World Of Horror
22.05.2010., subota
Kraljice vriska
Nekada su ih zvali jednostavno 'Screaming Queens', a danas više ne vrište one već njihovi neprijatelji...
Horor se kao žanr bavi svime što plaši i uznemiruje ljude, a budući su većina autora muškarci, ne čudi da je i u hororima puno žena jer osim što žude za njima, muški ih se uvijek i plaše, a u manje-više represivnim društvima i sama žudnja je zabranjena pa je jedini dopušteni način hvatanja nepoznatih žena bio napad čudovišta na čednu plavušu (crnke su već bile moralno sumnjive..), a i žene su se u fantazijama mogle prepuštati napadima zgodnih zlikovaca. 'Le Manoir Du Diable' (1896 poznat i kao 'The Devil's Manor', 'The Devil's Castle') smatraju za prvi horor uopće, au njemu je prvu žensku ulogu dala Jeanne d'Alcy kao djevojka iz vražje čarolije. 'Das Kabinett des Doktor Caligari' (1919) je primjer jednog od klasika ekspresionizma koji je, osim po izražajnoj fotografiji i sjenovito-košmarnoj atmosferi, zapamćen i po Lil Dagover, njemačkoj glumici koja se specijalizirala za uloge krhkih djeva u nevolji. Nešto kasniji 'Nosferatu' (1926) je prvi pravi vampirski klasik i proslavio je Maxa Schrecka kao jezovitog (i strašno ružnog) vampira no filmofili su zapamtili i Gretu Schroeder, koja Nosferatua namami pa ubije pomoću sunčevog svjetla.  [/IMG]Čudovišta nježnog srca često pate za zgodnim curama (nikada za ružnima poput njih samih) pa su tako i prve ekranizacije one u kojima grbavi Quasimodo pati za vampom nijemog filma Thedom Barom u 'The Darling of Paris' (iliti 'The Hunchback of Notre Dame', 1917). Kasnije će i ostala čudovišta patiti za ljepoticama, Frankenstein za Mary Fuller, dr. Jekyll za Nitom Naldi i sl. Izumom zvučnog filma i pojam 'Scream Queen' (kraljice vriska) dobio je na značenju. Prvom pravom kraljicom smatra se Fay Wray. Ona je 1932. glumila u svom prvom hororu, 'Doctoru X', a zatim snima 'The Most Dangerous Game'(1932). Taj film se snimao na setu koji je glumio džunglu, a Fay je trebala trčkarati u mokroj odjeći i vrištati, a njena glumačka transformacija sastojala se u bojanju kose u plavo. Ista ekipa je na istom setu snimala još jedan film koji se zbiva u džungli, a budući je Jean Harlow odbila ulogu, Fay su ponudili da ona vrišti dok ju napada divovski majmun zvani King Kong. Ostalo je legenda i iako je snimila još neke klasike horora, ovaj film je ušao u antologije, a Fay na popise Kraljica vriska.  [/IMG]Čistunci bi tom izboru zamjerili da prva i legendarna kraljica vriska nije uopće vrištala u svojoj najpoznatijoj ulozi – naime, studio je zamijenio njenu vrisku sa vriskom kolegice Julie Haydon! Iako nije nastupala u sequelu 'The Son of Kong' (1933), Fay je glumila u horor klasicima poput 'The Vampire Bat' (1933) i 'Mystery of the Wax Museum' (1933). Umrla je 2004. te se nije stigla da se pojaviti u cameo-ulozi u Jacksonovom remaku King Konga. Po mnogima i najveći redatelj svih vremena, majstor napetosti i straha, Alfred Hitchcock, volio je snimati jezovite filmove, a volio je i velike ženske zvijezde. Preferirao je plavuše tipa Grace Kelly, a u svom remek-djelu, 'Pticama'(1963), puno pažnje je posvetio različitim ženskih likovima koje su tumačile Tippi Hedren, Jessica Tandy, i Suzanne Pleshette kao žene pod iznenadnim napadom podivljalih ptica. Njegovo najveće remek-djelo horora je 'Psiho' (1960) u kojem je namjerno ubio svoju glavnu zvijezdu Janet Leigh na početku filmu, samo da zavara publiku kojoj je zabranio da u kina ulazi poslije početka filma da ne propuste iznenađenje. To iznenađenje je bilo legendarno klanje Janet Leigh pod tušem koje nije toliko eksplicitno pokazano koliko majstorski režirano. Tako je Hitch postao otac 'slashera' iliti podžanra koljačine, a Janet će svoj utjecaj na horor nastaviti kao mama kraljice horora, Jamie Lee Curtis.  [/IMG]Osim po mami Janet, Jamie vuče glumačke gene i po ocu Tonyju Curtisu, a urbane legende tvrdile su da je hermafrodit kojem su operacijom odredili ženski spol pa su joj roditelji zato dali muško/androgino ime Jamie Lee – roditelji su se branili izjavom da su ime odabrali dok još nisu znali spol djeteta. Jamie je odlučila nastaviti s poslom svojih roditelja, a priznala da je njena karijera počela s niskobudžetnim 'Halloweenom' (1978) i ulogom Laurie Strode, koja je napisana prema bivšoj djevojci redatelja Johna Carpentera. Poslije 3 godina snimanja horora i još hitova ('Halloween 2', 'The Fog') Jamie je namjerno odlučila prekinuti trend, svjesna da bi vrlo teško mogla snimati išta drugo osim hororaca. Uslijedilo je nekoliko odličnih komedija, udala se za Christophera Guesta i preko njega naslijedila titulu britanske barunice, Lady Haden-Guest, usvojila par djece koje odgaja s igračkama bez oružja, napisala je čak i tri dječje knjige. Ipak, slava horor ikone ju je još pratila pa je za 20. godišnjicu klasika inicirala snimanje 'Halloween H20: 20 Years Later' (1998), među ostalim da se oduži svojim fanovima, a da njen hommage hororu bude veći, pozvala je i svoju majku da odigra jednu ulogicu. Brian De Palma snimao je voajerističke trilere/horore u Hitchcockovom stilu, a inspiracija su mu također bile plave dame poput Angie Dickinson, no ponajviše njegova tadašnja supruga, Nancy Allen kojoj daje ulogu u 'Pucanj nije brisan' (1981), a posebno za nju napisao je i ulogu prostitutke koju naganja manijak u 'Odjevena da ubija' (1980). Glavna uloga u njegovoj 'Carrie' (1976) proslavila je i Sissy Spacek koja kao tinejdžerka s telekinetičkim moćima oživljava arhetipske likove demonskog djeteta i vještice.  [/IMG]Slično kao i Hitchcockovi, i De Palmini horori miješaju seks i nasilje, ali javljaju se i ozbiljne kritike takvog pristupa. Feministička kritika istakla je da su ubojice u takvim filmovima uglavnom muškarci koji kreću u zločin motivirani ženskim ponašanjem, majčinim zlostavljanjem ('Psiho'), sestrinim promiskuitetom ('Halloween') ili ženskom seksualnošću općenito ('Odjevena da ubija'). Poslije 'provokacija' ubojica kreće i zatim publika može u filmovima uživati u ubijanju pasivnih (i vrištećih!) žena i to često iz perspektive samog ubojice. Ali primjećeno je da su uglavnom žene i jedini glavni likovi koji prežive ubilačke pohode manijaka, dakle jedini pozitivci, uz to još obično i djevice koje ne rade zabranjene stvari (teen sex, droga) koje si obično priušte ostali likovi. Te 'final girls' obračunavaju se sa zlim koljačima na kraju, relativno (ne)uspješno tako da se moraju nastaviti obračunavati i u nastavcima ('Petak 13.', 'Strava u ulici brijestova', 'Halloween').  [/IMG]Redatelji arty senzibiliteta poput Romana Polanskog donose u žanr horora svjež pristup, ali i otkrivaju glumice po kojima će se pamtiti njihovi filmovi. Prvi njegov horor hit, 'Odvratnost' (1965), promovirao je novu europsku ljepoticu, Catherine Deneuve u ulozi poremećene stanarke koju uznemiravaju halucinacije. Najveći hit Polanskog je 'Rosemaryna beba' (1968) u kojem zasluženo briljira kratkokosa, mirna Mia Farrow u ulozi trudnice koja počinje sumnjati da je pod utjecajem nečistih sila. Polanskijeva družica Sharon Tate glumila je u horor komediji 'Bal vampira' (1966), ali ju je zadesila najgora sudbina koja se može desiti horor glumici – da doživi sudbinu žrtvi koje je glumila u hororima. Sharon je pala kao žrtva kulta ludog ubojice Charlesa Mansona, a Polanski će slijedeću muzu naći u Emmanuelle Seigner, s kojom snima horor sotonističko-vještičje tematike 'Deveta vrata' (1999).  [/IMG]Još jedan majstor horora obiteljski je povezan sa sudbinama horor glumica – cijela njegova obitelj glumi u njegovim 'giallo trilerima' (trilerima s pretjeranim, slikovitim nasiljem). Riječ je o legendi europskog horora, Dariu Argentu, koji je također optuživan za ženomrzačke filmove. U njegovim hororcima često su žrtve sexy žene no uvijek su mu najvjernija podrška žene iz njegovog kruga. Dugogodišnja nevjenčana supruga, Daria Nicolodi, glumila je u većini njegovih filmova još od filma 'Profondo rosso' (1975), a glumila je i u filmovima ostalih klasika horora poput 'Maria Bave'. Prema pričama svoje bake napisala je i scenarij za kultnu 'Suspiriju' (1977), fantastični horror Daria Argenta o školi koju vode sotonistice. Kći Daria i Darie, Asia Argento, počinje karijeru talijanske kraljice horora nakon debija s 12 godina u ‘Demonima 2’ (1986) Lamberta Bave, a nastupa i u očevoj 'Traumi' (1993). U ‘Stendhalovom sindromu’ (1996) otac Dario čak režira i scenu silovanja i mučenja u kojoj glumi Asia, a s obzirom na njen darkerski imidž te činjenicu da kao i otac ima buran život i bogatu horor filmografiju, talijanski tabloidi su je zvali 'Sotonina kći'. U zadnje vrijeme nastupa u holivudskim filmovima(‘XXX’, 2002, 'Zemlja živih mrtvaca', 2005.), ali se uglavnom bavi i vlastitim redateljskim projektima. Jedan od projekata joj je i kći Anna Lou koju fanovi horora već upisuju kao novo žensko ime na listu (budućih) kraljica horora.  [/IMG]Druga Darijeva kći, Fiore, također je glumila u tatinim hororima, ‘Kockaru’ (2004), ‘Traumi’ i kultnoj ‘Phenomeni’(1985) gdje je glavnu ulogu tumačila Jennifer Connelly - još jedna mlada zvijezda koja je počela s hororima, nastavila s drugim žanrovima ali se također zna vratiti staroj ljubavi ('Mračne vode', 2005). Španjolci i Talijani snimali su 'temperamentnije' horore s mediteranski nesputanim seksom i nasiljem. Sve ono jezovito i erotično što bi u anglosaksonskoj, puritanskoj kulturi SAD-a i Velike Britanije moralo biti ili suptilno prikazano ili cenzurirano je u ‘ludim sedamdesetim’ tako eksplicitno prikazivano da je zabranjivano čak i u liberalnim zemljama (‘kanibalistički horori’ koji su često miješani sa ‘snuff’ filmovima), mada su kasnije dosezali i kultni status, osobito na video tržištu.  [/IMG]Jedna od najvećih heroina 'erotskih horora' je i Laura Gemser, prelijepi foto-model porijeklom iz Indonezije. Poslije nastupa u serijalu o Emmanuelle dobiva i vlastitu ediciju, ‘black Emanuelle’, u čijim se nastavcima često miješa erotika i ekstremno nasilje pa tako tamnoputa heroina biva umiješana u kanibalske orgije u 'Emmanuelle and the Last Cannibals' (1977), u 'Erotic Nights of Living Dead' (1980) proganja ju čudovišni mutant s ubojitim penisom(?!). Najslavniji redatelj erotskih horora, Jess Franco, imao je nekoliko svojih muza, a najveća od njih je Soledad Miranda. Njihov najpoznatiji zajednički projekt je horor znakovitog naslova 'Vampyros Lesbos' (1970) koji u svom naslovu opisuje cijelu priču filma. Kao i u ostalim sličnim softcore filmovima, priča je bila najmanji problem, uglavnim bi je preuzimali od klasika horora ('Count Dracula', 1970) ili bi je povezali s motivima djela markiza de Sadea ('Eugénie de Sade' iz 1970. te nedovršena 'Justine'), bilo je bitno da se Miranda prešetava topless ili potpuno gola. Umrla je vrlo mlada, s 27 godina, od posljedica automobilske nesreće.  [/IMG]Da sexy imidž dobro dođe i kult redatelju 'tjelesnih horora', pokazuje i primjer Marilyn Chambers koja je do uloge u 'Rabidu' (David Cronenberg) došla izravno iz porno industrije. Ipak, nisu sve kraljice B-horora došle s ulice, ima i respektabilnih, a opet alternativnih kraljica horora. Tako se kao kraljica underground horora i SF-a drži i Debbie Rochon koja je završila prestižne glumačke škole (Lee Strasberg Institute, Michael Chekov Studio). Iako ne ganja 'art' karijeru, glumila je u preko 140 filmova, a njen omiljeni je 'Nowhere Man' (2005), obrada film noira 'D.O.A'.(otrovan otrovom koji ubija za 24 sata, muškarac traži svoju ubojicu) koji u ovoj verziji ima drukčiju radnju - žene reže muževima penis, a oni imaju 24 sata da ga nađu ako ga žele prišiti natrag. Kao što se može i pretpostaviti, zbog niskog proračuna produkcije efekti su uglavnom smiješni pa se autori ni ne trude biti ozbiljni što je vidljivo u Debbienom hororu s jednim od najluđih naslova:'Dr. Horror's Erotic House of Idiots' (2003). Debbie i dalje snima otkačene filmove, jedan od zadnjih je obrada 'Kill Billa' - 'Mulva 2: Kill Teen Ape' iz 2005. (cura se budi iz šećeraške kome i osvećuje tipovima koji su joj ukrali Halloween slatkiše).  [/IMG]Jedan od najvećih horor serijala je onaj o Alienima, a jednako kao i sluzavo-zubati Alien, zaštitni znak serijala je Sigourney Weaver. Na početku karijere su joj zbog visine nudili uloge starih žena i prostitutki, a na kraju prvog filma serijala ('Alien', 1979) bila je samo još jedna final girl horora da bi od 'Aliensa' i 1986. godine postala prava akcijska junakinja – neustrašiva Ripley. Iako je publika više voljela horor jedinicu i akcijsku dvojku, filmski kritičari (posebice oni psihoanalitičkog i feminističkog pristupa) otkrivali su da treći ('Alien 3', 1992) i četvrti Alien ('Alien – uskrsnuće', 1997) postaju sve kompleksniji filmovi. I u prvom Alienu su redatelj Ridley Scott i Sigourney htjeli uvrstiti scenu u kojoj se gola Ripley skriva od aliena koji u jednom trenutku pokušava dodirnuti kožu bića tako različitog od njega, a u trećem dijelu na njeno inzistiranje uvrštena je i prva Ripleyina erotska scena. S vremenom Ripley postaje sve više vezana uz aliene i prihvaća svoju drugačiju prirodu, a Alien filmovi problematiziraju pitanja poput kloniranja i ženskih reproduktivnih prava. Umjesto uplašenih žena koja trčkaraju i vrište dok ih ne zakolju, sve više možemo gledate žene u akciji koje razvaljuju bad guys, a da nemaju veze sa sexploatacijskim hororcima koje smo spominjali. Heroine akcijskih horora tako postaju Milla Jovovich, Kate Beckinsale, Sarah Michelle Gellar...  [/IMG]Horori sve više nadilaze klasične granice žanrova pa je tako i Monica Bellucci počela kao klasična ljepotica horora, kao putena vampirka u 'Draculi' (1992), da bi glumila u europskom povijesnom hororu 'Vučjem bratstvu' (2001), te u horor fantasyju 'Braća Grimm' (2005). Naturalistička drama 'Nepovratno' (2002) ima u svojoj prvoj polovici tako jezovitu atmosferu i tako okrutnu scenu silovanja da ga smatraju i hororcem, baš kao što se neki svađaju da je i 'Pasija' (2004) u kojem glumi Mariju zapravo pravi horor u kojem glavnog junaka većinu filma krvavo muče, da bi na kraju poslije smrti i ustao iz groba. Horori sve više postaju i obiteljske melodrame, poput Shyamalanovih natprirodnih trilera/horora koji uvijek u centru imaju i važnu ljubavnu priču, a sve važnije su glumice koje unose emocionalnost poput Olivie Williams ili Robin Wright Penn. Što horori postaju atipičniji i zanimljivilji, postaju zanimljivije i ženske uloge. Ipak, prevladavajuća tinejdžerska publika voli tipične slashere pa je u trendu snimanje remakeova kultnih hororaca i tako opet imamo sexy plavuše tipa Jessice Biel koje bježe od manijaka i vrište, a takvih uloga će i biti dokle god ih publika traži. |
21.05.2010., petak
He Knows You're Alone (1980.)
 [/IMG]Tagline: Every girl is frightened the night before her wedding, but this time... there's good reason! Žanr: slasher Redatelj: Armand Mastroianni Producent: George Manasse Scenarist: Scott Parker Glumačka postava: Don Scardino, Caitlin O'Heaney, Elizabeth Kemp Tom Rolfing, Lewis Arlt, itd... Glazba: Alexander Peskanov i Mark Peskanov Godina izlaska: 1980. godina Vrijeme trajanja: 94. minuta Zemlja: USA Jezik: Engleski Zarada: 4,875,436 $ Ukratko radnja: Amy se priprema protiv svoje volje za vjenčanje te ju počne proganjati serijski ubojica koji ubija mladenke i ljude oko njih. Dok njezini prijatelji pogibaju, u cijelu priču se uključuje i jedan policajac koji ga iz svog razloga želi uhvatiti prije nego što bude prekasno. Recenzija: Nakon velikog uspjeha Halloweena 1978. godina koji je promijenio slasher svijet zauvijek dosta filmova je krenulo sa inspiracijom i idejom iz tog filma da proizvede jednako sjajan slasher film. Neki su ispali uspješno kao Friday The 13th dok su neki ispali razočaravajući. Jedan od tih razočaravajućih slashera je He Knows You're Alone koji je ispao jedan od poznatijih slashera iz tog vremena (ne znam i ne razumijem stvarno kako mu je to pošlo za rukom), no kvalitetom nažalost je debelo podbacio. Uvod filma mi se još i svidio u jednu ruku, vidi se jedan utjecaj na kasnije slasher filmove kao što su Scream 2 i Urban Legends, jedno sjajno ubojstvo u kinu gledajući horror film tako što se tiče toga plus (prvenstveno zbog neobične i super ideje za otvaranje filma) jer mi se baš svidjelo, no redatelj ovog filma Armand Mastroianni je tada istovremeno dosta toga sjebao jer je u ranoj fazi (na samom početku) otkrio lice ubojice tako da je od tog momenta sve pošlo u krivu. Veoma ubrzo i doznajemo motiv ubojice kroz neki flashback, što mu se to dogodilo u prošlosti da eto ubija prvenstveno mladenke i to dan prije njihova vjenčanja tako da film nema nikakav klasičan twist pred kraj što većina slashera ima. Likovi u priči koje zatim uviđamo su jako slabi, neke od najgorih koje sam vidio u nekom slasheru (tinejdžeri pretežito, itd...) katastrofalni uglavnom te jedan veliki minus u filmu. Niti ih upoznamo kako treba, niti su zanimljivi, maltene te boli džon za njih, veliko ništa što se tiče toga. Glavna heroina Amy naročito me razočarala koja se priprema za vjenčanje. Sva je nikakva, u nekom ljubavnom trokutu je stalno, dosta čudno razmišlja (sama pomisao udati se za nekoga koga baš i ne voli je dovoljan dokaz) ne uviđa što se događa oko nje, itd... no ništa vrijedno pažnje. Ubojicu ko što rekoh do tog momenta znamo tko je, i ima jedan ubojit pogled, brzo se kreće i u nekom crnom kaputu je, no nije mi nešto spektakularno. Cijela njegova percepcija mi podosta liči na Michaela Myersa (plus kuhinjski nož) što u velikoj dozi opet podsjeća i vraća na Halloween plus tip glavne heroine (koja nije ni blizu Laurie Strode),itd... Čak i policajac koji lovi ubojicu (čiji motiv saznamo tokom filma) mi po ponašanju previše liči na Dr. Loomisa tako da mi je sve to veliki minus. Ubojstva su više nego rutinska i slaba, stvarno loša tako da ih gotovo ni ne vidimo niti su kvalitetno odrađena, a bivaju ubijene sve redom u ovom slučaju prijateljice od Amy. Možda malo nevjerovatno zvuči no u par situacija sam skoro i zaspao koliko je slab i dosadan film. Radnja je dosta spora. U cijeloj priči jedna od pozitivnijih stavki u filmu jest glumac Tom Hanks u svom filmskom debiju koji mi se baš svidio kao lik, iako ga ne vidimo dugo (šteta što ga nisu duže stavili filmu da ima neku jaču i veću ulogu). Film sadrži jednu dosta slabu atmosferu, ok glazbu koja je više negativna, nego pozitivna i recimo nekakvu napetost uz jednu jedinu pravu scenu koja baš izaziva i ulijeva strah u kosti (ima veze sa akvarijem). Dosta dobro napravljeno i jedina prava strašna scena u filmu. Pred kraj filma dobivamo scenu jurnjave, pokušaja bijega od ubojice (Amy od ubojice) u priču se uključuje i policajac koji ga pokušava uloviti što dovodi do jedne prosječne završnice gdje dobivamo par scena (ala Halloween) da bi došli do jednog kraja koji mi je totalno whatever, ne spašava film koji je u globalu baš totalno nikakav i slab. Gluma je jako loša, Toma Hanksa mi je baš lijepo bilo vidjeti, sasvim korektno je obavio posao, ostali slabi (Catlin O'Heaney kao glavna heroina Amy mi posebno nikako nije sjela). Jedan izrazito slab slasher, jedan od najgorih koje sam ikad vidio, i više nego komotno ga se može preskočiti. 2/10 Zanimljivosti o filmu: Filmski debi Toma Hanksa. U originalnom scenariju je Elliot (lik Toma Hanksa) trebao biti ubijen, no scenaristima se toliko svidio Tom Hanks da su maknuli ubojstvo njegovog lika iz scenarija. Prema riječima redatelja Armanda Mastroiannia i scenarista Scotta Parkera film je imao nekoliko radnih naslova tokom produkcije. Među njima su bili Blood Wedding, Shriek i The Uninvited. Studio je bio na kraju taj koji je zalijepio za film naslov He Knows You're Alone nakon pozitivnog testiranja publike s tim naslovom. Snimljen u 15 dana dok je cijela produkcija od snimanja do zadnjeg reza potrajala 6 mjeseci. Prema riječima scenarista Scotta Parkera Tom Rolfing je bio izabran za ulogu serijskog ubojice jer se redatelju Armandu Mastroianniu svidio njegov intenzivan pogled očiju. |
20.05.2010., četvrtak
Videodrome (1983.)
