refuse to see...
"To što sam čovjek zajedničko mi je s ostalim ljudima, to što vidim i čujem, jedem i pijem, dijelim sa svim životinjama. Ali to što ja jesam ja, isključivo je moje, to pripada meni i nikome drugom. niti drugom čovjeku niti anđelu, niti Bogu, osim utoliko koliko sam ja jedno s Njim…"
Pustila sam muk da ušeta u moju sobu, u moje kaotične misli. I sada sam ostala ja, samo ja. Svijetlost protkana noć još tupa i tiha odzvanja mirisom tišine. Sve jednostavno, tako tupo i nesuvislo igra počasne krugove po mojim mislima… Sanjam tople snove prošlosti, koja će ubrzo, jednako kao i ova, utihnuti, zgasnuti, otopiti led sa očiju neznanca. Onog koji ništa ne vidi. Onoga koji nikada ništa ne vidi. On ne zna i ne pomišlja, ne naslućuje nemir koji tako vješto skrivam ne bi li me makar krajičkom oka zabezeknuto pogledao i prosjekao ono što moj karakter čini mojim, ono što uistinu jesam ja. Tiho, kao zvonki glas samo dodiruje moje rubove svijesti i ja stojim, na mjestu, baš ovako smirena kakva jesam. Snijeg na ulici zameo je tragove nogu, tihe tragove odlaska i dolaska. Probudio je pahulje koje plešu i ne trebaju glazbu jer ju samo ja čujem, duboko u svojim mislima gdje je i nastala. Pjeva himnu onima koji nestaju. Ovo je moja oda savjesti, svijesti i zbilji, koja je zapravo toliko lijepa za one koji gledaju ili se barem na trenutak trude vidjeti. Snijeg nestaje, donosi i zove proljeće koje će probuditi osjetila i dotaknuti sva sjećanja, odnijeti ih i isprati toplom kišom, ostaviti nas same sa svojom ljepotom. Zaklapam oči i stvaram sjećanja, ona trenutna koje će proljeće razbiti. Udišem još uvijek hladan zrak i osjećam kako mi se pore sužavaju od hladnoće, ne dozvoljavaju joj da uđe, da ohladi dušu. Vrijeme leti, nevjerojatnom brzinom, još leden zrak govori istinu. Proljeće uistinu jest blizu. Već je tu.
