjerojatnom brzinom, još leden zrak govori istinu. Proljeće uistinu jest blizu. Već je tu.