 [/IMG]Taglines: First it controlled her mind, then it destroyed her body... Long live the new flesh! First it controls your mind...then it destroys your body A shocking new vision. A vision of enormous physical impact! A terrifying new weapon. Žanr: sci-fi, horror Redatelj: David Cronenberg Producent: Claude Héroux Scenarist: David Cronenberg Glumačka postava: James Woods, Debbie Harry, Sonja Smits Peter Dvorsky, Leslie Carlson, itd... Glazba: Howard Shore Godina izlaska: 1983. godina Vrijeme trajanja: 89. minuta Zemlja: Kanada Jezik: Engleski Budžet: 5,952,000 $ Zarada: 2,120,439 $ (USA) Ukratko radnja: Max Renn je vlasnik je CIVIC-TV-a, televizije koja nastoji udovoljiti najperverznijim željama gledatelja. U potrazi za novim materijalom on otkriva postojanje bizarne emisije nazvane Videodrom, koja svakodnevno prikazuje zastrašujuća ubojstva i mučenja žena. Iako daje sve od sebe kako bi otkrio tko stoji iza tog programa Max se konstantno susreće za upozorenjima koja on uporno odbija slušati. Njegova potraga ga vodi u Pittsburgh gdje se susreće sa kćerima preminulog proroka i luđaka, Briana O'Bliviona. Brianove propovjedi osnovni su dio programa koji sve više utječe na Maxov život. Recenzija: Nakon dosta vremena ponosno se vraćam na jednog od mojih omiljenih horror redatelja Davida Cronenberga. Ovaj put Videodrome nakon velikog uspjeha sa čuvenim filmom Scanners koji je Cronenbergu otvorio dosta vrata ka Hollywoodu. Film je zaista neobičan (ništa novo kad je Cronenberg u pitanju) no ima jednu dosta bizarnu tematiku koja se može veoma lako shvatiti kao svojevrsna kritika televiziji, negativnom utjecaju televizije na čovjeka, njene posljedice i šta znači moć i požuda u svijetu kapitala. No istovremeno nudi i više tj. opčinjenost svijetom seksa i nasilja, te cijeli prikaz zadovoljenja gledatelja, propadanje čovjeka (pshičko i fizičko) te ispreplitanja stvarnosti i snova. Od samog početka me film uvukao u svoj svijet na jedno nezaboravno putovanje. Film već počinje dosta neobično i upoznajemo se sa glavnim likom Max Renn kojeg je maestralno odigrao James Woods koji je okosnica priče, vlasnik softporn TV stanice koji hoće ići dalje u zadovoljenju gledatelja da im ponudi više. Svidjela mi se na početku scena u TV showu gdje Max skupa sa još dvoje ljudi (profesor O'Blivion i Nikki koju glumi Debbie Harry iz grupe Blondie) priča o televiziji i njenom utjecaju na čovjeka te da na kraju krajeva je najbitnije zadovoljiti gledatelja, no također da je televizija stvarnost, a stvarnost nije ništa više od televizije te kako će uskoro televizija imati veliki utjecaj na svijet u globalu (što je Cronenberg s ovim filmom više nego pogodio znajući šta se sve danas u 21. stoljeću događa). Vidimo kako Maxu u traženju bolje ponude za svoju TV stanicu zapne za oko jedan TV show pod imenom Videodrome - TV stanica iz Malezije koja prikazuje stvarno brutalno nasilje, snuff stuff koji kroz cijeli film nosi misteriju i naposljetku tragične događaje svakom tko ga pogleda, a vizionar cijele priče iza njega je profesor O'Blivion iza kojeg se krije jedna cijela urota i misterija vezana za televiziju. Film sjajno prikazuje kako čovjek može biti opčinjen u svojoj namjeri, da ne posluša ničija upozorenja i kako funkcionira cijeli svijet iza televizije i utjecaj iste na čovjeka. Likovi su svi sjajni i bitni za priču. Osim Maxa upoznamo i profesora O'Bliviona (jedne veoma bitne karike u filmu) i Nikki Brand, psihijatrice s kojom Max ima malu ljubavnu vezu sve do trenutka prije nego što čuveni Videodrome stupi na scenu što dovodi do niza bizarnih scena i tragičnih situacija (kazeta u TV-u koja prikazuje stvarnost te utječe na čovjeka) te od onda sve kreće nizbrdo za glavnog lika koji tone sve više u svijet pakla televizije iz kojeg se ne može izvući. U početku Max ne kuži šta je Videodrome, no ono što sazna jest da izaziva razne i to strašne noćne more i joše gore i bizarne halucinacije što dovodi do ispreplitanja stvarnosti i mašte (dovoljno je vidjeti kad kazeta se počne tresti, a tek vagina na stomaku što je prepoznatljivi dio ovog filma do nekih žica koje se pojavljuju po rukama), koje Max doživljava zbog prijema signala Videodrome koje ga prvo uništavaju psihički (kontrolira um), a zatim fizički (uništava tijelo) te tjeraju Maxa na ubojstvo što je fascinantno kako čovjek može doći do ludila i cijeli taj negativni utjecaj televizije na čovjeka i prikaz virtualnog svijeta. Kroz film Max nema pravog prijatelja, nema niti prave osobe kome može vjerovati, jedan pravi je primjer otuđenog lika (što je karakteristično za Cronenberga) te ulazi u dosta razgovora sa poslovnim ljudima (kćerkom O'Bliviona - Biancom, producentom Videodromea, itd...) da skuži šta je Videodrome, no sam ne shvaća što se oko njega događa, zbunjen je i sam u samo jednoj namjeri da uspije odgonetnuti Videodrome te istovremeno nesvjesno ulazi u svijet Videodromea. Cijela priča iza Videodromea je fascinantna i dosta mutna, sastoji se od dosta urota proizvedene iz moći i želje da bi se vladalo svijetom što dovodi do par strašnih ubojstava (zaista nevjerovatnih) koje počinjava Max pod raznim utjecajima da bi prvotno opstao Videodrome, no veoma ubrzo zatim uništio Videodrome te tu dobijamo svojevrsnu borbu između dobra i zla. Film se dosta poigrava s time da čovjek skuži šta se događa jer je dosta misteriozan i zbunjujuć. Specijalni efekti su sjajni i iznimno pridonose filmu, neke od najboljih koje sam ikad vidio u nekom horror filmu koji na kraju krajeva jako dobro miksa i sci-fi. Cijela ideja je zastrašujuća podosta iza filma da bi televizija trebala postojati da zamijeni svaki aspekt svakodnevnog života i da utjecaj na čovjeka će biti golem. Negativci ovdje su par pohlepnih ljudi koji žele kontrolirati svijet, žele da medij vodi svijet te sam kraj je dosta zastrašujuć i provokativan, ali istovremeno i tužan te ostavlja stvar sa Videodromom otvorenim što mi se na neki čudan način svidjelo. Gluma je sjajna, svi su sjajni, naročito James Woods koji je briljantan dok jedna Debbie Harry svojom pojavom još više donosi erotičnosti i bizarnosti ovom filmu. Cijeli film je briljantan, provokativan i jednostavno remek djelo, meni jedan od najdražih filmova Davida Cronenberga koji spada među najbolje u njegovoj karijeri. Definitivna preporuka. 10/10. Zanimljivosti o filmu: Većina trailera je snimljena sa kompjuterom Commodore 64. Andy Warhol je prozvao film "A Clockwork Orange 80-tih". Lik Brian O'Blivion je baziran na Marshallu McLuhanu. David Cronenberg je bio student McLuhana na fakultetu. Jedan od 5 sci-fi/horror filmova koji su bili izuzetno promovirani od strane Universal Pictures pred sam izlazak filma.  [/IMG] [/IMG] [/IMG] [/IMG] |
The Stepfather 2 (1989.)
 [/IMG]Taglines: Tonight - Daddy's Coming Home - To Slice Up More Than Just The Cake! Make Room For Daddy. There's something you should know about my past... Žanr: horror, triler Redatelj: Jeff Burr Producenti: William Burr, Darin Scott i Carol Lampman Scenarist: John Auerbach Glumačka postava: Terry O'Quinn, Meg Foster, Caroline Williams Jonathan Brandis, Henry Brown, itd... Glazba: Jim Manzie Godina izlaska: 1989. godina Vrijeme trajanja: 93. minute Zemlja: USA Jezik: Engleski Zarada: 1,519,796 $ Ukratko radnja: Očuh nakon događaj u prvom djelu završava u ludnici iz koje bježi u drugi grad praveći se da je obiteljski i bračni savjetnik. Pronalazi ženu i sina te se priprema za vjenčanje i sve izgleda savršeno, no kad se drugi uključe i stanu mu na put da razruše potencijalni brak očuh opet ubrzo poludi te počne ubijati svakoga tko mu stane na put kako bi ostvario i dobio savršenu obitelj. Recenzija: Prije nekog vremena sam recenzirao čuvenu jedinicu tako da je evo došao red na dvojku u ovom serijalu. Nakon uspjeha jedinice stigao je nastavak, iako kraj prvog djela to nije naslućivao. Režije se prihvatio Jeff Burr koji je obavio jednako dobar posao ko i redatelj originala što je odmah veliki plus za film. Smisao filma je isti ko u originalu te se radnja prebacuje odmah nakon originala. Jerry (ili ti Gene u ovom nastavku zbog promjene imena) nakon pakla iz prvog djela je živ i na slobodi nakon jednog jako dobrog trika i prerušavanja koje se događa na samom početku filma. Veoma brzo kreće u ono što ga zanima u životu i što nosi cijeli serijal: pronaći ženu i djete i biti savršen otac te nažalost kada krenu problemi nastupe ubojstva. Ovdje u početku do polovice filma daleko više uočavamo Genea u pokušaju da osvoji obitelj nego u originalu gdje smo odmah prebačeni na bračni život s obitelji. Gene je i dalje jednako manijakalan i bolestan kao i u originalu (jedna scena mi posebno zapala u oko i to kada u radnoj sobi mlatara čekičem po drvetu, strašno i upečatljivo). Ovdje je bračni i obiteljski savjetnik koji prima žene u svoj novi dom, savjetuje ih, no istovremeno želi obitelj sa Carol koja ga mu je pronašla kuću. Gene nailazi na mnogo problema kad se njezin muž vrati u život što ga ponovo tjera na ubilački pohod, a istovremeno hoće da uspije sa Carol i njezinim sinom tako da odande za njega opet sve kreće nizbrdo. Ubojstva ima daleko više nego u originalu, krvavija su, razni pribor se koristi, no fali mi taj neki uznemirujući štih iz originala, iako su gotova sva jako dobra, i par njih dosta kvalitetna (naročito ono sa flašom po glavi) što dovodi do jedne bizarne situacije kasnije gdje Gene vozika tijelo po smetlištu u autu ko da se ništa nije dogodilo (još se i smješka), stvarno bolestan lik. Film iako malo više vuče na slasher varijantu to mi nije toliko smetalo. Jedan od upečatljivijih djelova u filmu mi je konstanto fićukanje Genea kroz film koje je dosta zanimljivo. Atmosfera je sjajna, ko što je i glazba koja je bolja nego u prvom djelu. Nekako depresivna, tužna, no opet da zatjera strah u kosti što mi se svidjelo. Kolko god čudno zvuči film je i u par momenata dosta smiješan (srednjoškolska slika na kojoj nema Genea, scena sa fićukanjem pri kraju). Sam Terry O'Quinn je obavio jednako maestralan posao kao u originalu, savršeno je utjelovio jednog od najvećih manijaka ikad viđenih na TV ekranu, on je glavni adut i lik cijelog filma i općenito serijala i šteta što ga nisu ostavili i za treći dio, stvarno sramota. Ko što sam i prije rekao, uloga karijere, no ostali su prosječni nažalost, naročito obitelj, dok je obitelj u originalu barem na neki čudan način bila simpatična ovdje su pomalo iritantni, naročito sin. Simpatično moram napomenuti mi je bilo vidjeti Caroline Williams iz Texas Chainsaw Massacre 2 ovdje koja mi se dosta svidjela, iako nema veliku, ali zato bitnu ulogu u filmu. Ne znam zašto no Meg Foster me stalno odbijala tim svojim očima. Gene prolazi kroz dosta problema da ga se ne skuži, hoće savršenstvo, obitelj na okupu, no ne dobija ga kako treba, al bitno da sve to riješava ubojstvom. Naposljetku i stigne do dana vjenčanja sa Carol što donosi jednu full napetu i prejebenu scenu koja mi je osobno highlight filma, još jedan prikaz Geneovog ludila i opčinjenosti američkim savršenim snom i obiteljskim vrijednostima te imamo pokušaj bjega za život što dovodi do jednog slabog i pomalo predvidljivog kraja kojeg nisam mogao prožvakati ama baš nikako. Totalno slab i nikakav što je šteta. Film koji nikako ne sramoti original, iako je malo slabiji od originala, no definitivno vrijedan gledanja, jako dobar nastavak. 8/10. |
19.05.2010., srijeda
The Fly 2 (1989.)
 [/IMG]Taglines: Like father, like son. A new generation of terror! Žanr: sci/fi, horror Redatelj: Chris Walas Producenti: Steven-Charles Jaffe i Mel Brooks Scenaristi: Mick Garris, Jim Wheat, Kim Wheat i Frank Darabont Glumačka postava: Eric Stoltz, Daphne Zuniga, John Getz Lee Richardson, itd... Glazba: Christopher Young Godina izlaska: 1989. godina Vrijeme trajanja: 105. minuta Zemlja: USA Jezik: Engleski RECENZIJA: Nakon tragičnih događaja u prvom dijelu, Veronica je u nezavidnoj situaciji jer je ostala trudna i nije sigurna je li otac Seth ili transformirani mutant. Nekoliko godina poslije Martin Brundle odrasta u laboratorijskim uvjetima industrije Bartok pod budnim okom Antona Bartoka nemilosrdnog i beskrupuloznog industrijalca. Martin, koji je postao briljantni znanstvenik, prihvatio je da nije ništa više od pokusnog kunića. Svoj život je posvetio istraživanju i rješavanju misterija očevog stroja za teleportaciju. Život mu je bezličan dok ne susretne Beth Logan, borbenu programerku koja se osjeća izoliranom i otuđenom poput Martina. Nakon što se njih dvoje zaljube, Martin po prvi put osjeti potrebu za životom. Idila ne traje dugo jer Bartok ima druge planove, što u Martinu izazove bijes i frustraciju. Uskoro na površinu počinje izlaziti njegova životinjska priroda i on mora uložiti nevjerojatne napore da bi ostao čovjek i nadvladao mutanta u sebi. Tri godine nakon remek djela Davida Cronenberga The Fly koji jeispao jedan od najboljih sci-fi horror filmova svih vremena te bolji od originala uslijedio je nastavak na priču iz prvog djela. Ja mislim osobno da možda nije bio potreban nastavak na prvi film, no očito su producenti mislili da treba skupa sa velikom željom sa novcem pa stoga dođoh i ovaj nastavak koji i nije baš zadovoljio. Film je malog budžeta te na redateljskoj stolici umjesto Cronenberga je sjeo Chris Walas koji je uradio specijalne efekte za prvi dio te i za drugi dio i nažalost nije baš nešto posebno obavio posao, ne može nažalost ni blizu parirati Cronenbergu. Nije stvorio potrebnu atmosferu za film što uz prosječan scenarij ne čini ovaj film baš dobitnim. Od početka sam imao feeling da će ovaj film biti slabiji od prvog djela i imao sam pravo. Uvodni dio mi je čak i dobar, ko nekakva posveta klasiku It's alive gdje efekti izgledaju sasvim dobro dok u nekim drugim situacijama kroz film izgledaju slabo. Moram priznati da jednostavno ovaj film pada nisko što se tiče u usporedbi s prvim djelom, nije pretjerano zadovoljio, iako ima svojih momenata, a jedan od njih je da mi je bilo zanimljivo vidjeti Johna Getza ovdje u maloj ulozi istoj kao i u originalu, ovdje se čak još i manje pojavljuje nego u originalu sa jednako lažnom bradom. Filmu prvenstveno fali napetost. Nekako mi sve to izgleda nategnuto da se postigne nešto. Nema ni pravog dijaloga koji je dosta igrao da bude efektan kao u originalu, no zakazao je ko i pokušaj ljubavne veze (u originalu je ta veza bila savršeno prožeta genijalnim i dirljivim dijalogom i psihoanalizom likova, dok je ovdje sve to lagana i neuspješna kopija prvog) te su specijalni efekti osrednji što je velika šteta, dakle sve ono što je krasilo original toga ovdje nema te je dosta predvidljiv jer od početka se manje više zna kako će se radnja odvijati (dobro možda ne baš sve i to 100%, al podosta), a i na kraju krajeva sam tagline govori sve: "Like father, like son". Dakle scenarij je prosječan, mogao je i trebao ponuditi daleko više znajući šta je sve original napravio i predstavio, sve mi to dosta ofrlje i na brzinu izgleda napravljeno. Specijalni efekti su slabi, više tradicionalni, iako ponešto disgusting i u par momenata uznemirujući, no opet nedovoljno da se usporedi sa originalom jer je to sve pod palicom Cronenberga izgledalo maestralno i više nego efektno (nažalost mal budžet u ovom filmu je učinio svoje uz očiti nedostatak kreativnosti). Preobrazba čovjeka u muhu je također dosta kraća nego u prvom djelu i ništa posebno da bi se dalo opisati osim možda da zadnja etapa preobrazbe izgleda ko da je u pitanju neki dinosaur iz Jurassic Parka, a ne muha. Dobro ni u originalu nije bila baš prava muha već ko alien, no ovo je već blago pretjerivanje. Možda jedan od najboljih faktora zašto ovaj film nije uspio jest jer je pokušao daleko više ići na nasilje i krv, a ne na priču i atmosferu, no nažalost da bude još i gore stanje: ni to nasilje i krv nisu bajni zbog već izrečenih razloga. Ono što prvenstveno nosi ovaj film je sasvim solidna gluma, par disgusting scena (naročito one sa početka i sa kraja), sasvim dobra doza krvi te općenito prejebena završnica. Prelijepa Daphne Zuniga i Eric Stoltz iako slabiji od para iz originala su sasvim solidno okarakterizirani no uništeni lošim dijalogom te u par momenata mi je to sve izgledalo ko sitno preglumljivanje od strane njih dvoje, no u globalu dobro, ostali osim Johna Getza nisu vrijedni spomena te me jako dojmila brutalna završnica koja je najnapetiji dio u cijelom filmu te solidno sa jednim zadovoljavajućim krajem zaokružuje ovaj ne baš sjajan film koji je na kraju ispao prosjek te ne može ni primirisati originalu. 6/10: Vrijedan donekle gledanja, no ništa posebno te dosta slabiji od originala. Zanimljivosti o filmu: John Getz kao Stathis Borans je jedini glumac koji je reprizirao svoju ulogu iz prvog djela The Fly. Vincent D'Onofrio je bio prvotni izbor da igra ulogu Martina Brundlea, no na kraju je ipak uloga dodijeljena Ericu Stoltzu.  [/IMG] [/IMG] [/IMG] [/IMG] |
18.05.2010., utorak
A Nightmare On Elm Street (1984.)
