Trudim se, evo stvarno se trudim reći barem dio onoga što mi trenutno kroji strah, bojim se ne bi li izustila koju riječ da će se začuti drhtaj u mome glasu pa nervozno stišćem dlanove, skrivam ih i odgurujem se nogama od pod kako bi se moji mišići prestali grčiti. Na licu široko raširen osmijeh, nepopravljivi grč. Oni sviraju svoje melodije. Kao seks na vrelom parketu. Pa me obuzima glazba, na trenutak zaboravljam da se upleo ikada u moj život, da je ikada bio prisutan. Sve bih dala da one večeri nisam otišla s njim i dozvolila mu da me dotakne, ma da se ta večer nikada nije ni dogodila. Ljudi su sjebana bića, krajnje. I tako naši životi i jesu samo krajnosti. Normalno je postalo da se ljudi trude biti ludi. Tako je lakše, ali neprepoznatljivo i istinski očaravajuće je baš sama činjenica da je ludost pojela naše stavove. Ja sam ona koja ostaje, sama sebe uvjeravam kako ostavljam trag, nastavljam i hranim domino efekte ove stvarnosti. Zatvaram krug. Rađamo se i utječemo na tuđe živote, cijeli ciklus događaja vrti se oko nas, mijenjamo svijet, krojimo stvarnost koja nas na kraju besramno baci na koljena pred prazninu, domino efekt teče u krivome smjeru, ljudi nas žele zaboraviti, žele me potisnuti iz svoje svijesti, zaboraviti sve ono što nosim svojim postojanjem. Moje srce tuče, udara, kroji glazbu, kao romansa, zabranjena strast koja te obuzima do srži, strastveni seks na parketu, na usijalom parketu života, samo tijela koja se ispunjavaju zadovoljstvom, čistim i netaknutim- praznim. Bez osjećaja, ostajem ja. Bez osjećaja, samo strast. Prekidam melodiju i opuštam grč, provlačim hladne i nervozne ruke kroz kosu, zaboravljam strah klečim i slušam sudbinsku koračnicu kako odjekuje. Sjedam na rub tišine, tamo gdje graniči moja pojava sa mogućnošću da prekinem krug. Domino efekt, sjebana stvar ako si prazan. Brišem ga bez osjećaja sramote i trudim se zaboraviti, zaljubiti se ponovo samo u sebe. Završavam misao, strastvenom tišinom
Post je objavljen 28.02.2010. u 20:53 sati.