 [/IMG]Taglines: She is the only one who can stop it... if she fails, no one survives. If Nancy Doesn't Wake Up Screaming She Won't Wake Up At All... Sleep Kills. A scream that wakes you up, might be your own... Whatever you do, don't fall asleep...or you'll meet the terrifying Freddy. Žanr: slasher Redatelj: Wes Craven Producent: Robert Shaye Scenarist: Wes Craven Glumačka postava: Heather Langenkamp, Amanda Wyss, Nick Corri Johnny Depp, Robert Englund, itd... Glazba: Charles Bernstein Godina izlaska: 1984. godina Vrijeme trajanja: 91. minuta Zemlja: USA Jezik: Engleski Ukratko sadržaj: Nancy Thompson primijeti da ona, kao i nekoliko njenih prijatelja, sve češće ima zastrašujuće noćne more u kojima je lovi nepoznati muškarac naoružan rukavicom na kojoj se nalaze oštri noževi. Kada se počnu pojavljivati prve žrtve, Nancy shvati da nepoznati ubojica postaje sve moćniji. Stoga ga odluči izvući iz snova kako bi ga konačno zaustavila. Recenzija: Pogledavši drugi nastavak ovog kultnog serijala koji mi nije baš legao me inspirirao da krenem recenzirati i ovaj serijal koji je u mnogočemu promijenio horror zauvijek. Sjećam se ko mali kad mi je stari znao pričati kako se jebeno plašio ovog filma kolko je moćan. Veliki Wes Craven je osmislio film i bazirao ga na svojim iskustvima iz djetinjstva, točnije glavni negativac Freddy Krueger je sastavljen od sjećanja na jednog klinca koji ga je maltretirao plus jedan stariji čovjek kojeg se jako plašio, dok cjelokupna dosta inovativna ideja za tadašnje vrijeme je izvučena iz novinskih članaka da dosta ljudi je znalo umrijeti u snu jer bi ih netko/nešto znao progoniti. Film je izuzetno maestralno režiran od samog početka do kraja skupa sa zanimljivim scenarijem (Craven je stvarno napravio svjetski posao sa ovim filmom i to sve sa malim budžetom za što mu skidam kapu). Svidjela mi se od samog početka ideja, da iako je ovo slasher da je totalno drugačiji od svih ostalih (da je otišao jedan veliki korak naprijed). Ovdje hrpa klinaca biva ubijena u snu od strane jednog nemilosrdnog monstruma iz pakla kojeg su svi u bloku (točnije ulici) lagano zaboravili mislivši da je mrtav jer su se roditelji pobrinuli da on bude mrtav zbog sva svoja zlodjela, no on se nekako vraća da nastavi svoj životni plan: da muči i ubija djecu, a gdje ćeš gore nego brutalno mučenje i ubijanje jadne djece. Već u samom početku dobijamo prikaz na te razne noćne more koje muče prvo jedan lik, pa idu dalje na ostale likove u filmu od strane Freddya Kruegera te su svi likovi jako dobro okarakterizirani, priča se uglavnom i bazira na par tinejdžera koji idu u istu srednju školu, žive u istoji ulici i to u ulici Brijestova te svi imaju tu neku karizmu (naročito Nancy i Glen) koji se vole družiti, zabavljati možda malo stvarati i probleme, no na neki čudan način su zanimljivi i posebni zahvaljujući jako dobroj glumi glavne heroine Heather Langenkamp koja je postala ikona serijala te je simpatična glumica te mi se čak svidio i Johnny Depp u svom debitantskom filmu, dok su ostali isto sjajni. Nancy je pametna djevojka i uviđa u noćnim morama što se događa kad zaspeš, prima razne tragove od Freddya, no nitko joj ne vjeruje da ju netko prati i želi ubiti, čak i kad se ubojstva počnu događati (koja su sva redom inovativna i originalna), od mlataranja po stropu do neke plahte oko vrata opet ništa ne postiže, iako u jednom trenutku majka joj kaže istinu tko je Freddy Krueger, no da je on mrtav, no ispostavlja se da nije jer se na neki čudan način vratio u život deformiran i sa kandžama na prstima (što je dosta cool oružje) da nastavi svoj ubilački pohod kojeg obavlja dok djeca spavaju (ulazi im u san) što je dosta cool ko da si u nekom drugom svijetu i to sav bespomoćan te se boriš za svoj život. Freddy je zasigurno bi rekao najbolji slasher ubojica ikad, veoma efektivan, zastrašujuć i brutalan. Sama ta ideja kako on funkcionira je dobra. Sviđa mi se njegov pristup i izgled (deformirano lice, šešir i nabrijani glas) te ga je vrhunski odglumio Robert Englund, još jedna legenda i ikona cijelog serijala. Završnica nudi sjajnu borbe između heroine Nancy te Freddya uz dosta vatre što Freddy ne voli jer mu je to velika kočnica, ko Jasonu voda što nam daje jedan efektan kraj koji je izašao inspiriran krajem Friday The 13th i Carrie. Film se podosta poigrava sa publikom oko toga šta je san, a što stvarnost što mi je jedna od omiljenih stvari u filmu. Ovaj film je i poznat po jako prepoznatljivoj glazbi Charlesa Bernsteina koja je dosta spooky, brojalica sama po sebi od 1 do 10 je fenomenalna i jedan od upečatljivih djelova u ovom filmu. Atmosfera je sjajna, jednostavno cijeli film je na nivou i veoma maštovit. Jedan od najboljih slashera i općenito horrora svih vremena, najbolji film u cijelom serijalu, tko nije pogledao mora jednostavno pogledati ovaj klasik žanra. 10/10. Zanimljivosti o filmu: Vizija Freddy Kruegera je Wes Cravenu došla iz dječačkih dana. Kada je imao 10 godina gledao bi kroz prozor stana u kojem je živio i neki pijanac slično obučen kao Freddy bi gledao pravo u njega i nastavio bi stajati tamo gledajući u prozor nekoliko minuta. To ga je tako strašno prestrašilo tako da je kasnije odlučio da će to biti izgled za Freddya. Wes Cravenov koncept Freddya Kruegera je bio da on izgleda daleko krvaviji i brutalniji, no na kraju se ipak srozalo to sve jer ne bi ispalo kako treba. Wes Craven je napisao scenarij za film i prezentirao ga 1981. godine pokušavajući ga prodati nekom velikom studiju, ali ga nitko nije htio. Rekao je da je scenarij jednostavno lutao okolo 3 godine prije nego što ga je uzeo New Line Cinema. Drugi film produciran od strane New Line Cinema. New Line Cinema je spašen od bankrota uspjehom ovog filma i u šali je prozvan kuća koju je Freddy izgradio. Oko 500 galona lažne krvi je korišteno tijekom snimanja filma. Prvi film Johnnya Deppa. Wes Craven je pomogao Seanu S. Cunninghamu režirajući par scena 1980. godine u filmu Friday The 13th. Zauzvrat pri kraju produkcije je Cunningham režirao par scena kada je nekolicina jedinica na setu radilo odjedanput. Heather Langenkamp je pobijedila 200 glumica koje su se prijavile za ulogu Nancy Thompson, neke koje su bile na audiciji su: Jennifer Grey, Demi Moore, Courteney Cox i Tracey Gold. Ideja Wes Cravenu za film je došla od raznih novinskih članaka (L.A. Times) o grupi Kambodžanskih izbjeglica iz plemena Hmong koji bi znali umrijeti u noćnim morama te su odbijali ići spavati i budili bi se vrištajući. Ideja za rukavicu Freddya Kruegera je Wesu Cravenu zapala jer je htio neko unikatno oružje, a opet da je jeftino. Jedan od razloga zašto je Johnny Depp izabran za film jer je kćerka od Wesa Cavena rekla za njega da je seksi. Ulica Brijestova je locirana u Potsdamu, NY. Wes je bio profesor humanosti na Clarkson koledžu, također i u Potsdamu. Robert Englund nije bio prvi izbor za ulogu Freddy Kruegera. Prvotni izbor je bio kaskader, no nakon iskušavanja par kaskadera došlo se do zaključka da je potreban pravi glumac. Film je snimljen u 30 dana.  [/IMG] [/IMG] [/IMG] [/IMG] |
17.05.2010., ponedjeljak
Pet Sematary (1989.)
 [/IMG]Taglines: Sometimes dead is better. A Pet Isn't Just For Life. Žanr: horror Redatelj: Mary Lambert Producent: Richard P. Rubinstein Scenarist: Stephen King Glumačka postava: Dale Midkiff, Fred Gwynne, Denise Crosby Brad Greenquist, Miko Hughes, itd... Glazba: Elliot Goldenthal Godina izlaska: 1989. godina Vrijeme trajanja: 103. minute Zemlja: USA Jezik: Engleski Budžet: 11,500,000 $ Ukratko radnja: Sretna obitelj Creed doseljava se u malo mjesto u kućicu koja se čini idealnom. Ubrzo saznaju da se iza kuće nalazi lokalno groblje za ljubimce. Njihovu mačku koja strada u nesreći tamo pokopaju na tom groblju. Mačka oživljava, ali sada potpuno drugačija. Pošto i njihov sin strada, otac ga također pokopa na to groblje u nadi da će ga oživjeti…uskoro će vrlo jako zažaliti i saznati da ništa ne može biti kao prije... Recenzija: Još jedna u nizu poznatih knjiga velikog Stephena Kinga koje su postale film. Ovaj put Pet Sematary koju je Stephen King bazirao na vlastitom jednom doživljaju, naime njegova kćerka je bila izgubila u prometnoj nesreći svog kućnog ljubimca te je u blizini bilo groblje kućnih ljubimaca tako da odande ideja za knjigu te naposljetku film. Film je uistinu jedan od posebnijih i originalnijih horror filmova 80-tih. Režije se prihvatila redateljica Mary Lambert koja je režirala spotove za Madonnu i režirala nastavak ovog filma te što mi se svidjelo kod nje jest kako vodi računa o detaljima te je veoma pedantno prikazala ovu nimalo laku priču. Radnja u početku se čini jednostavna, obitelj Creed koja je jedna simpatična i radišna obitelj koja se useli u novu kuću koja izgleda pomalo neobična i kao da je Bogu iza nogu spremni za novi život koji se na kraju pretvori u pravi pakao te sve ih redom kvalitetno upoznamo jer su zaista sjajno okarakterizirani te se ubrzo upoznajemo sa njihovim susjedom Jud Crandall koji uveliko nosi ovaj film te predstavlja jednu veoma bitnu odrednicu u njemu. Sve se čini u filmu sasvim ok dok ne nastupe problemi i par tragedija, od kćerkine mačke koja pogine do pacijenta koji ocu obitelji umre što dovodi do niza neobjašnjivih problema i neobičnih situacija. Čak i se sam Stephen King pojavljuje nakratko u filmu kao svećenik na pokopu koji drži misu. Sviđa mi se kako je prikazano razmišljanje da postoji život nakon smrti, da se ljudi nikad ne rastaju, općenito fama o životu i smrti. U ovom filmu definitivno je bolje ostati mrtav i pomiriti se s tragedijom, pošto uzdizanje iz mrtvih (što niti ne saznajemo u filmu kako i zašto se događa) je očito bolje. Dobijamo krasan prikaz groblja kućnih ljubimaca koju najbolje poznaje i pokazuje susjed Judd (nevjerovatno je kako na tabli pogrešno piše ime groblja), život likova koji iz dana u dana izgleda sve neobičniji te radnja koja teče veoma glatko. Svidjela mi se atmosfera u filmu koja je kao u onim nekim starim filmovima iz 70-tih koji pričaju o raznim misterijama, duhovima, nekoj višoj sili koja napada nekoga u nekoj usamljenoj kući što ovdje izuzetno paše filmu: usamljena kuća, groblje ljubimaca, čudne stvari koje se počnu događati, itd... Odlično. Nitko osim susjeda Judda niti najbolje ne shvaća što se to sve događa i zašto, no on kao iskusan vuk koji je već dosta toga prošao i zna što se događa tako da ga ništa ne čudi, no svejedno hrabro i pametno upozorava obitelj i govori im razne drevne priče o mjestu. Film je dosta napet i pun nekih smicalica, zastrašujućih scena i noćnih mora (jedna od jačih mi je kad se u snovima Rachel pojavi njezina sestra Zelda koju je odigrao muškarac te su totalne jezive scene s njom ili kad Louisu na groblju priđe njegov pacijent koji tobože nije umro već je živ, a tek scena s mačkom). Film je dosta misteriozan i uopće nema nekog pravog negativca osim malog sina od Louisa koji isto postane tragična žrtva u cijeloj priči jer otac u nadi da on oživi kao i životinje dobije daleko više što je tražio što dovodi do jednog bizarnog ubojstva u filmu pri kraju koje mi se svidjelo. Svi "mrtvi" ovdje (životinje i ljudi) su jednostavno obuzeti nekim zlim duhom tako da se bilo koje biće vrati iz mrtvih i vrati da ubija ljude i ponaša neobično. Svidio mi se izuzetno kraj koji je jako, jako dobar i fenomenalno zaokružuje cijelu priču. Gluma je na nivou, pored glavnog glumca Dalea Midkiffa, moram pohvaliti i napomenuti starog Freda Gwynnea koji je odličan u ovom filmu i u velikom luku ga nosi u pozitivnom smislu. U globalu jako dobra ekranizacija jedne od poznatijih knjiga Stephena Kinga, maestralno efektivan film za sve ljubitelje horrora! 10/10. Zanimljivosti o filmu: Ideja za priču je došla kada je kćerki Stephena Kinga mačka pod imenom Smuckey poginula na autocesti pored njihove kuće. Stephen King je tražio da se film snimi u Maineu i da se njegov scenarij prati vjerodostojno. George A. Romero je prvotno trebao režirati film, no kad je snimanje bilo na čekanju on je odustao pa je stoga na njegovo mjesto uletila Mary Lambert. Bruce Campbell je bio prvotni izbor da igra ulogu Louisa Creeda. Tom Savini je također odbio ulogu da režira film. Film je snimljen na lokaciji istog ruralnog područja Mainea koje je Stephen King postavio u svojoj knjizi Pat Sematary. Glumac Fred Gwyne je obojao svoju kosu u bijelo za ulogu Judda Crandalla. Ovo je prvi filmski scenarij da je Stephen King adaptirao iz jedne od njegovih knjiga. Stephen King je veliki fan Ramonesa tako da su u posveti Ramonesi napisali naslovnu pjesmu za film Pet Sematary.  [/IMG] [/IMG] [/IMG] [/IMG] |
16.05.2010., nedjelja
The Girl Next Door (2007.)
 [/IMG]Taglines: In this town murder became the neighborhood game.. Inspired By Actual Events. Žanr: horror, drama Redatelj: Gregory Wilson Producenti: William M. Miller, Joseph B. Mauceri, Daniel Farrands i Philip Nutman Scenaristi: Jack Ketchum, Daniel Farrands i Philip Nutman Glumačka postava: Daniel Manche, Blanche Baker, Blythe Auffarth, Madeline Taylor, Graham Patrick Martin, itd... Glazba: Ryan Shore Godina izlaska: 2007. godina Vrijeme trajanja: 97. minuta Zemlja: USA Jezik: Engleski Ukratko radnja: Meg i Susan su dvije sestre kojima roditelji poginu u automobilskoj nesreći. Veoma skoro odlaze živjeti kod svoje tetke Ruth koja živi sa svoja 3 sina. Tetka Ruth ubrzo kreće zlostavljati sestre što dovodi do fizičkog mučenja i seksualnog zlostavljanja Meg koja biva zatvorena u podrumu kuće. Ostatak djece iz susjedstva se uključuju u mučenju jadne Meg te ne govore nikom o zločinu koje se događa tamo. Recenzija: Film kojeg sam primjetio sasvim slučajno dok sam po netu tražio komediju istog imena te me odmah privukao cover filma te priča iza filma koja me odmah dobro pokosila bez da sam uopće tad još pogledao film koji je baziran na knjizi Jacka Ketchuma te je velikim djelom baziran na istinitim događajima (mučenje i ubojstvo Sylvia Likens) koji su u filmu donekle izmjenjeni, no svejedno je film šokantan i premoćan u gotovo svakom segmentu. Film nas odlično uvodi u radnju, radnju pratimo iz perspektive jednog starijeg čovjeka Davida koji se prisjeća jednog događaja koje je ne samo obilježilo njegovo djetinjstvo, već cijeli život. Film počinje kao jedna klasična drama: dirljivi i pametni dijalozi, lagan tempo, fino upoznavanje likova, svidio mi se aspekat prikaza života u SAD-u 1950-tih u malom gradiću, način života kada je sve bilo drugačije nego danas, ljudi su se borili za svoja prava i kad se nije mogla slušati glazba koju hoćeš i oblačiti kako hoćeš. Likovi su stvarno sjajni što dovodi do toga da je gluma presavršena što je stvarno nevjerovatno znajući da su svi veoma mladi glumci. Od Blythe Auffarth, Daniela Mancha, itd... Stvarno dirljiva gluma i nastup. Sviđa mi se što je i sam Stephen King rekao za ovaj film da je najšokantniji kojeg je on vidio od vremena Henrya: Portrait Of A Serial Killer i kako je ovo mračan prikaz njegove knjige Stand By Me i stvarno, jedan dosta realistično šokantan film. Hrpa klinaca koji uživaju u prirodi, druže se stalno, no sami po sebi imaju neke mračne misli (već u početku filma malkoc maltretiraju jednu djevojku), te glavnik lik Meg i David (lik iz čije perspektive promatramo radnju) koji stvaraju jedno sasvim fino prijateljstvo no to je sve još ništa i sasvim mirno dok se radnja ne prebaci na lik Ruth koja je glavni negativac u ovom filmu i koja je rođakinja Meg i njene sestre. Dovoljno je vidjeti od početka da žena nije sva svoja čim djeci daje da piju pivo. Izuzetno hladnokrvna gadura koja mrzi djevojke, misle da one postoje da čine grijeh i budu kurve i da ih za svaku sitnicu treba kazniti. Dobijamo tu raznih pogleda na to neko psihičko zlostavljanje (prvenstveno koje se odvija na Meg i njenoj sestri). Nakon jedne sitne svađe koja i nije prava svađa slijedi ono najgore u filmu za pogledati koje me uistinu šokiralo. Druga polovica prikazuje nevjerovatan mračan um ljudi te kako ljudi mogu biti nevjerovatni monstrumi prema osobi koja ništa nije skrivila. Što me još više šokiralo jest da su se i klinci udružili u zlostavljanje također koji iz straha čine ono što ona želi da ne bi i sami postali žrtve, (dobijamo razne scene od udaranja, držanja u podrumu zavezanu, raznih uvreda do silovanja pred cijelim susjedstvom u podrumu što je možda i vrhunac filma, itd...) što lagano postaje ovdje svakodnevica i to sve prikazano na jedan brutalno bolestan način na kojeg čovjek ne može ostati ravnodušan (ljudi koji bi ti trebali biti prijatelji plus tvoj rod da ovako nešto učine je nevjerovatno). U mnogo momenata su mi suze krenule kolko je težak film, dosta me potresao, no možda još i više ovaj film udara na jednom emotivnom/psihičkom levelu. Ona Ruth me posebno iživcirala, iako ju je Blanch Baker fenomenalno odigrala. David promatra to sve mirno, ne kaže ni roditeljima, no na kraju ipak uspijeva domoći snage da reagira, što dovodi do jedne napete završnice i tužnog depresivnog kraja koji stvarno u srce dira. Izuzetno potresno, uznemirujuća i mračna drama sa elementima horrora te komotno paše i u horror žanr, jedan od najboljih filmova ovog desetljeća, nije za svačiji ukus/želudac, no pregenijalan film. 10/10  [/IMG] [/IMG] [/IMG] [/IMG] |
Maniac (1980.)
 [/IMG]Taglines: Run from this man! I warned you not to go out tonight You can lock your windows and doors...But you can't lock the madman out of your mind. It will tear the life out of you. Žanr: slasher, splatter Redatelj: William Lustig Producenti: William Lustig i Andrew W. Garroni Scenaristi: Joe Spinell i C.A. Rosenberg Glumačka postava: Joe Spinell, Caroline Munro, Gail Lawrence, Kelly Piper , Rita Montone, itd... Glazba: Jay Chattaway Godina izlaska: 1980. godina Vrijeme trajanja: 87. minuta Zemlja: USA Jezik: Engleski Budžet: 550,000 $ Ukratko radnja: Franku nedostaje njegova majka koja je stradala u automobilskoj nesreći prije više godina. Zlostavljala ga je i prodavala svoje tijelo, no ona mu i dalje nedostaje. Cijela situacija od samog djetinjstva je dosta utjecala na njega da je on postao jedna nesigurna i šizoidna osoba tako da u njeno sjećanje da bude uvijek u mislima s njim postane serijski ubojica koji ubija primarno žene vadeći im kožu sa glave i stavljajući tu istu kožu na lutke koje skuplja u svom stanu. Recenzija: Nedavno sam pogledao ovaj kultni klasik tako da sam odlučio progovoriti nešto o njemu. Film kolko vidim po netu spada u slasher žanr što u konačnici i je, no ima karakteristike i splattera tako da film komotno paše i može ga se rangirati u oba žanra. Redatelj filma je Bill Lustig koji se još proslavio serijalom Maniac Cop te je napravio sasvim solidan i dobar posao. Film nas jako dobro uvodi u radnju o serijskom ubojici Franku Zitu, o šizoidnom serijskom ubojici koji ubija žene te im odreže kožu lubanje te stavlja na lutke kojih na tone ima u svom stanu (zbilja bizarno zvuči i jednako tako izgleda). Već se u samom početku da skužiti kakva je on osoba te da ima dosta problema. Kako i sam naslov diktira Frank je jedan teški manijak. Ovo je film koji za razliku od recimo jednog Henrya i nekih drugih filmvoa o serijskim ubojicama više puca na neku slasher varijantu prikaza serijskog ubojice (uz normalno psihičko stanje) koji je sam po sebi izuzetno brutalan i neobičan tako da je ovdje naglasak više na tome te da pokaže kako je svijet serijskih ubojica izuzetno krvav i šokantan, nego na priču, radnju i likove što je velika šteta i minus ovom filmu filmu. Film kad je izašao je izazvao dosta kontroverzi i više je nego jasno zašto. Maniac je jedan od najbrutalnijih i najbolesnijih slashera koje sam ikad vidio i to nije pretjerivanje. Ubojstva su sva redom hladnokrvna, krvava i brutalna te je Frank Zito jedan zaista jeben lik sa zastrašujućim pogledom i glasom i što je najgore, likovi kao on postoje u ovom svijetu što je izuzetno zastrašujuće. Koristi razni pribor od noža (jako dobra scena u gradskom wc-u koja mi je jedna od boljih) do puške (čuvena scena se događa nakon pola sata: eksplozija glave nakon paljbe puškom) što mi je fora bilo vidjeti Toma Savinija u maloj ulozi u filmu te je sam Tom Savini napravio sjajne, maestralne makeup efekte (u top 5 kad je njegov rad u pitanju), stvarno svaka čast. Krvi i zaista šokantnih scena ima podosta tako da što se tiče toga nijedan horror fan ne bi smio biti nezadovoljan. Frank je jedna nestabilna osoba koja je imala teško djetinjstvo te zbog majke koja ga je zlostavljala on u sjećanje njoj ubija žene i jednostavno vidi zlo u njima. Žrtvi ima sasvim dosta i pogađate, sve su skoro redom žene. Kroz film ima razne noćne more i halucinacije oko svojih žrtava što ga čini sve nervoznijim i napetijim. Film ima sasvim solidnu atmosferu i napetost, no ono što ga jako ruši jest gluma. Gluma osim glavnog glumca je katastrofalno slaba, gotovo amaterska (osim eventualno prelijepe Caroline Munro), karakterizacija likova također je nikakva jer svi gotovo likovi su tu prvenstveno da posluže kao topovsko meso bez da dobijemo neki pravi prikaz na njih, ko i sam dijalog koji je presmiješno slab. Radnja je mogla biti daleko bolja, no dobro. Sviđa mi se mračan pogled na ulice New Yorka, noćni život New Yorka te kako ubojica vreba svoje žrtve noću, a one pokušavaju pobjeći, ali uglavnom bezuspješno te sam prikaz kakve se sve zle stvari mogu ako hodate noću i sami ste. Scenariji je mogao biti daleko bolji jer mi je u dosta dijelova film dosadan. Sama završnica je super (jedna sjajna halucinacija) skupa sa samim krajem koji je dosta spooky i zastrašujuć. Film iako mi nije baš naročito sjeo te mi je na kraju ispao prosječan što je zaista velika šteta, i dalje mislim da spada u samu kremu najboljih slashera svih vremena te ga je vrijedno pogledati zbog zanimljivog ubojice, sjajnih Savinijevih efekata i jako dobrog kraja. 6,5/10 Zanimljivosti o filmu: William Lustig i Joe Spinell su rekli da nisu uvijek imali dozvolu da snimaju po New Yorku. Nekolicina scena je trebalo se snimiti na brzinu pa zatim trčati da ih ne bi policija uhvatlia. Daria Nicoladi je prvotno trebala glumiti Annu D'Antoni, ali nije mogla doći u New York na snimanje zato što je još istovremeno snimala film Inferno u Italiji. Film je prvotno imao naslovnu pjesmu istog imena, ali na kraju nije bila korištena. Riječi su bili tonirane te pjesma Maniac je bila korištena 3 godine kasnije u filmu Flashdance. Kako bi troškovi bili na minimumu nekolicina porno glumica uključujući Gail Lawrence su bile stavljene u film da igraju žrtve i druge manje uloge. Genea Siskela je totalno uznemirio film nakon neslavne scene eksplozije glave nakon paljbe puškom da je otišao iz kina kasnije govoreći da se film nakon te scene jednostavno nije mogao popraviti i uzdići.  [/IMG] [/IMG] [/IMG] [/IMG |
15.05.2010., subota
Terror Train (1980.)
 [/IMG]Taglines: The boys and girls of Sigma Phi. Some will live. Some will die. All Aboard... If You Dare! A nightmare journey to hell... Don't waste money on a return fare. You won't be coming back! Žanr: slasher Redatelj: Roger Spottiswoode Producent: Harold Greenberg Scenarist: T.Y. Drake Glumačka postava: Jamie Lee Curtis, Ben Johnson, Hart Bochner, Sandee Currie, Timothy Webber, itd... Glazba: John Mills-Cockell Godina izlaska: 1980. godina Vrijeme trajanja: 97. minuta Zemlja: Kanada Jezik: Engleski Budžet: 3,500,000 $ Zarada: 8,000,000 $ Ukratko radnja: Na fakultetu se dogodi jedna šala koja ode krivim putem zbog koje jedan student završi na psihijatriji. Par godina kasnije hrpa mladih slavi kraj fakulteta na vlaku obučeni u razne kostime te u početku sve krene u redu dok se ne počnu događati ubojstva od strane ubojice koji mijenja kostime i očito želi ispraviti nepravdu koja se dogodila prije par godina. Recenzija: Jedan od kultnih kanadskih slashera skupa sa Prom Night koji je započeo kratku navalu kanadskih slashera koja se dogodila u toku 1980. i 1981. godine. Radnja filma je jako dobra i posebna te svoj utjecaj nalazi u klasiku Halloweenu (ideja je zapala da se Halloween stavi na vlak). Moram reći da me film jako dobro i ugodno iznenadio. Uvod mi je sjajan, odlično nas uvodi u radnju te je sam uvod klasik kod većine slashera: šala koja je otišla krivim putem (ovdje hrpa mladih zezne jednog lika za jednu trebu što donese tragične posljedice, itd...). Nakon toga radnja ide par godina kasnije, set mladih slavi završetak fakulteta i odluči učiniti to u vlaku. Sviđa mi se ideja da se gotovo cijeli film odvija u vlaku, iako je radnja mogla biti bolja. Mladi su dosta zanimljivi u filmu, obučeni u razne kostime spremni da se dobro zabave uz glazbu koja podsjeća dosta na disko 70-tih. Zanimljivo je bilo vidjeti i Davida Copperfielda u svojoj jedinoj filmskoj ulozi u životu i to kao mađioničar (di će čovjek bolje od svoje struke). Ono što prvenstveno nosi ovaj film te razlog zašto je on na neki način stvarno poseban i klasik žanra jest Jamie Lee Curtis, kraljica vriska koja je iste godine na još jednom kanadskom slasheru radila, Prom Night. Suvereno odrađen posao u glavnoj ulozi, klasik kad je u pitanju Jamie Lee Curtis, veoma simpatično, snažno, profesionalno uz mnoštvo vriskova. Ostatak mladih je isto cool na nekin način. Ono što me jako dojmilo u filmu jest kako film ima jako dobru atmosferu i napetost, iznenađujuće bih čak rekao, iako se otprilike zna tko je ubojica od gotovo samog početka (barem sam ja znao), uz sitnu ne baš sjajnu dozu misterije jer ono što me malo nerviralo jest što se kroz skoro cijeli film na neki način pikira jedna osoba da je ubojica kad je više nego jasno da ta osoba nije, no kao želi se stvoriti neka misterija, no nije baš uspjelo. Ubojica je jako dobar u smislu da mi se sviđa mi mogućnost mjenjanje raznih kostima i to čim nekog ubije obuče njegov kostim koji su pomalo spooky (naročito kostim nešto tipa Groucho Marxa) te kako se tim načinom lagano šeta po cijelom vlaku. Ubojstva su dosta rutinska, ništa specijalno, nema puno krvi i prikaza tih ubojstava tako da bi neki mogli ostati malo razočarani što se tiče toga, no sviđa mi se intenzivan ton i atmosfera dok se odvijaju. Osim radnje koja je mogla biti bolja fali mi malo više akcije u smislu horrora jer se previše vremena pridaje glupostima. Fan sam Davida Copperfielda i sve to stoji da je on zabavan lik, no ovdje stvarno previše vremena se daje njegovom magičnom showu kojeg ima na tone. Pred sam kraj onaj tko i nije znao tko je ubojica je lagano mogao skužiti tko je to u pitanju i sve do same završnice film je super, odlična atmosfera uz napetu glazbu, final girl u odličnoj i zanimljivoj borbi s ubojicom, ubojica se sazna na jedan jako dobar način, dok nakon toga dolazi kraj koji je mogao biti daleko bolji i s kojim nisam baš zadovoljan. Osim Jamie Lee Curtis još bih napomenuo Bena Johnsona u bitnoj ulozi konduktera na vlaku koji su uistinu briljirali u filmu. U globalu ne savršen film, no jako dobar i jak predstavnik slasher žanra, definitivno za pogledati. 7/10 Zanimljivosti o filmu: Ideja za film je došla kad je izvršni producent filma pogledao horror film Halloween i odlučio da napravi Halloween u vlaku. Film je snimljen u Montrealu, u 4 tjedna. Debitantski film redatelja Rogera Spottiswooda. Skupa sa Halloweenom i Prom Night, ovo je film koji je Jamie Lee Curtis dodijelio titulu kraljice vriska zbog njene učestale pojave u horror filmovima.  [/IMG] [/IMG] [/IMG] [/IMG] |
Shocker (1989.)
 [/IMG]Taglines: On October 2, at 6:45 AM mass murderer Horace Pinker was put to death. Now, he's really mad. No more Mr. Nice Guy Mass murderer Horace pinker was put to death. Then he really got mad. Žanr: horror Redatelj: Wes Craven Producenti: Wes Craven, Barin Kumar i Marianne Maddalena Scenarist: Wes Craven Glumačka postava: Mitch Pileggi, Peter Berg, Michael Murphy, Sam Scarber, Camille Cooper, itd... Glazba: Michael Bruce i William Goldstein Godina izlaska: 1989. godina Vrijeme trajanja: 110. minuta Zemlja: USA Jezik: Engleski Budžet: 5,000,000 $ Ukratko radnja: Horace Pinker je majstor na televiziji koji je u slobodno vrijeme serijski ubojica te je ubio više od stotinu ljudi. Kada ga u pokušaju ubojstva uhvati policija nakon što preko snova se mladom ragbi igraču počne prizivati Horace zbog ubojstva koje je počinio njegovoj obitelji Horace završava u zatvoru sa smrtnom kaznom, no taman prije izvršenja smrtne kazne nešto pođe u krivu te Horace na čudan način preživi i vrati se u život i to u obliku elektriciteta da nastavi svoj ubilački pohod traživši osobu koja ga je prijavila policiji. Recenzija: Nakon što je Wes Craven prodao serijal A Nightmare On Elm Street New Line Cinema financijski nije najbolje stajao tako da je odlučio probati napraviti novi horror serijal sa novom ubojicom u nadi da će uspjeh doći. Sam uvod film izgleda ko neka teen komedija sve dok se ne dogodi prvo ubojstvo koje je napravljeno veoma dobro te se u samom početku upoznajemo sa ubojicom, Horacom Pinkerom koji dosta vuče na Freddya što se tiče humora i pristupa, no u pozitivnom smislu te je jako dobar lik u globalu sa tim nekim mrskim pogledom i glasom. Mogu komotno reći da mi se u neku ruku svidio podosta. Zanimljiv je i ubojit. Likovi su sasvim dobri u filmu, uz spomenutog ubojicu lik Jonathan Parker kao ragbi igrač je cool, ostali onako (iako me lik djevojke od Jonathana malo nervirala te sve one neke kasnije scene s njom u noćnim morama su mi presmiješne i jadne). Karakterizacija je solidna. Horace Pinker počini par ubojstava u prvih 30 i nešto minuta uz sasvim dobru atmosferu i napetost dok ga policija ne uhvati u jednom pokušaju ubojstva (Heather Langenkamp se pojavljuje kao moguća žrtva u tom momentu te mi je baš bilo simpa ju vidjeti) tako da ga osude na smrtnu kaznu zbog sva ubojstva koja je počinio. Kad se to dogodi u filmu stupaju nova pravila. Horace se dogovori sa vragom prije same smrtne kazne da on neće umrijeti, već da će se pretvoriti u struju koja će obuzimati ljude te tada dobivamo jednu cool scenu koja nije nažalost ušla u film, no u traileru se pojavljuje kada Horace mrtav hladan veli svoje posljednje riječi prije egzekucije: "No more mr. nice guy". Od tog momenta on počne ulaziti kao struja iz jednog tijela u drugo (dosta slično kao i treći dio House-a te iste godine) te nastavlja svoj ubilački pohod tražeći Jonathana zbog kojeg je završio u zatvoru (i taj dio neodoljivo vuče na treći dio House-a), sam taj aspekat mi je dosta cool, ne pretjerano zastrašujuć, no zanimljiv je i obavljen uz podosta akcije i zabave (scena kad Horace uđe u jednu djevojčicu koja veoma brzo počne lajati ko kočijaš je cool.) Jonathan biva prilično sam u cijeloj priči jer mu nitko ne vjeruje ili jednostavno svi njegovi bližnji stradaju od strane Horacea tako da se on jedini odlučiti boriti protiv Horacea. Dobijamo dosta scena gdje Jonathan ne zna kome vjerovati, čak i par noćnih mora koje se događaju Jonathanuz (uzeto iz A Nightmare On Elm Street) koje su dobre, osim scene sa djevojom koju sam već spomenuo. Dijalog je dobar, dok je radnja mogla biti malo bolja. Sama završnica je dobra i neobična, no mogla je biti bolja, onako ko neki cartoon završna borba uz dosta magije, elektriciteta, itd... Opet zanimljivo u neku ruku dok me potpuno oduševio soundtrack. Gluma je dosta dobra, kasnije uspješan redatelj Peter Berg ovdje u ulozi junaka je dobar, dok je totalno prodao ovaj film Mitch Pillegi kao nemilosrdni i zabavni ubojica. Sam film je dosta dobar, no malkoc mi previše vuče na A Nightmare On Elm Street te je u dosta dijelova mogao biti bolji (tipa naivan scenarij). Možda se i mogao neki serijal napraviti od svega ovoga ko što je bilo planirano, al eto šta je tu je. Jedan je od Cravenovih podcijenjenijih filmova, u svakom slučaju ga je vrijedno pogledati, 7/10. Zanimljivosti o filmu: Snimljen u 10 dana sa malim budžetom. Prema riječima Wesa Cravena film je bio podosta izrezan kako bi dobio R rating. Trebalo je 13 zahtjeva da se odnese MPAA-u da bi se dobio R rating, a ne X rating.  [/IMG] [/IMG] [/IMG] [/IMG] |
14.05.2010., petak
Friday The 13th 2 (1981.)
 [/IMG]Taglines: The body count continues... Just when you thought it was safe to go back to camp... The day you count on for terror is not over. Žanr: slasher horror Redatelj: Steve Miner Producent: Steve Miner Scenaristi: Ron Kurz i Phil Scuderi Glumačka postava: Amy Steel, John Furey, Lauren-Marie Taylor, Stu Charno, Adrienne King, itd... Glazba: Harry Manfredini Godina izlaska: 1981. godina Vrijeme trajanja: 87. minuta Zemlja: USA Jezik: Engleski Budžet: 1,250,000 $ Zarada: 21,722,776 $ Ukratko radnja: Tri mjeseca nakon tragičnih događaja 1979. godine u kampu Crystal Lake jedina preživjela Alice je misteriozno ubijena u svom domu. Pet godina kasnije Paul Holt otvara kamp za savjetnike u Packanack Lodge, u blizini starog kampa Crystal Lake. Zanemarivši još jednom upozorenja starog Ralpha ubojstva se ponovo počnu događati, ali kako legenda govori, je li se Jason stvarno utopio u Crystal Lakeu ili nije? Je li postoji neki razlog zašto se ubojstva događaju? Pripremite se za još jednu noć vriska! Recenzija: Evo još jedna recenzija mog omiljenog horror serijala Friday The 13th, ovaj put drugi dio. Za razliku od jedinice, jedino je Harry Manfredini tu od originalne kreativne filmske ekipe sa jednako efektnom glazbom, dok su i Cunningham, Savini i Miller odustali iz svojih razloga. Moram priznati da iako mi je žao što ih nema u ovom filmu opet mi i nije toliko strašno i žao zato što je film jednako dobar kao i prvi dio. Steve Miner je obavio odličan posao što se tiče režije te radnja teče jako dobro. Uvod je odličan, onaj tko nije gledao prvi dio ukratko na početku može vidjeti što se to dogoilo u prvom dijelu, 3 mjeseca nakon prvog dijela uviđamo preživjelu Alice iz prvog djela sa jednim finim ubojstvom koje je odrađeno full napeto sa sjajnom atmosferom, iako mi je žao što je žrtva bila Alice jer mi je baš bila simpatična od prvog djela. Zatim idemo 5 godina kasnije te se vraćamo u blizinu kampa Crystal Lake gdje novi set tinejdžera gradi kamp, trenira da budu savjetnici na kampu i pripremaju se za novu ljetnu sezonu. I ovdje ne prate upozorenja što će neke koštati života. Tinejdžeri su i ovdje full simpatični i jednostavni, nisu nimalo iritantni i dosadni ko što su u nekim kasnijim nastavcima znali biti, jako ih dobro sve upoznamo i suosjećamo se s njima kad padnu u frku, naročito bih izdvojio glavnu junakinju Ginny, Paul i Vicky (koja je prelijepa) koji su baš posebni u filmu. S vremenom novi set ubojstava na kampu se počne događati koja su odrađena jako dobro, uz karakterističnu napetost, glazbu i atmosferu ko i prvi dio, iako ni blizu ne pogibaju svi iako ih pogiba više nego u prvom dijelu te se cijela akcija odvija tokom noći (scena sa šipkom kroz mladi par je više nego ikonička plus ubojstvo sa nožem koje je super izvedeno). Zanimljivo mi je bilo vidjeti starog brbljavog Ralpha ovdje koji se neće baš dobro provesti u ovom dijelu. Ubojicu nije teško skužiti, naročito kad se dođe do okupljanja oko vatre gdje Paul priča svima šta se to tragično dogodilo prije više godina na kampu i da Jason Voorhees je negdje u divljini i čeka da osveti smrt svoje majke i da, ovaj nastavak predstavlja veliku revoluciju što se tiče toga jer je predstavio novu horror ikonu Jasona Voorheesa široj masi nakon kratke scene iz prvog djela u svom legendarnom krvavom pohodu. Malo se krši sve ono što smo saznali o Jasonu u prvom djelu, no nije mi to smetalo. Ovdje se čak čini da je pomalo i šeprtljav te nije baš u punom sjaju ko u kasnijim nastavcima, no izrazito je strašan i jezovit, čak i više nego u nekim kasnijim nastavcima (naročito sa tom nekom vrećom koju ima na glavi i sablasnim očima). Kombinacija ubojice iz The Town That Dreaded Sundown (zbog vreće na glavi) te Elephant Mana (zbog izgleda). Koristi razni alat od kuhinjskog noža, grablje, mačetu, neku špagu, itd... Efekti su jako dobri u filmu te mi se svidjela završna borba u ovom filmu koja je po meni čak i bolja od prvog djela, Ginny i Paul protiv Jasona u jednoj prostoriji koja liči kao neka prostorija posvećena Jasonovoj majci, te ko i prvi dio ovdje imamo jedan odličan kraj, jednako efektan i strašan ko i prvi dio koji me kad sam prvi put vidio dobro protreso. Gluma je fenomenalna, kraljica vriska Amy Steel stvarno briljira u filmu, John Furey je simpatičan dok Lauren-Marie Taylor super vrišti i sjajna je ko i uglavnom svi u ovom odličnom nastavku, meni omiljeni nastavak u cijelom serijalu koji neće razočarati u nijednom segmentu, odličan horror film kojeg obožavam i koji mi se sviđa na mnogo načina, čak i malo više od prvog djela, 10/10. Zanimljivosti o filmu: Jason je u ovom filmu obučen da izgleda točno kao ubojica s vrećom iz filma The Town That Dreaded Sundown. 48 sekundi je odrezano od strane MPAA da bi se izbjegao X rating. Glavni lik Ginny Field je nazvana po Virginia Field koja je bila produkcijski dizajner u oba Friday The 13th filma. Film je zaradio 21,722,000 $ sa budžetom od 1,000,000 $. Iako je Warrington Gillete potpisan kao Jason, većinu scena u filmu je igrao kaskader Steve Dash. Kada je filmska ekipa pitala Adrienne King da ponovi ulogu Alice odgovorila je da želi kratko biti na filmu jer je u to vrijeme bio jedan opsesivan fan koji ju je pratio te provalio u njen stan te se zbog toga bojala za svoj život.  [/IMG] [/IMG] [/IMG] [/IMG] |
Vacancy (2007.)
 [/IMG]Taglines: How can you escape...if they can see everything? Once you've checked in... The terror begins. Žanr: horror, triler Redatelj: Nimród Antal Producent: Hal Lieberman Scenarist: Mark L. Smith Glumačka postava: Luke Wilson, Kate Beckinsale, Frank Whaley, itd... Glazba: Paul Haslinger Godina izlaska: 2007. godina Vrijeme trajanja: 85. minuta Zemlja: USA Jezik: Engleski Budžet: 19,000,000 $ Zarada: 25,300,645 $ Ukratko radnja: Bračni par David i Amy se vraćaju po svemu sudeći sa svoga posljednjega zajedničkog putovanja. Međusobni odnosi im nisu baš na razini, a situacija dodatno eskalira kada im se usred šumetine pokvari auto. Kao jedinu soluciju imaju pješke se vratiti par milja unazad u nekakav očajni motel. Dobivaju ključ “kraljevskog apartmana”, te se smještaju u orunuli sobičak. “Idilu” dodatno narušava trenutak kada usred dosade David stavlja neku VHS kazetu u video i shvaća da gleda snuff film snimljen upravo u toj sobi gdje se nalaze. Na trenutak ne vjeruje što ima ispred sebe, ali tada im netko počne manično lupati po vratima… Recenzija: Film kojeg sam svježe sinoć pogledao tako da sam odlučio odmah da nabacim svoju recenziju. Vacancy je horror/triler sa kvalitetnim elementima oba žanra. Premisa je dosta jednostavna, ali efektna. Bračni par usred noći nabaca na hotel u kojem im se život pretvara u pakao jer ih nekolicina "snuff" biznismena žele napasti i ubiti. Režija je savršena te vizualno/tehnčki je film na nivou. Film zasigurno nalazi utjecaj iz filmova Saw i Hostel što se tiče tematike, no ovdje je sve to odrađeno uz ne toliko nasilja već uz daleko više prednosti na atmosferi i napetom tonu. Jedna od prednosti ovog filma jest što je cijela radnja smještena tijekom noći i događa se na malom prostoru. Od samog početka mi se svidjela atmosfera i napetost u filmu, otvaranje je dosta dobro, ne vidimo bračni par kako odmah nabaca u mali hotel, već korak po korak što im se dešava dok ne dođu do hotela u koji nisu htjeli prvotno ići već jer im se pokvario auto. Svidjela mi se scena gdje menadžer hotela ne reagira na zvono recepcije već se iz njegove prostorije čuje vrisak žene, a on izađe mrtav hladan i veli da je sve u redu. Sam menadžer je dosta čudan sa naočalama, brkovima i podosta smiješan (ko neki šmokljan iz 80-tih). Već tad se da skužiti da se nešto čudna događa po hotelu i da bi nešto grozno moglo da se dogodi. Kad se bračni par ukrca u sobu problemi skupa sa akcijom kreću i to punom parom. Od lupanja na vrata, telefonskih poziva, raznih zvukova sa svih stranan, itd... koji postaju veoma ubrzo uznemirujući te zastrašujući. Još jedan aspekat filma koji mi se svidio jest kako bračni par uviđa kazetu na TV-u sa nasilnim scenama snimljenim u prostoriji gdje su oni te ubrzo shvate da su oni slijedeće žrtve. Ubojice su dosta kvalitetni, motiv njihov ne saznajemo, no ovako i onako bolesnom umu nije uvijek potreban motiv, no očito da se pale na nasilje do tolike mjere da snimaju napade kamerom te vole ubijati ljude sa nekim neobičnim maskama što samo dodaje jezu. Bračni par kroz cijeli film je skupa, vole se, iako se podosta svađaju, no ne predaju se u nijednom momentu i pokušavaju pobjeći iz hotela na razne načine, no što god probaju nikako ne ide jer ih ubojice vide i imaju konstantno na oku. Svidjela mi se atmosfera koja je dosta neobična i strašna jer gledaš kako će bračni par pobjeći, nalaze se u bezizlaznoj situaciji maltene Bogu iza nogu, a čekaju ih profesionalne ubojice koji će ih ubiti istog trena skupa sa dobrom glazbom u filmu te je fascinantno kako je film napet bez puno krvi i ubojstava što u ovom filmu ima jako, jako malo tako da će fanovi takvih stvari ostati debelo razočarani. Kako noć promiče sve više je film napet što dovodi do jedne napete borbe koja je dosta dobro odrađena, dok je kraj dosta razočaravajuć i nedorečen te još jedan dio koji mi se nije svidio jest da je film prekratak. Gluma je iznenađujuće dobra što nisam nikako očekivao. Luke Wilson i Kate Beckinsale koji nisu poznati baš po horror filmovima su vrhunski odradili posao, stvarno jako dobro i da se više nego suosjećati s njihovim ulogama. U globalu jedan jako dobar horror/triler i općenito izrazito zadovoljavajuć, zanimljiv i zabavan film. Zbog ovih par stvarčica koje mi se nisu svidjele dajem 8,5/10. Zanimljivosti o filmu: Pušten u kina pod imenom Temporary Arrangement. Sarah Jessica Parker je bila originalno izabrana za film, ali je na kraju odustala tako da je na njeno mjesto došla Kate Beckinsale.  [/IMG] [/IMG] [/IMG] [/IMG] |
12.05.2010., srijeda
Tobe Hooper
Legendarni tvorac The Texas Chainsaw Massacrea i i drugih horror klasika je počeo karijeru kao kamerman dokumentaraca da bi do danas postao jedan od najvećih horror redatelja svih vremena!
 [/IMG]Rani život: Tobe Hooper je rođen u Austinu, Texasu 25.1.1943 kao sin Lois Belle i Normana Williama Raya Hooper. Prvi put je koristio očevu 8 mm kameru kad je imao samo 9 godina. Hooper je proveo 1960-te kao profesor na fakultetu i kao kamerman dokumentaraca. Snimio je više od 60 dokumentaraca, reklama i kratkih filmova prije nego što je odlučio da ode u Hollywood i da postane filmski redatelj. Filmski rad: 1969. godine je režirao i napisao scenarij za horror film Eggshells o grupi hipija u komunskoj kući koji se moraju suočiti sa prisustvom moguće nadnaravne sile. Film nije bio pušten u kina, ali je donijelo Hooperu par nagrada uključujući Atlanta Filmski Festival nagrada kad je film bio pušten po raznim fakultetima. 1974. godine je organizirao malu glumačku postavu od fakultetskih profesora i studenata te skupa sa Kim Henkelom sa budžetom od 140,000 $ stvorio The Texas Chainsaw Massacre. Hooper tvrdi da je dobio ideju za film dok je stajao u gužvi u jednoj trgovini te dok je mislio kako proći kroz gužvu opazio je motorne pile za prodaju. Visoko uspješan film je promijenio zauvijek horror industriju, predstavio novu horror ikonu Leatherfacea i postavio Hoopera kao veliku facu u Hollywoodu. Mnogi mediji su izvjestili da je publika znala povraćati na film te da su neki izlazili iz kina u vrijeme trajanja filma koliko je šokirao naciju. Hooper je prvotno htio MPAA PG rating za film pošto u to vrijeme nije postojao PG-13. Unatoč tome što film nije sadržavao scene seksa, korištenja droge te uz minimum dozu nasilja ipak je dobio R rating. MPAA je tvrdio da intenzivan ton u filmu je razlog R ratinga.  [/IMG]Hooper je nakon nekog vremena 1977. godine dobio poziv od Marty Rustama da režira njegov prvi film Eaten Alive. Hooper i Henkel su dosta izmjenili scenarij Rustama i Alvina Fasta po svom guštu. Glumci u Eaten Alive su bili Mel Ferrer, Carolyn Jones, William Finley i Marilyn Burns (glumica koja je imala glavnu ulogu u The Texas Chainsaw Massacre). Kritičari su rekli da je Hooper htio na neki način ponoviti The Texas Chainsaw Massacre, no nije u smislu napetosti. Jedan dio razloga je jer je Hooper osjetio da producenti mu blokiraju viziju s time što žele preuzeti kontrolu nad filmom. Zbog tog razloga Hooper je napustio set, a tri tjedna načelne fotografije je ostalo za uraditi tako da su Carolyn Jones i urednik Michael Brown završili sa filmom u zadnjih par tjedana. Producent Richard Kobritz je negdje u to vrijeme izabrao Hoopera da režira adaptaciju vampirske knjige Salem's Lot od Stephena Kinga. Kniga je bila dosta jak materijal već neko vrijeme te je film izašao 1979. godine te je do dana današnjeg njegov najsofisticiraniji film koji mu je donio najveću mainstream pažnju. Film je bio odlično prihvaćen od strane kritike i publike i do dana današnjeg je stekao status klasika žanra. 1981. godine Hooper je režirao film The Funhouse koji govori o četvero prijatelja koji su tinejdžeri i koji odluče provesti noć u kući užasa putujućeg karnevala. Film je postigao dobar rezultat na kino blagajnama i dosta dobre kritike. Jedan od aspekata filma koji se skoro svima svidio jest kako je film vizualno na nivou odrađen sa stilom. Iste godine je Steven Spielberg predložio Hooperu da režira film o invaziji svemiraca pod nazivom Night Skies. Film bi imao neprijateljske svemirce koji bi napali seljačku kuću sa obitelji unutra, no Hooper nije imao zanimanje da snimi film o invaziji svemiraca nakon što je dobio otkaz iz produkcije još jednog znanstveno fantastičnog filma, The Dark. Dok je radio na zadnjoj etapi filma The Funhouse za Universal Hooper se prebacio u stari ured Roberta Wisea. Wise je ostavio iza sebe knjigu o nadnaravnosti i duhovima. Hooper već interesiran u priče o duhovima i kako je veliki fan Wiseovog klasika The Haunting iz 1963. godine pitao je Spielberga je li interesiran za temu. Spielberg koji je također fan teme je odlučio napisati scenarij, a Hooper da režira te je tako došao film Poltergeist 1982. godine kojeg je Hooper režirao, dok je Spielberg napisao scenarij bio kreativan u produkciji. Ubrzo je postao jedan od najprodavanijih filmova godine te je došao do statusa jednog od najboljih horror filmova svih vremena. Hooper je bio nominiran za najboljeg redatelja i sve je izgledalo da Hooper konačno dolazi na Hollywoodovu A listu redatelja, no neki iz Hollywooda su izjavili da film daleko više izgleda kao da ga je Spielberg režirao, a ne Hooper bo i sam Spielberg je priznao da je on napravio scenarij i bio glavni što se tiče produkcije, dok je režiju obavio samostalno Hooper.  [/IMG]Uslijedio je ugovor kojeg je Cannon Films ponudio Hooperu da potpiše i da režira 3 film za njih. Prvi je bio znanstveno fantastični triler pod imenom Lifeforce koji govori o humanoidnim stvorenjima iz svemira koji naposljetku dovedu do destrukcije Londona. Baziran dugačkoj i kompleksnoj knjizi The Space Vampires od Colina Wilsona iz 1976. godine film je produciran na budžetu od 25 milijuna dollara. Hooper je bio razočaran odlukom producenata da se naslov filma promijeni iz smiješnog Space Vampires u više ozbiljniji Lifeforce. Hooper je bio još više ljut odlukom producenata da se na američkom izdanju filma odreže 15 minuta. Lifeforce je podbacio na kino blagajnama zaradivši svega 12 milijuna dollara, no zato je uspio u ostatku svijeta. 1986. godine je Hooper napravio remake klasika iz 50-tih Invaders From Mars te je režirao dugo očekivani nastavak The Texas Chainsaw Massacre 2. Zbog neuspjeha sa Lifeforce budžet za Invaders From Mars je bio izuzetno mal što je dovelo do katastrofalnih rezultata na kino blagajnama te mješanih recenzija. U The Texas Chainsaw Massacre 2 je glumio Dennis Hooper te je film imao budžet od 4 milijuna dollara. Dodatno financiranje je omogućilo Hollywoodske produkcijske vrijednosti u usporedbi jako malim budžetom kojeg je imao original, no to očito nije bilo dovoljno jer film nije uspio impresionirati fanove pošto se fokusirao prvenstveno na crni humor i preveliku dozu krvi umjesto da bude pravo zastrašujuć. Usprkos svemu tome film je do dan danas dosegao kultni status. Od sva 3 filma koja je Hooper uradio za Cannon Films, The Texas Chainsaw Massacre 2 koji je uspio povratiti svoj budžet na kino blagajnama. 1988. godine je režirao par epizoda serije Freddy's Nightmares. Hooperova filmska karijera je zastala nakon problematičnih produkcija za Cannon. Hooperova reputacija kao profitabilan redatelj je došla u pitanje zbog neuspjeha njegovih 3 filma koje je napravio za Cannon. U svemu tome Hooperovi budžeti su znali doći do čak 40 milijuna dollara sa ukupnom zaradom na kino blagajnama od 25 milijuna dollara. 1989. godine je Hooper napisao scenarij za treći nastavak The Texas Chainsaw Massacre, no nikad nije išao s njim naprijed i da ga pretvori u film. Umjesto toga odlučio se koncentrirati na Spontaneous Combustion, triler sa glavnim glumcem Bradom Dourifem. Snimljen sa budžetom od 5 milijuna dollara film nije uspio. Hooper je razlog našao u konstantnim promjenama u scenariju te odmjerenosti producenata. Hooper iste godine snima film I'm Dangerous Tonight sa Anthony Perkinsom. Slijedeći film Night Terrors iz 1993. godine je direktno došao kao video. Iste godine režira epizodu pod imenom Tales from the Crypt godine te se udružuje sa velikim John Carpenterom i režira segment Eye kao dio TV trilogije filma John Carpenter's Body Bags. Također je režirao par epizoda Nowhere Man 1995. godine te Dark Skies 1996. godine. Hooper je završio dekadu sa par filmova koja opet nisu naročito uspjela, The Mangler iz 1995. godine, Apartment Complex iz 1999. godine te Crocodile iz 2000. godine.  [/IMG]2002. godine je Hooper režirao par epizoda miniserije Taken. Iste godine je bilo rečeno da će New Line Cinema i Michael Bay napraviti remake The Texas Chainsaw Massacrea. Hooper je poslužio kao producent na filmu te je film postigao velikih uspjeh na kino blagajnama, 120 milijuna dollara po cijelom svijetu. 2003. godine Hooper odlučio napraviti remake slasher klasika iz 1970-tih, Toolbox Murders koji je izašao 2004. godine i pobrao dosta pozitivnih kritika koje spadaju među najboljima koje je dobio nakon dosta godina. Godinu kasnije je režirao horror film Mortuary. Od 2005.-2006. godine Showtime je prikazivao seriju producenta Micka Garrisa, Masters Of Horror. Hooper je režirao dvije epizode, Dance Of The Dead 2005. godine i The Damned Thing 2006. godine. Ova serija je dopustila Hooperu i ostalim redateljima "final cut" što znači slobodu bez miješanja producenata. Tobe Hooper je započeo svoju produkcijsku kompaniju pod imenom T.H. Nightmares 2004. godine. Nijedan film još nije izašao pod ovom kompanijom. 2006. godine je Hooper govorio o mogućnosti da producira TV seriju Texas Chainsaw Chronicles, no nikakve daljnje informacije nisu proizašle. 2007. godine je bio povezan za 2 filma, Training Ground i Tequila Joe. Također i ovdje nikakve daljnje informacije nisu proizašle. Tijekom ljeta 2008. godine Kim Henkel je objavio da će napisati scenarij za novi Chainsaw kojeg će režirati. Nikakve informacije nisu procurile hoće li Hooper imati svoje prste u filmu, no od 2009. godine Twisted Pictures je kupio prava za The Texas Chainsaw Massacre i planira napraviti novi Chainsaw film u 3D formatu. Stephen Susco bio trebao napisati scenarij, dok glasine kruže da je Hooper izrazio interes da režira film. Hooper je planirao da adaptira knjigu iz 2002. godine From A Buick 8 od Stephena Kinga. Mick Garris je bio povezan za film kao producent, no pošto nije se film mogao isfinancirati otišao je na čekanje. Sredinom 2009. godine je Hooper objavio da će napisati horror knjigu koja bi trebala izaći krajem 2010. godine. Nagrade i nominacije: Tijekom svoje karijere Tobe Hooper je primio par nominacije i nagrada. 1976. godine je osvojio nagradu kritičara na Avoriaz Filmskom Festivalu za The Texas Chainsaw Massacre. 1983. godine je osvojio nagradu Saturn od strane Academy of Science Fiction, Fantasy & Horror Films, USA za film Poltergeist. 1989. godine je bio nominiran na Fantasporto Festivalu za najbolji film, The Texas Chainsaw Massacre 2. Na istom festivalu je dvije godine kasnije bio nominiran također za najbolji film, Spontaneous Combustion. 2008. godine je dobio Eyegore nagradu na festivalu istog imena. Kompletna karijera što se tiče režije: 1969 - Eggshells 1974 - The Texas Chain Saw Massacre 1977 - Eaten Alive 1979 - Salem's Lot 1981 - The Funhouse 1982 - Poltergeist 1985 - Lifeforce 1986 - Invaders from Mars 1986 - The Texas Chainsaw Massacre 2 1988 - Freddy's Nightmares 1990 - Spontaneous Combustion 1990 - I'm Dangerous Tonight 1993 - Night Terrors 1993 - Body Bags 1995 - The Mangler 1995 - Nowhere Man 1997 - Dark Skies 1999 - The Apartment Complex 2000 - Crocodile 2002 - Taken 2004 - Toolbox Murders 2005 - Dance of the Dead (Masters of Horror) 2006 - Mortuary 2006 - The Damned Thing (Masters of Horror) Kompletna karijera što se tiče produciranja: 1969 - Eggshells 1974 - The Texas Chainsaw Massacre 2004 - The Texas Chainsaw Massacre (remake) Zanimljivosti o Tobeu Hooperu: Režirao glazbeni video Dancing With Myself za Billy Idola. Otac Williama i Tonija Hoopera. Primljen u Internacionalnu festivalsku dvoranu slavnih horror i znanstveno fantastičnih filmova 22.10.2005. godine u Tempi, Arizona. Tri filma koja je napravio za Cannon: Lifeforce, Invaders From Mars i The Texas Chainsaw Massacre 2 su bili drastično srozani od strane producenata te su zakazali na kino blagajnama. Hooper je tada počeo raditi na televiziji gdje je ostao uz par izuzetaka od kasnih 80-tih. Dobio otkaz usred produkcije dva filma, The Dark i Venom prije nego što je režirao Poltergeist, svoj najveći uspjeh do dana današnjeg. Odbio ponudu da režira Wolfen 1981. godine. Radio je na nastavku The Texas Chainsaw Massacrea i to 1980. godine sa scenaristom Johnom Milliusom. Iako je taj projekt propao, Hooper je ipak snimio nastavak i to 1986. godine. Prvotno mu je bilo ponuđeno da režira scenarij Stevena Spielberga, E.T. : The Extra-Terrestrial, ali je odbio. Spielberg je tada predložio Hooperu da režira Poltergeist, projekt kojeg je on sam napisao i planirao režirati. Hooper je zatim preuzeo režiju filma, dok je Spielberg odlučio režirati E.T. Osobni citati: On horror: "You've got to send a physical sensation through and not let them off the hook. I like to make it faster and faster and faster and pumping and banging until I get into you". Mojih 5 omiljenih filmova Tobea Hoopera: 1. The Texas Chainsaw Massacre (1974.)  [/IMG]2. Poltergeist (1982.)  [/IMG]3. Salem'sa Lot (1977.)  [/IMG]4. The Texas Chainsaw Massacre 2 (1986.)  [/IMG]5. The Funhouse (1981.)  [/IMG]Moje završno mišljenje o Tobeu Hooperu: Veliki horror redatelj koji je nažalost jako podcijenjen, no spada (barem po meni) u top 10 najvećih horror majstora svih vremena. Čovjek koji možda nije uvijek briljirao i pravio najbolje filmove te je imao dosta uspona i padova, no stvorio je mnoštvo klasika te zna stvoriti jako dobru atmosferu te veoma puno daje prednost da veliki dio izgleda vizualno dojmljivo i kvalitetno. Okušao se u mnoštvo žanrova, no horror je žanr u kojem on daje sve i pokazuje sebe u najboljem svijetlu te je on još jedan u nizu legedni bez kojeg bi danas horror žanr izgledao dosta opustošen bez njegovog djela i rada koji su promijenili horror žanr zauvijek.  [/IMG] [/IMG] [/IMG] |
11.05.2010., utorak
The Collector (2009.)
 [/IMG]Tagline: He always takes one. Žanr: slasher horror, torture porn Redatelj: Marcus Dunstain Producenti: Brett Forbes, Julie Richardson i Patrick Rizzotti Scenaristi: Marcus Dunstain i Patrick Melton Glumačka postava: Madeline Zima, Andrea Roth, Daniella Alonso Robert Wisdom, Josh Stewart, itd... Glazba: Jerome Dillon Godina izlaska: 2009. godina Vrijeme trajanja: 88. minuta Zemlja: USA Jezik: Engleski Budžet: 3-3,4 000 $ Zarada: 7,712,114 $ Ukratko radnja: Kada se obitelj Chase useli u izoliranu kuću usred ničega u Detroitu Arkin biva plaćen da popravi vrata i prozore u kući. Kasnije vidi svoju kćerku i ženu koja ima velike dugove prema nekim opasnim likovima i treba joj novac, no problem je što njegova tjedna plaća nije dovoljna da otplati dugove. Arkin stoga odluči da ukrade što god nađe u sefu Michaela Chasea tijekom noći kako bi se otplatili dugovi, no kad stigne u kuću shvati da je jedan sadistički kriminalac zatočio obitelj i postavio zamke posvuda po kući. Arkin pokušava da nađe izlaz iz smrtonosne kuće kako bi spasio svoj život. Recenzija: Film kojeg sam dugo očekivao da ga pogledam tako da je prije par dana konačno došao na red da ga pogledam. Kad sam vidio da scenarij potpisuju scenaristi par nastavaka serijala Saw odmah sam zagrizao na ovaj film. Radnja ko radnja je dosta besmislena i skoro da je i nema, kuća u kojoj neki lik drži par ljudi kao taoce te ih muči raznim zamkama. Znam da bi neki slično rekli za serijal Saw, no Saw barem ima neku pozadinsku priču, ono nešto posebno, plus sve odrađeno uz nevjerovatnu brutalnost, jezivost i napetost. Ovom filmu gotovo sve to iznimno fali. Uvodni dio čak me malo podsjetio na film The People Under The Stairs u smislu velika čudna kuća koja skriva mnoštvo zamki i tajni, glavni lik koji svjestan ulazi u kuću primoran da pomogne svojoj obitelji te krši zakon, no veoma brzo skuži da je još netko u kući te da se mora boriti s tim zlom. Režija je solidna ko i prikaz kuće sa svim tim zamkama za koje moram reći da su skupa sa ubojstvima stvarno sjajne odrađene, na svakom koraku neka strašna zamka, od raznih ludosti dovoljne da odrežu čovjeku noge, da zapne ruka, ode nečija glava, maestralno i sjajno izvedno (jedna od najdražih scena mi je šivanje usta na jednoj žrtvi kako nikad ne bi progovorila), dakle jako dobri efekti uz možda malo previše nepotrebne krvi, no što se tiče toga komotan plus da zadovolji svakog gore fana, no i dalje nedostojno jednom serijalu Saw. Ne sviđa mi se što je tu ubačeno dosta nepotrebnih likova tipa par mafijaša koji u zadnji tren odustaju od pljačke te još par iritantnih likova skupa sa nekom malom djevojčicom koja se skriva od ubojice u kući. Ideja na papiru ne zvuči loše, no ovdje je sve jako loše odrađeno. Karakterizacije likova skoro da i nema, te je gluma čisti prosjek. Ubojica Collector je dosta slab i jadan, nimalo strašan, ima oči poput mačke, no nije ništa posebno. Čak mi na coveru izgleda bolje nego na filmu. Ne sviđa mi se kako ništa ne doznajemo o njemu, tko je on, zašto on čini sve te stvari, koji mu je motiv, kako je on dospio u tu kuću, otkud ima tako nekakve nadnaravne moći? Totalno blesavo. Ostali likovi osim spomenutog glavnog junaka kojeg glumi Joshua Stewart nisu vrijedni spomena osim možda lika Madeline Zima koja je dosta dobro odradila svoj lik (čak i njene sise vidimo u jednoj sceni sexa). Film nema nikakvu pravu atmosferu i napetost, iako mi se sviđa što je dosta film mračan u smislu da se događa radnja tokom noći, no dosta mi toga izgleda umjetno te veći dio filma se svodi na neku igru mačke i miša što malo postaje dosadno s vremenom skupa sa samim krajem koji je opet nedorečen i nikakav te ostavlja gledatelja sa već spomenutim dosta pitanja u glavi te ostavlja dosta prostora za neki nastavak za kojeg ja posebno i nikako ne navijam (osim ako ne donese nešto posebno i kvalitetno skupa sa pravim objašnjenjima kojih ovdje nema). Film me dosta razočarao jer sam nekako dosta očekivao od njega, baš šteta, da nije bilo odličnih zamki skupa sa ubojstvima te Madeline Zime dao bi još i manju ocjenu, ovako 5/10.  [/IMG] [/IMG] [/IMG] [/IMG] |
09.05.2010., nedjelja
Happy Birthday To Me (1981.)
 [/IMG]Taglines: It'll be a killer party! From the producers of My Bloody Valentine comes the bloodiest party of the year! Someone's having a party for the top ten, the senior class snobs. Before they get to celebrate, six of them will die in the most bizarre ways you'll ever see. It is up to you to determine whether you wish to subject yourself to fear, terror... and shock! Because of the bizarre nature of this birthday party, pray you're not invited. R.S.V.P or die! The Party Starts 15/05/81 John Will Never Eat Shish Kebab Again. Six of the most bizarre murders you will ever see. Steven will never ride a motorcycle again. Greg will never lift weights again. Who's killing the school's snobbish top ten? At the rate they're going there will be no one left for Virginia's birthday party... alive. Pray You're Not Invited To The Party. You're invited to the bloodiest party of the year. Žanr: slasher horror Redatelj: J. Lee Thompson Producenti: John Dunning, Stewart Harding i Andre Link Scenaristi: Timothy Bond, Peter Jobin, John Saxton i John Beaird Glumačka postava: Melissa Sue Anderson, Glenn Ford, Lawrence Dane Sharon Acker, Frances Hyland, itd... Glazba: Bo Harwood i Lance Rubin Godina izlaska: 1981. godina Vrijeme trajanja: 110. minuta Zemlja: Kanada Jezik: Engleski Budžet: 3,500,000 $ Ukratko radnja: Virginia je ponosna što je u điru svega i što je mežu najboljim studentima na privatnom fakultetu, no taman prije njenog 18-tog rođendana kreće set brutalnih ubojstava te su njeni prijatelji ti koji bivaju mrtvi. Je li moguće da je ona ubojica? Virginia pati od nesvijestice uzrokovane neobičnom automobilskom nesrećom godinu ranije. Uskoro saznajemo istinu iza nesreće te što se sve to događa. Recenzija: Prije nekog vremena sam recenzirao My Bloody Valentine tako da evo još jednog kanadskog predstavnika slasher žanra iz tog zlatnog razdoblja 80-tih. Uvod filma je savršen, film kreće onako fino lagano te postaje sve napetiji i napetiji do prvog ubojstva jedne djevojke na faksu koje onako uz dosta borbe za preživljavanje se događa. Odmah se da vidjeti da je ubojica netko tko bi mogao biti poznat svima njima te da je netko koga poznaju. Nakon toga se upoznajemo sa glavnim likom filma Virginijom čiji lik nosi film uz razne misterije i pitanja, no lagano do toga. Film predstavlja sve klasične elemente što svaki manje više slasher toga vremena je imao no uz par zanimljivih izuzetaka: sa 6 bizarnih ubojstava ko što i sam cover veli, iako nisu baš sva naročito prikazana, no sva su podosta neobična (naročito scena sa ražnjićima i utegom koje su najupečatljivije), izuzetno dobrom glumom te neobičnim twistovima. Još jednu stvar što bih napomenuo jest da je film u dosta situacija napet i puca na misteriju sa kombinacijom trilera na jedan kvalitetan način kako ne puno slashera je to vrijeme radilo. Virginia je mlada i simpa djevojka koja je doživila veliku tragediju u kojoj je izgubila majku te zbog toga ima problema sa glavom tako da živi sa svojim ocem i provodi vrijeme sa prijateljima te kako film odmiče dosta često zna da se onesvijesti bez ikakvog objašnjenja. Ono što je još bitno jest da se priprema za svoj rođendan no sve više njih umire koji trebaju doći na njen rođendan. Karakterizacija likova je sasvim solidna. Atmosfera je iznenađujuće dobra uz dosta dobru glazbu te ima par zastrašujućih scena što je dosta cool, unatoč ne baš sjajnim efektima. Ubojstva su ko što sam rekao dosta bizarna, uz par njih koji su istinski prikazani na jedan šokantan način. Ubojicu ne vidimo, no uglavnom je obučen u crno sa crnim rukavicama i očito poznat svojim žrtvama. Radnja nekako sporo teče, te je film možda malo predugačak, no ok. Cijeli film kroz svoj tok budi misteriju tko to ubija, što se to događa Virginiji, itd... Na pola film izgleda ko da daje twist što me malo zbunilo i ko da se zna tko ubija te me je držao kao da je gotova priča sve do zadnjih 10 minuta (ko što sam cover kaže) gdje sam se totalno šokirao jer nisam mogao vjerovati što gledam i čujem. Nevjerovatno! Nikako ga se ne može predvidjeti. Par super neobičnih twistova u kratkom vremenu skupa sa par flashbackova koji nude objašnjenje u maniri Scream, možda malo previše, no dosta cool i jezivo na jedan čudan način (vidi se da je ovaj film po tome utjecao na filmove kao što su Scream). Zadnja scena je jebeno dobra, creepy i opet neobična ko i cijeli film. Gluma je dosta dobra, Melissa Sue Anderson je dosta dobar posao napravila, svidio mi se i veliki Glenn Ford u maloj ulozi doktora, dok su ostali isto onako dobri. Slasher koji me dosta iznenadio i koji spada u samu kremu slashera 80-tih, neobičan i poseban, još jedan jak predstavnik kanadskih slashera! 7,5/10 Zanimljivosti o filmu: Pošto su pojedini članovi filmske postave bili zarobljeni u krvavoj šminki po nekoliko sati znali su otići van po susjedstvu i plašiti ljude. Mediji su izjavili da kako bi se sačuvao twist kraj kao tajna par krajeva je snimljeno. To je netočno, ali je pomoglo da se sačuva činjenica da dok se snimao film nije imao kraj. Scenarij je bio napisan sa jednim krajem koji je imao smisao za priču, ali nije imao twist. Stoga su producenti nastavili sa filmom krpajući twist. To objašnjava zašto nema nikakvog razvitka do kraja.  [/IMG] [/IMG] [/IMG] [/IMG] |
Carrie (1976.)
 [/IMG]Taglines: You were warned never to push Carrie to the limits. Now you must face the evil consequences. Take Carrie to the prom. I dare you! Carrie may look perfectly innocent but she'll SHOCK you right out of your seat...and that's a promise! If You've Got A Taste For Terror... Take Carrie To The Prom. If only they knew she had the power. If you got a taste for terror, than you have a date with Carrie. If you've got a taste for terror you have a date with.... If You've Got A Taste For Terror . . . Take Carrie To The Party. (Great Britian) If THE EXORCIST made you shudder, CARRIE will make you scream. Žanr: horror, drama Redatelj: Brian De Palma Producenti: Brian De Palma i Paul Monash Scenaristi: Stephen King i Lawrence D. Cohen Glumačka postava: Sissy Spacek, Piper Laurie, Betty Buckley Amy Irving, William Katt, itd... Glazba: Pino Donaggio Godina izlaska: 1976. godina Vrijeme trajanja: 98. minuta Zemlja: USA Jezik: Engleski Budžet: 1,800,000 $ Zarada: 33,800,000 $ Ukratko radnja: Carrie White je povučena i nesigurna tinejđerka, koja živi u kući na osami sa samohranom majkom Margaret, vjerskim fanatikom. Zbog povučenosti, Carrie je česta meta zadirkivanja svojih školskih kolegica, koje ju ismijavaju na najokrutniji način. Ni kada dođe kući, nije joj ljepše - fanatična majka uvjerava je da su sve žene grešne, a za najmanju sitnicu je istuče i zaključa u mračnu sobu. Nakon jedne posebno traumatične epizode Carrie otkriva začuđujuću istinu o sebi - posjeduje telekinetičke sposobnosti. Recenzija: Film kojeg sam imao prvi put priliku pogledati prije manje od godinu dana na TV-u jedne večeri, no nedavno sam ga ponovo pogledao tako da s guštom pišem ovu recenziju. U pitanju je prva ekranizacija neke knjige Stephena Kinga i do dana današnjeg je ostala jedna od najboljih (definitivno u top 3). Režiju je obavio veliki Brian De Palma koji je obavio suveren posao, veoma zrelo prezentirana nimalo jednostavna priča uz odlične kadrove i jezivu glazbu. Film čak niti ne počinje kao horror, već više kao drama sa nekim elementima trilera te čak i nekim naznakama teen komedije. Upoznajemo se ponajviše sa Carrie, tihom i povučenom djevojkom koja ima 3 problema: kolege u školi koji ju mrze i ismijavaju je, majka koja se previše zaštitnički ponaša prema njoj i ne da joj živjeti te ono što ju prvenstveno izdvaja između svih su telekinetečke sposobnosti za koje saznajemo već u samom početku filma. Tematika je aktualna, vjerujem da ima podosta tinejdžera koji su bili u koži Carrie što se tiče školskog okruženja uz možda neku ludu majku, normalno minus specijalnih moći koje Carrie koristi kada osjeti neku opasnost, kada joj je nelagodno, itd... Tinejdžeri u ovom filmu su dosta zanimljivi i nisu iritantni, jedino što znaju nervirati kako su zločesti prema Carrie, no kvalitetno su svi razrađeni. Radnja teče izuzetno brzo te je atmosfera sjajna, puna nepredvidivosti uz ko što rekoh jezivu glazbu koja u par momenata podsjeća na Psycho. Film također pokazuje kako bolestan ovaj svijet može biti tipa da jedna profesorica u školi više brine i voli jednu djevojku poput svoje kćeri nego njena rođena majka koja joj brani sve živo i koja tobože vjeruje u Boga i mrzi grijeh (stvarno luda žena). Kroz cijeli film grupa tinejdžera planira kako da osramoti Carrie te nagovore lika Tommya Rossa da ju odvede na maturalnu zabavu koji čak na kraju i uživa u cijeloj toj priči da se zabavi sa Carrie te da ona osjeti da je prihvaćena u društvu, te taman kad čovjek pomisli da se Carrie smirila i da je na vrhu svijeta sa pobjedom kraljice škole dogodi se čuvena scena sa svinjskom krvlju koja obilježi zadnjih 20 i nešto minuta te dobijamo pokolj na maturalnoj zabavi kao neki znak osvete koji kvalitetno izgleda uz Carrie koja izgleda zastrašujuće sa tom krvlju na sebi. Nakon toga se vraća kući te tu još dobijamo završnu neku borbu između lude majke i nje sa dosta napetom atmosferom i neobičnom završnicom te sa samim krajem kojeg su kasnije podosta horror filmova kopiralo, stilski te u smislu da njihov kraj bude jednako efektan i strašan kao u filmu Carrie. Gluma je fascinantna, nitko nije podbacio, ama baš nitko. Sissy Spacek kao Carrie prvenstveno je odradila posao za desetku, da je netko drugi bio u njenoj ulozi to zasigurno ne bi bilo to, savršen izgled i naglasak, ostali su također briljantni, te je bilo zanimljivo vidjeti i Johna Travoltu koji je ovdje dosta smiješan u maloj, ali veoma bitnoj ulozi u filmu. Film je dosta tužan i depresivan, no istovremeno jezivo bolestan i zastrašujuć. Remek djelo horror žanra, snažna preporuka za sve ljubitelje horrora! 10/10 Zanimljivosti o filmu: Sissy Spacek nije bila u igri za ulogu Carrie sve dok njezin muž Jack Fisk nije uvjerio redatelja Briana De Palmu da joj dopusti da ode na audiciju. Ime srednje škole je Bates High kao referenca na film Psycho. Također u spomen toga se koristi i violinska tema od 4 note iz filma Psycho konstantno u filmu. Svinjska krv na tijelu Sissy Spacek je zapravo kombinacija karo sirupa i tekućine za bojanje hrane, iako je Sissy bila spremna i da se prava krv baci na nju. Mellanie Griffith je bila na audiciji za glavnu ulogu. Prva knjiga Stephena Kinga adaptirana u film. Nancy Allen je posljednja osoba koja je bila na audiciji. Filmski debi Amy Irving. Filmski debi Betty Buckley. Klinca na biciklu je igrao nećak Briana De Palme, Cameron. Stephen King je bazirao lik Carrie White na dvije djevojke koje je poznavao dok je bio u školi, obje su bile izgnane iz društva, iz duboko vjerskih obitelji te su obje umrle u dvadesetima.  [/IMG] [/IMG] [/IMG] [/IMG] |
08.05.2010., subota
Glazba u horror filmovima
Najvjerovatnije najpodcjenjeniji aspekt u filmovima (posebno u horror filmovima) jest glazba. Dosta se često zaboravlja da faktor straha skoro svakog horror filma bi se srozao dramatično (ako ne i čak kompletno) kada bi zvuk bio izostavljen ili promijenjen u nešto što ne paše horror filmovima. Možda zvuči kao blago pretjerivanje, no nije. Da bi se sami uvjerili sve što trebate učiniti jest ugasiti zvuk na svom TV-u dok gledate neku strašnu scenu u horror filmu da bi shvatili veliku i važnu ulogu koju kvalitetno skladana glazba uz upečatljive zvukovne efekte ima u stvaranju istinski strašnog horror filma.
Prvi počeci u korištenju zvuka u horror filmovima seže još u vrijeme1930-ih i 1940-ih sa filmovima poput Dracula i Frankestein, dok se kasnije kroz 1960-tih i 1970-tih sa poznatom glazbom iz filmova Psycho i Halloween te je nakon toga glazba postala izuzetno bitna za horror filmove, pravi sinonim za kvalitetan horror ugođaj i atmosferu. Neki od najvećih skladatelja koji su svojom glazbom pridonijeli horror žanru su: John Carpenter, Harry Manfredini, John Williams, Christopher Young, Bernard Hermann, itd... Slijedeći naslovi su neki od najboljih i najstrašnijih glazbenih tema u horror žanru koje ja veoma volim i cijenim. Psycho (1960.) Tema koja predstavlja pravu revoluciju u horror žanru, glazba koja je promijenila horror žanr zauvijek. Tema Bernarda Hermanna je izuzetno strašna i posebna (svi znamo scenu pod tušem gdje ova glazba dolazi do izražaja) te je ova tema izuzetno jako utjecala na daljnji razvoj horror glazbe. The Exorcist (1973.) Glazba koja je kao i sam film kultni klasik, odlično jeziva i jedan od presudnijih faktora u ovom klasiku žanra. Jaws (1975.) Glazba koja tjera strah u kosti i zasigurno ne budi lijepo mišljenje o morskim psima ko i općenito cijeli film, prestrašna i efikasna glazba. Halloween (1978.) Još jedna glazba koja je promijenila horror žanr zauvijek, veliki John Carpenter sa svojim najboljim i najupečatljivijim glazbenim djelom ikad, meni najbolja horror glazba ikad, full zastrašujuća i napeta mjuza. Friday The 13th (1980.) Tema koja bez problema spada u krug najboljih horror tema svih vremena, jedna u nizu inspirirana filmom Psycho, odličan i najbolji uradak Harrya Manfredinija, prejeziva tema. The Fog (1980.) Vjerovatno nakon Halloweena Carpenterov najbolji uradak što se tiče skladanju u horror žanru, dosta podcijenjena glazba, no jako, jako neobično dobra! A Nightmare On Elm Street (1984.) Prepoznatljiva glazba ovog horror remek djela, sama brojalica je dosta uznemirujuća, dok je cijela glazba jednostavno predobra. Hellraiser (1987.) Dosta čudna, ali zato izuzetno snažna i zastrašujuća glazba Christophera Younga. Candyman (1992.) Jedna od meni omiljenih i jedna od najpodcjenjenijih horror tema svih vremena. Neobična tema, dosta tužna i depresivna, no istovremeno zastrašujuće dirljiva i posebna tema sjajnog Philipa Glassa. |
Hellraiser (1987.)
 [/IMG]Taglines: Demon to some. Angel to others. It will tear your soul apart. There are no limits. Satan's done waitin'. He'll tear your soul apart. We have such sights to show you. Žanr: horror Redatelj: Clive Barker Producent: Christopher Figg Scenarist: Clive Barker Glumačka postava: Andrew Robinson, Clare Higgins, Ashley Laurence Sean Chapman, Doug Bradley, itd... Glazba: Christopher Young Godina izlaska: 1987. godina Vrijeme trajanja: 94. minuta Zemlja: UK Jezik: Engleski Budžet: 1,000,000 $ Zarada: 14,564,027 $ Ukratko radnja: Larry Cotton sa novopečenom suprugom Julijom i kćerkom Kirsty se useljava u kuću svojih roditelja. Tamo ih je trebao dočekati Larryjev brat Frank no njemu se izgubio svaki trag. Ispostavlja se da njegov leš trune na tavanu, no oni će to otkriti tek nešto kasnije, točnije kada Larry slučajno krvlju zakapa pod. Rezultat je otvaranje portala u pakao, drugu dimenziju, dom tzv. Cenobita iz kojeg Frank uspjeva pobjeći i vratiti se među žive. Recenzija: Nedavno sam zapao na ovaj serijal te sam odgledao par nastavaka pa stoga evo recenzija prvog nastavka. Sjećam se kad sam kao mali znao vidjeti neki od nastavaka ovog filma na policama od videoteke, no uvijek bi se nekako micao od njega jer me strašio cover sa nekim likom (kojem tad nisam znao ime) koji ima igle po glavi i strašan pogled. Sam serijal je proizvod mašte velikog Clivea Barkera koji je ujedno režirao ovaj kultni film koji je izašao kad su izlazili nastavci i nastavci Friday The 13-th, A Nightmare On Elm Street, itd... Ideja je izuzetno originalna te je u pitanju jedan super inovativan film. Početak filma je savršen te odlično ostvaruje ton za priču koja će se sve više razvijati kroz film. Film ko i sama priča je dosta komplicirana, već u samom početku vidimo jednu obitelj koja se uselila u obiteljsku kuće koja u prvi momenat izgleda sjajno, no zapravo je totalno suprotno i veoma skoro na putu pred propašću što će se ipak dogoditi (otac koji ne vidi šta se događa oko njega, kćerka također, pomajka koja baš i ne voli svog muža, odnosno luda je za njegovim bratom). Već u prvom dijelu filma dobivamo ponešto jezivo uznemirujućih scena (pomajkin dečko koji se pojavljuje iz poda te mora dobijati krv kako bi ponovo poprimio oblik čovjeka jer je bio u paklu iz kojeg je pobjegao). Dosta jezivo zvuči, a i izgleda. Clive Barker je maestralno obavio svoj posao, šteta što se i nastavcima nije vratio što se tiče režije, stvarno sjajan posao je obavio. U filmu funkcionira sve od priče, tehničkog izgleda, glume, itd... Atmosfera je dosta tajanstvena i dobra skupa sa glazbom koja je meni osobno u top 10 najboljih horror glazbi svih vremena. Kroz film se dosta vodi misterija što se to događa u kući koju se obitelj Cotton uselila, prvenstveno na tavanu, dosta imamo i kvalitetnih flashbackova koji kvalitetno dočaravaju što se to zbivalo u prošlosti vezano za pomajku i muževog brata kojem je obećala da će ga uvijek voljeti i da će sve napraviti za njega, tako kad se on pojavi u novom izdanju ona da bi on bio ponovo čovjek se pretvara u hladnokrnu ubojicu. Karakterizacija likova je savršena, cijelu obitelj kvalitetno upoznamo, vidimo šta misle i kako se ponašaju, odlično uviđamo sve elemente od njihove tzv. sretne obitelji do na kraju totalno raspadnute obitelji. Film je također kultan klasik jer je predstavio novu ikonu horrora: Pinheada koji se nažalost možda ne pojavljuje mnogo skupa sa svojom ekipom Cenobita, te ovdje tek uviđamo djeličak njihovog svijeta što ćemo vidjeti u kasnijim nastavcima, no i to malo što ih vidimo je podosta jezivo cool. Kasnije u nastavcima nije Pinhead toliko strašan, ali zato rečenice koje izgovara su uvijek svjetskog kalibra kolko je dobro skupa sa zastrašujućim glasom i iglama po glavi. Sami Cenobiti skupa sa Pinheadom su neka od najstrašnijih bića ikad viđenih na ekranu, dođu kada se riješi neka kocka, a odu kada se ista riješi još jednom, savršeni su demoni iz pakla. Krvi ko i općenito brutalnih scena mučenja ima, već kasnije poznate scene sa lancima i otkidanje kože koje su izuzetno strašne do neke lutalice koja jede neke muhe. Strašno, ali jako dobro prikazano, tako da je tehnički izuzetno kvalitetan te film ni u jednom momentu nije dosadan niti ga je vrijeme pregazilo. Gluma je odlična, lijepa Ashley Laurence kao Kirsty Cotton je fenomenalna, njena najpoznatija i rekao bih najbolja uloga u životu, te Claire Higgins kao pomajka koja je također bitan faktor u cijeloj priči. Pred kraj dobivamo solidnu borbu između Kirsty i Pinheada i Cenobita upotpunjen sa krajem koji je zadovoljavajuć. Fantastičan inovativan film koji je odlična kombinacija priče, atmosfere i brutalne jezivosti. 10/10 Zanimljivosti o filmu: Trebalo je do 6 sati da bi se primjenio protetski Cenobite makeup na Dougu Bradleyu. Lik Douga Bradleya u početku nije bio Pinhead, već je jednostavno bio poznat kao prvi Cenobite. U kasnijim nastavcima je ime Pinhead postalo sinonim i službeno ime. Redateljski debi Clive Barkera. Film je baziran na knjizi The Hellbound Heart od Clive Barkera. Prvotni radni naziv za film je bio Sadomasochists From Beyond The Grave. Dougu Bradleyu je bilo ponuđeno da se izabere između uloge pomicatelja madraca ili glavnog Cenobita, na kraju je izabrao da bude glavni Cenobit.  [/IMG] [/IMG] [/IMG] [/IMG] |
07.05.2010., petak
Sick Girl (2007.)
 [/IMG]Tagline: Say hello to Izzy. Then say goodbye. Žanr: horror Redatelj: Eben McGarr Producenti: Eben McGarr, P. James Keitel i John P. McGarr Scenarist: Eben McGarr Glumačka postava: Leslie Andrews, Charlie Trepany, Katherine Macanufo Graham Denman, Stephen Geoffreys, itd... Glazba: Eben McGarr i John F. Conway Godina izlaska. 2007. godina Vrijeme trajanja: 79. minuta Zemlja: USA Jezik: Engleski Ukratko radnja: Izzy Shea je djevojka koja želi zašititi svoga mlađeg brata, imati sex sa svojim starijim bratom i mučiti svakog tko joj stane na put. Recenzija: Još jedan u nizu filmova koje sam opazio na Amazonu te ga odlučio potražiti na netu. Film je malog budžeta, i ono što me nerviralo od samog početka jest loša produkcija i loša kamera, odnosno da film izgleda ko da je neka amaterska snimka, izuzetno slab vizualno tako što se tiče toga redatelj i produkcija nisu baš uspijeli. Film koji definitivno paše u horror žanr serijskih ubojica, ovaj put djevojka Izzy te ko što sam naslov kaže u pitanju je jedna izuzetno bolesna djevojka. Početak filma je sjajan i nevjerovatan, već se u tih par scena dešava par ubojstava, bizarno pišanje Izzy nad časnom te par drugih stvari. Nakon toga film kreće sporijim tempom te se upoznajemo sa Izzy i njenom familijom i to donekle pošto je cijeli film pun nekih tih nedorečenih odnosa i situacija te ne dobijamo najbolji prikaz u likove tako da je zapravo nekako najbolje prikazan između Izzy i njenog mlađeg brata za kojeg bi Izzy sve učinila te ta njena ljubav prema bratu da ga zašititi ju tjera na ubojstvo, a da ne pričam sama pomisao imati sex sa svojim starijim bratom što je samo po sebi šokantno. Izzy je djevojka koja u trenutku može popizditi, na nju utječu razne životne i obiteljske situacije koje ostavljaju velike posljedice, dosta je nestabilna i bolesna te kad se netko miješa s njenom familijom nema teorije da preživi. Film je od prvog momenta nekako čudno bolestan te ima podosta uznemirujućih situacija prikaza što Izzy radi svojim žrtvama i kako ih ubija. Dosta bizarno i strašno. Svidio mi se donekle prikaz života u malom mjestu te kakav život težak može biti i kako svakodnevnica utječe na čovjeka. Ubojstava ima podosta skupa sa solidnom dozom krvi te su ona najjači adut u filmu. Ono što me također dosta nerviralo jest razni flashbackovi vezano za Izzy koji bi trebali pokazati zašto ona ubija i njenu vezu sa starijim bratom prije nego što je on otišao u marince, no mislim da je film malo zakazao u tome, odnosno da s time samo još više zbunjuje gledatelja i ne kazuje ono što bi trebalo. Zvuk također u par situacija je dosta slab i gotovo nečujam tako da se ni ne može ponekad baš čuti kako treba film. Scenarij skupa sa glumom je slab, i to podosta. Veliki minus. Glavna glumica Leslie Andrews je solidno prikazala bolestan svijet Izzy te bi ona još i mogla dobiti pozitivnu ocjenu dok su ostali onak, dosta slabi, niš posebno niti vrijedno spomena. Pred sam kraj dobivamo mali twist u cijeloj priči skupa sa bar bolesnih situacija u stilu torture porn koje u životu nisam vidio (izuzetno bolesno i bolno za pogledati, ajme!), unatoč lošim efektima par situacija je ispalo dosta šokantno te dolazi sam kraj koji je i dalje nedorečen i slab ko i cijeli film, te ono što bih posebno naglasio jest da je film prekratak, 70 i nešto minuta. Da je ideja došla u ruke prave filmske ekipe i glumaca skupa sa pravim scenarijem film bi zasigurno postigao daleko više i postao jedan od najbolesnijih i najšokantnijih filmova desetljeća, dok je ovako ispao čisti prosjek te je pokazao samo djeličak onoga što je realno mogao i trebao pokazati vidjevši i znajući koliki je potencijal imao, šteta. 5/10  [/IMG] [/IMG] [/IMG] [/IMG] |
06.05.2010., četvrtak
Deliverance (1972.)
 [/IMG]Taglines: Deliverance from evil. This is the weekend they didn't play golf. What did happen on the Cahulawassee River? Four men ride a wild river. A weekend turns into a nightmare. Žanr: triler, drama, avantura Redatelj: John Boorman Producent: John Boorman Scenaristi: John Boorman i James Dickey Glumačka postava: Jon Voight, Burt Reynolds, Ned Beatty, Ronny Cox James Dickey, itd... Godina izlaska: 1972. godina Vrijeme trajanja: 109. minuta Zemlja: USA Jezik: Engleski Budžet: 2,000,000 $ Zarada: 46,122,355 $ Ukratko radnja: Pustolovni Lewis povede trojicu svojih prijatelja - Eda, Drewa i Bobbyja - na rafting kanuima niz rijeku Cahulawassee koja će s uzbudjivim krajolikom koji ju okružuje uskoro biti uništena zbog izgradnje hidrocentrale. Četvorica gradskih muškarca, poslovnih ljudi, nada se nezaboravnoj pustolovini, no i ne slute da ih na putovanju rijekom očekuje pravi užas i borba za opstanak. Recenzija: Jednog lijepog sunčanog dana ja odlučih da pogledam ovaj legendarni film koji je proglašen jednim od najboljih i najznačajnijih filmova u povijesti prema knjizi američkog autora Jamesa Dickeya. Početak filma je sjajan, odlično se upoznajemo sa prirodom, sa šumom i slapovima, likovi su od prve nekako zanimljivi i spontani te jedna od najjačih scena dolazi na početku filma, veliki duel banjo-gitara između jednog od četvorice prijatelja te malog klinca koji ima neki bezobrazno jeziv pogled, sam duel je sjajan, iako ga oni su zapravo odsvirali, uvjerljivo su glumci odradili svoj posao te sama glazba je jednostavno zarazna. Od početka do kraja film ima tu neku snagu, veličinu i posebnost, kad vidiš tu četvoricu prijatelja koji su otišli na vikend da se opuste od svoje svakodnevnice te su daleko od civilizacije je dosta cool, lijepo nas film uvodi u njihov svijet, svijet prirode te svijet zla koji se skriva u toj prirodi i mjestu gdje očito vladaju neka drugačija pravila drugačija od normalnog svijeta. Kako film izmiče jednostavno se osjeti da će nešto loše dogoditi, sve je nekako dosta misteriozno, teško nalaze zajednički jezik sa stanovnicima mjesta, te se ekipa odluči opustiti uz prirodu onako kako su prvotno i htjeli. Film je dugačak (malo manje od 2 sata) te se kvalitetno se upoznajemo sa svim likovima, naročito četvoricom prijatelja koji čine kostur filma. Lewis je prikaz pravog mačo muškarca, dok je Ed malo samozatajan, no dosta hrabar, u globalu su svi posebni na svoj način i bitni za priču. Kad se dogodi jedna mala greška u filmu za ekipu sve krene lagano po zlu. Dobijamo bizarnu scenu silovanja gdje jedan hillibilli napadne te siluje jednog od četvorice likova (jedna od najupečatljivih scena koju sam ikad vidio u nekom filmu), drugi je zavezan i ne može ništa te ga jedan od hillibillija čuva. Obojica hillibillija su jebeno ružni i odvratni, te taman kad pomisliš da su se nekako izvukli kasnije za ekipu sve više problema dolazi što dovodi do mišljenja kako li će se pobogu oni izvući iz svega ovoga jer je nevjerovatno kako jedna mala greška može dovesti do još fatalnih grešaka i problema (slično kao i The Last House On The Left). Film odlično prikazuje mračnu stranu ljudi i svijeta gdje nema pravila i zakona, gdje je sve moguće i odličnu snažnu borbu za preživljanje, no također i odličan prikaz prirode od splavova, šuma, rijeke, itd... Dijalog je jako dobar te ima čak i nešto crnohumornih scena što paše filmu. Sviđa mi se kako je film napet, scene kad se sva četvorica na kanuima bore na splavovima da prežive je full jebena i napeta. Možda je malo previše vremena dato tome, no ok. Pred kraj filma dolazi recimo zaslužena pravda koja je malo neobična znajući šta se sve moglo dogoditi, kako je došlo do toga, no kako se prvotno zlo dogodilo tako se jednostavno išlo da se zakopa sve to te se uspjelo uz zadnju scenu koja je pomalo spooky, no dobar je kraj. Gluma je izrazito dobra, naročito Burta Reynoldsa u jednoj od svojih najboljih uloga te Jona Voighta. Radnja je mogla biti malo bolja, no svejedno je film vrlo dobar, jedan od najboljih trilera svih vremena, klasik žanra. Vjerujem da će većina razmisliti dobro prije nego što odluče sa ekipom otići na neku avanturu preko vikenda u prirodu te šumu za malo se opustiti! 8/10 Zanimljivosti o filmu: Da bi skratili trošak i dodali dozu realizma u filmu, lokalni stanovnici su glumili u ulogama brdskih ljudi. John Boorman je originalno htio Lee Marvina i Marlona Branda da igraju Lewisa i Eda, no nakon čitanja scenarija je odustao jer su bili prestari, te je stoga prešao na mlađe glumce. Film je snimljen prvenstveno na rijeci Chattoga, na dijeljenju Južne Karoline I Georgie. Originalno je Sam Peckinpah htio režirati ovaj film, no kad je John Boorman osigurao prava na film Peckinpah je umjesto ovog filma režirao Straw Dogs. Prvi film Neda Beattya. Donald Sutherland je odbio ulogu u filmu zbog količine nasilja u scenariju. Kasnije je priznao da žali zbog te odluke.  [/IMG] [/IMG] [/IMG] [/IMG] |
The Hills Run Red (2009.)
 [/IMG]Tagline: Trespassers will be slaughtered. Žanr: slasher, torture porn Redatelj: Dave Parker Producent: Roee Sharon, Jonathan Tzachor, John Carchietta, Robert Meyer Burnett i Carl Morano Scenaristi: John Carchietta, John Dombrow i David J. Schow Glumačka postava: Sophie Monk, Tad Hilgenbrink, William Sadler, Janet Montgomery, Mike Straub, itd... Glazba: Frederik Wiedmann Godina izlaska: 2009. godina Vrijeme trajanja: 81. minuta Zemlja: USA Jezik: Engleski Ukratko radnja: Filmsk fanatik koji ima opsesiju pronaći kompletnu kopiju čuvenog izgubljenog slasher The Hills Run Red što ga navodi da zajedno sa par svojih prijatelja krene na putovanje prema lokaciji gdje je film originalno sniman. Kad stignu u šumsku zabit pronađu prve tragove koji govore da su na dobrom putu u pronalaženju filma. No kako se sve više približavaju usamljenoj kući u kojoj su snimani njegovi zadnji djelovi spoznaju da sva krvava ubojstva koja su vidjeli u foršpanu su stvarna, a kad ih zaskoči i sam ubojica Babyface ostaje im samo da pokušaju spasiti vlastite živote ili će se i oni sami naći kao dio filma i to samo kao jedne od mnogobrojnih stvarnih žrtava maskiranog luđaka. Recenzija: Privukao me cover ovog filma koji izgleda premoćno tako da sam ga odlučio pogledati. Sam uvod filma je genijalan, dosta napet i šokantan gdje si lik škarama siječe kožu sa lica tako da ostaje bez kože na licu. Ma nešto! Sam film poslije toga pada i to nevjerovatno nisko pada. Moram pohvaliti ideju koja je dosta originalna i posebna za film da par likova odu istraživati ostatke horror filma proglašenog najstrašnijim u povijesti filma te da vide jel ostalo šta stvari i snimki sa snimanja. Veoma ubrzo nakon toga se cijela ekipa seli u šumu na mjesto lokacije da pronađu stvari. Likovi su jednostavno svi redom očajni i više nego naivni i glupi (stvarno katastrofalni), glavni među muškima je dosta soft i dosadan, dok je glavna glumica prezgodna i dosta liči na neku pornoglumicu, no nije neka baš glumica ovdje. Nervirao me dosta prvotno trailer za film što lik u filmu gleda na kompjuteru, dosta fake i nikakav ko i većina scena u filmu jer je film pun podosta lažnih scareova. Radnja je dosta spora te je gluma očajna i drvena, nitko se ne da posebno izdvojiti, možda eventualno William Sadler kao Wilson Wyler, redatelj tog izgubljenog horrora, no to je sve. Film je jednostavno predosadan, nema velike napetosti, u većini slučajeva izgleda ko da je neki amater snimao film jer ima taj neki čudni štih u sebi (ala The Blair With Project) što je samo po sebi jednostavna glupost, dakle sama režija je čista nula. Dijalog je smiješno jadan. Ubojica je prosječan, malo liči na Jasona Voorheesa te mu je maska zakon, čak i pištolj koristi što je pomalo čudno za ubojice u slasher filmovima, dok su sama ubojstva prosječna, ima ih podosta, možda malo prebrutalna u nekim situacijama te krvi ima na hektolitre no onak, niš posebno u globalu za zapamtiti te me ni taj dio nije baš impresionirao. Vidi se da je film imao odličnu ideju, no previše se izgubio u toj ideji, redatelj filma nije pokazao niti stvorio ništa kvalitetno i vrijedno pažnje, te film nije nimalo originalan (kupi dosta inspiracije iz Friday The 13th, Wrong Turn, itd...), što nije toliko strašno što kupi inspiracije od tih sjajnih filmova već koliko loše film pokazuje da je pokupio inspiraciju od tih filmova. Još jedna stvar, film je prekratak i to doslovce, oko 80 minuta. Twist je pomalo predvidljiv, ne odmah, no već na polovici filma se da skužiti taj twist koji je nikakav te sam kraj koji je boli glava loš ko i u konačnici cijeli film. Jedna ultra loša kombinacija slashera i torture porna. Nevjerovatno je kako film može super početi i to baš jebeno super te da zakaže u svemu nakon toga. Glup film sa jako lošim scenarijem i glumom, jedan od najgorih slashera koje sam ikad vidio i žali Bože što sam ga uopće pogledao. Obožavam inače slashere no ovo je totalno negledljivo smeće! 2/10  [/IMG] [/IMG] [/IMG] [/IMG] |
05.05.2010., srijeda
The Shining (1980.)
 [/IMG]Taglines: The tide of terror that swept America IS HERE. A Masterpiece Of Modern Horror. Stanley Kubrick's epic nightmare of horror. The Horror is driving him crazy. He Came As The Caretaker, But This Hotel Had Its Own Guardians - Who'd Been There A Long Time. Žanr: psihološki horror, drama Redatelj: Stanley Kubrick Producenti: Stanley Kubrick, Jan Harlan i Martin Richards Scenaristi: Stanley Kubrick, Diane Johnson i Stephen King Glumačka postava: Jack Nicholson, Shelley Duvall, Danny Lloyd Scatman Crothers, itd... Glazba: Wendy Carlos i Rachel Elkind Godina izlaska: 1980. godina Vrijeme trajanja: 146. minuta Zemlja: USA Jezik: Engleski Budžet: 19-22,000,000 $ Zarada: 94,984,856 $ Ukratko radnja: Muškarac sa svojom ženom i sinom postane kućepazitelj tokom zime u jednom izoliranom hotelu u kojem veoma skoro njegov sin Danny počne imati uznemirujuće vizije prošlosti hotela koristeći telepatski dar znan pod imenom "Isijavanje". Otac Jack Torrance je pisac u toku pisanja svog novog projekta kad lagano počinje kliziti u ludilo kao rezultat kabinske groznice te priviđanja duhova. Nakon što ga konobar uvjeri da treba dovesti svoju obitelj u red, Jack totalno poludi, a jedina stvar koja može spasiti Dannya i njegovu majku jest "Isijavanje". Recenzija: Nakon dosta odgađanja sam odlučio da konačno pogledam ovaj klasik Stanleya Kubricka i općenito horror žanra. Film nas odlično uvodi u radnju koja je sama po sebi dosta jednostavna, no maestralno prikazana te u prvih par minuta saznajemo ponešto o povijesti hotela te o Jacku Torrancu. Film je odlična kombinacija psihološkog horrora i drame, te u filmu se savršeno preklapaju oba žanra. Film traje skoro 2 i pol sata, no ni u jednom trenutku ne budi dosadu. Naprotiv, u prvih sat vremena se savršeno upoznajemo sa svim likovima kojih nema puno, no svi su redom posebni, i pomalo čudni na svoj način. Režija Stanleya Kubricka je genijalna, čovjek je jednostavno živi perfekcionist, izvukao je maximum iz glumaca te iz odlične knjige Stephena Kinga ubacio još svoj talent, kreativnost i štih te proizveo jedan od najboljih horrora svih vremena. Likovi su kvalitetno razrađeni, od malog Dannya koji ima razne vizije o duhovima u hotelu, do Wendy koja je brižna majka i žena te hoće samo najbolje za svog muža i sina. Glazba je odlična te je atmosfera dosta napeta, klaustrofobična i neobična. Sviđa mi se što je u filmu zima što podosta koristi filmu u pozitivnom smislu. Sviđa mi se kako je Kubrick prikazao hotel i stvarno ima podosta zanimljivih scena i prikaza hotela od dugih hodnika, velikih kuhinja, jako crvene boje na zidu, do čuvenih scena kad mali Danny ima vizije dviju blizanki ubijenih u tom hotelu. Mnogi koji su pročitali knjigu su skupa sa autorom Stephenom Kingom popljuvali film zbog toga kako je Jack Torrance previše naglo i brzo postao manijakalan u filmu te da njegov lik izgleda dosta neuvjerljiv što se tiče toga, no ja se ne slažem, iako nisam pročitao knjigu. Jack Nicholson možda izgleda malo luđački sa svojim pogledom, no meni je baš pasao. Uz to neki su čak i rekli da film uopće ne drži vodu nimalo knjizi za što ne bih rekao da je istina. Film sasvim dovoljno i kvalitetno nas uvodi u svijet Jacka Torranca, njegove obitelji i zločudnog hotela, od njegovog osmijeha, zadovoljstva i ljubavi prema obitelji i poslu na početku filma te tek nakon više od sat vremena počinje lagano prava transformacija (tipa Jekyll-Hyde) gdje pod utjecajem klaustrofobične atmosfere i progona duhova odluči ubiti svoju obitelj što je samo po sebi zatrašujuća pomisao da netko tko bi trebao da te voli i pazi o tebi može uopće pomisliti da te ubije. Film savršeno teče, nije nimalo naporan, ima podosta zastrašujućih scena (meni neke od omiljenih su razne Dannyeve konstantne vizije, prikaz Jackovog ludila, itd...) koje su i pomalo zbunjujuće kao jel stvarno Jacka Torranca progone duhovi, je li film zapravo jedna velika mašta, ono šta se to zapravo događa? Dijalog je savršen, naročito veliki broj rečenica koje Jack Torrance izgovara. Jednom kad stvarno Jack poludi tad krenu problemi za obitelj koja se bori za preživjeti uz veliku mećavu koja je okružila hotel. Sama završnica je genijalno napravljena, full napeta uz čuvenu rečenicu Jacka Torranca "Here's Johnny" koja ulijeva strah u kosti te sam kraj koji iako je pravedan i dalje zadnja scena budi par pitanja da si gledatelji misle u glavi što je Kubrick htio reći sa ovim filmom, dal je cijela priča fantazija ili stvarnost te šta film predstavlja u konačnici. Ta doza misterije mi je baš dobra i tu je Kubrick baš uspio. Gluma je savršena, Jack Nicholson koji je inače meni jedan od najdražih glumaca svih vremena je obavio posao za čistu desetku, ko i Shelley Duvall te Danny Lloyd. Meni je film bio jedno veliko zadovoljstvo za pogledati, od prve popljuvan većinski od strane kritike da bi do danas stekao status jednog od najboljih horror klasika svih vremena. Totalna preporuka za sve ljubitelje pravih horrora! 10/10 Zanimljivosti o filmu: Tijekom predprodukcije, oko tri sata ujutro, Stanley Kubrick je nazvao Stephena Kinga da ga pita "Jesu li priče o duhovima samo potvrda zagrobnog života?" King se nije složio. Tijekom razgovora, Kubrick je odlučno upitao, "Vjeruješ li u Boga?". King se zamislio na trenutak i odvratio, "Da, mislim da jesam." Kubrick je odgovorio, "Ne, mislim da Bog ne postoji", i poklopio. Snimanje je obavljeno u studijima Pinewood i Elstree u Engleskoj. Set Overlook Hotela bio je najveći ikad sagrađen. To je uključivalo cijeli eskterijer i interijere hotela. Nekoliko vanjskih scena je snimljeno u Timberline Lodge na Mount Hoodu u Oregonu. Interijeri su temeljeni na hotelu Ahwahnee u nacionalnom parku Yosemite. Timberline Lodge tražio je od Kubricka da promijeni zloglasnu sobu 217 iz Kingova romana na 237, kako bi mušterije odsjedali bez straha u sobi 217. Vrata koja Jack sasjeće sjekirom na kraju filma bila su prava vrata. Kubrick je prvo koristio lažna vrata, izrađena od slabijeg drveta, ali ih je Jack Nicholson, koji je radio kao dobrovoljni vatrogasac, prebrzo uništio. Prema Guinnessovoj knjizi rekorda, Isijavanje drži rekord među filmovima u kojima se najviše puta ponavljala jedna jedina scena (uključujući dijalog) s 127 ponavljanja. U njima je sudjelovala Shelley Duvall. Jackova najslavnija rečenica, "Heeeeere's Johnny!", preuzeta je iz slavnog uvoda za Johnny Carson Show domaćina Johnnyja Carsona, koju je izgovarao Ed McMahon. Na vlastitu inicijativu ju je dodao Nicholson. Film koji Danny i Wendy gledaju na televiziji na početku "Ponedjeljka" je segment iz Summer of '42, navodno jednog od Kubrickovih najdražih filmova. Uvodne scene panorame (koje je iskoristio Ridley Scott pri kraju Blade Runnera) i sve scene Volkswagen Beetlea na cesti prema hotelu su snimljene u nacionalnom parku Glacier u Montani. Ove scene snimljene su iz helikoptera. Stanley Kubrick je u jednom trenutku pomišljao na Roberta De Nira te Robina Williamsa za ulogu Jacka Torranca, ali je na kraju odustao od obojice. Prema riječima Stephena Kinga, Kubrick je jedno vrijeme pomišljao i na Harrisona Forda. Stephenu Kingu se nije svidjelo što je Kubrick izabrao Jacka Nicholsona te ga je htio nagovoriti da otkaže suradnju s njim te uzme ili Michaela Moriartya ili Jona Voighta jer je osjećao da će oni vjernije iskazati ulogu nego Jack Nicholson. Tijekom snimanja, Kubrick je zadao glumačkoj postavi da odgledaju Eraserhead, Rosemary's Baby i Excorcist kako bi se pravo dobro pripremili i uživili za film. Pošto je Danny Lloyd bio izuzetno mlad i zbog toga što je ovo bio njegov prvi film, Kubrick se ponašao izrazito zaštitnički prema njemu. Bilo je toliko puno promjena u scenariju tokom snimanja da je Jack Nicholson izjavio da ih je prestao čitati. Čitao bi samo nove stranice koje bi mu bile donošene svaki dan. Na setu filma nije bilo klimatizacije pa je znalo veoma često biti prevruće. Kolko god se Stephenu Kingu nije svidjela gluma Jacka Nicholsona toliko mu se jednako zgadila i Shelley Duvall.  [/IMG] [/IMG] [/IMG] [/IMG] |
04.05.2010., utorak
The House On Sorority Row (1983.)
 [/IMG]Taglines: When the Nightmare ends . . . the Terror begins Seven graduates of sorority sisters stalked as they hold a guilty secret Welcome to the Sorority of Your Nightmares Pledge Theta Pi... and DIE! Sisters in Life, Sisters in Death Nothing can prepare you for what happens when she fights back. Where nothing is off limits Welcome Home...to the Sorority of your nightmares. Sorority sisters... Sisters in life. Sisters in death. Žanr: slasher horror Redatelj: Mark Rosman Producent: John G. Clark Scenaristi: Mark Rosman i Bobby Fine Glumačka postava: Kate McNeil, Eileen Davidson, Janis Ward, Robin Meloy, Harley Jane Koz, itd... Glazba: Richard Band Godina izlaska: 1983. godina Vrijeme trajanja: 91. minuta Zemlja: USA Jezik: Engleski Budžet: 425,000 $ Zarada: 10,604,986 $ Ukratko radnja: Sestrinstvo se zatvara, ali grupica djevojaka odluče ostati duže i napraviti party, što se upraviteljici sestrinstva ne svidi. Nakon što im kaže da od partyja nema ništa, te da sutra moraju pokupiti svoje stvari i otići, cure joj odluče spremiti neku spačku koja naravno završi tragično: upraviteljica završava mrtva. Preplašene studentice odluče sakriti tijelo, ali uskoro ih netko (ili nešto) počinje uhoditi. Je li to gđa. Slater preživjela, ili postoji svjedok nesreće koji im se želi osvetiti? Recenzija: Kako sam čuo uglavnom pozitivna mišljenja za ovaj film i kako sam vidio kratak klip u jednom dokumentarcu o slasherima odlučio sam ga pogledati jer mi je izgledao prilično zanimljivo. Priča je dosta jednostavna, dosta poznata i klasična što se tiče velike većine slashera: šala koja je otišla krivim putem te netko tko želi ispraviti ubojstvima tu nepravdu, no to je sve ovdje veoma ofrlje napravljeno i na kraju prikazano. Film vuče nešto inspiracije iz Black Christmas (sestrinstvo, nepoznati ubojica počne napadati djevojke), no ovaj film se nikako ne može usporediti s tim klasikom. Baš sam se razočarao u film i nekako sam dosta očekivao. Redatelj filma Mark Rosman je prije filma radio sa velikim Brianom De Palmom tako da je probao taj utjecaj i štih staviti u ovaj film no nije uspio. Film dosta sporo teče, baš treba dosta da krene radnja i od već samog početka se da naslutiti kakva je to velika tajna u igri koja nosi film i šta se to događa u filmu. Jedna od stvari koja mi je odmah upala u oči osim što film izgleda ko da je neka C produkcija u pitanju (dobro možda malo pretjerujem, no tako mi slabašno izgleda) jest kako su ženi koju su djevojke ubile zamijenili glas jer glumica koja ju glumi očito ima mlak glas pa su joj dodali neki žešči glas koji joj daje oblik čelične žene što je dosta iritantno i blesavo. U prvih 40 i nešto minuta se gotovo ništa ne događa (ništa bitno), uviđamo likove (prvenstveno grupu djevojaka), njihovu kuću sestrinstva, no da se barem upoznamo sa likovima i to kako treba čak ni to ovdje ne ide, odnosno karakterizacija likova je slaba. Radnja je prilično dosadna i svi su nekako dosadni, dok jedino glavna junakinja Katey je donekle zanimljiva i na kraju krajeva pametna u cijeloj priči. Kad djevojke nesretno ubiju ženu (eto slučajno, iako ih je nervirala i to dobro zbog neodržavanja partya) onda veoma skoro krene nešto ozbiljnije da se događa (u smislu da se nešto konačno zanimljivo počne događati) te jednom kad ta akcija krene tad krene film malo na bolje, no ništa pretjerano, iako me malo oživio nakon dosadnog i napornog početka te zatim očekuješ da će prije ili kasnije djevojke najebati zobg toga što su učinile. Od tog momenta čudne stvari se počnu događati te djevojke počnu bivati mrtve po sestrinstvu od strane nepoznate osobe čije lice u filmu uopće ne vidimo (ustvari vidimo, ali u jedno 2 sekunde i baš je neko bolesno lice) te ima jednu dosta čudnu metodu ubijanja, ubija sa nekim štapom što u par situacija izgleda dosta freaky, dok u nekima presmiješno zbog loših specijalnih efekata. Ubojstava ima nekoliko, no nisu nešto posebna da bi se dala izdvojiti. Sva atmosfera skupa sa solidnom napetošću dolazi kad ubojica krene u igru. Glazba je ok, nekako mi je tužna i možda nije baš prikladna za film, no dobro. Kroz cijeli film se vodi lagana misterija što se to događa u kući djevojaka, tko to ubija i želi provesti krvavu osvetu, itd... no ko što rekoh prije, od samog početka filma sam osjetio i imao neki nos kakav je to twist u pitanju u filmu, iako sam se malo tokom filma dvoumio što je sasvim logično da film ide da zbuni gledatelja malo i da ponudi jednu dozu misterije. Twist sam po sebi je dosta traljav i jednako tako prikazan (po meni totalno besmislen uz to neko eto objašnjenje) koji nas uskoro vodi do zadnjih 10-tak minuta koje su super atmosferične i napete. Ubojica tek u zadnjih minuta navlači masku jer mu do tada jednostavno nikakav kostim za prerušavanje nije trebao, odnosno ovdje je u pitanju jedan dosta creepy kostim klauna skupa sa njegovim dosta creepy pogledom što je dosta zastrašujuće, dakle borba između final girl i ubojice, no to nikako ne izvlači ovaj film te imamo kraj koji je opet usrao sve i to debelo i totalno zaokružio film na jedan skroz razočaravajuć slasher koji je imao dosta potencijala, no na kraju svi bitni elementi su zakazali. Gluma je dosta drvena, jedino i samo jedino glavna junakinja može proći, Kate McNeil koja se kasnije udala za poznatog redatelja horrora, Georgea Romera. Film je jednostavno dosta nedorečen te po meni jedan od daleko slabijih slashera 80-tih koji me dosta razočarao. 3.5/10 Zanimljivosti o filmu: Glas Lois Kelso Hunt je u filmu kompletno zamijenjen glasom jedne druge žene jer se ljudima koji su radili na filmu činilo da njen glas nije dovoljno strašan za ulogu. Izabran od strane Quentina Tarantina za prvi Quentin Tarantino Filmski Festival Austin, Texasu 1996. godine Španjolski naslov filma je 'Siete mujeres atrapadas', što na engleskom znači 'Seven Trapped Women'. Snimljen u ljeto 1981. godine. Za intervju sa TerrorTrap.com redatelj Mark Rosman je priznao da mrzi američku verziju postera za film. Rosmanova ideja za poster je bila da bude u stilu Deliverence sa rukom koja izlazi iz bazena.  [/IMG] [/IMG] [/IMG] [/IMG] |
Sean Cunningham
Najveći horror producent i jedan od majstora horrora sa velikom dozom napetosti kao što su The Last House On The Left i Friday The 13th Sean Cunningham je prvotno planirao da postane doktor da bi do danas postao jedan od najvećih u horror žanru i to u cijeloj filmskoj industriji.
 [/IMG]Rani život: Sean Sexton Cunningham je rođen 31.12.1941 godine u New Yorku. Od malena je sanjao da postane doktor, no ipak nije otišao na medicinu. Diplomirao je na Stanford University sa glavnim specijalizacijom u drami i filmu te je počeo svoju karijeru upravljajući razne kazališne kompanije u cijeloj zemlji, uključujući produkcije Lincoln Centra u New Yorku, Oregon Shakespeare Festivala te Mineola kazališta na Long Islandu. 1962. godine je igrao lika Puka u predstavi A Midsummer Nights Dream u Franklin & Marshall's Green Room kazalištu. Filmski rad: Maknuvši se od kazališta odlučio je da pređe u filmsku industriju. Njegov prvi film slijedi 8 godina kasnije, film pod imenom The Art of Marriage koji predstavlja njegov redateljski debi. Film je ispao blagi hit te su ljudi dosta pričali o njemu što je privuklo pažnju Wesa Cravena (budućeg majstora horrora) da se poveže sa Seanom. Sa Wesom je 1971. godine stvorio film Together, jedan erotski film koji nije prošao baš nešto uspješno, ali zato zaradu od tog filma su odlučili uložiti u svoj slijedeći projekt koji je bio horror film. Ovo je bio Wesov redateljski debi skupa sa scenarijem, dok ga je Sean producirao i financirao. Obojica su šokirali Ameriku sa ovim jako kontroverznim filmom koji je postigao veliki uspijeh, među prvim filmovima je nakon Vijetnama koji je pokazao veliku dozu nasilja na filmu te film govori o dvijema djevojkama koje zapadnu u ruke troje kriminalaca koji ih siluju, muče te naposljetku ubiju, a kad roditelji jedne od djevojaka saznaju što se sve dogodilo krenu u pohod da se osvete kriminalcima. Obojica su jako dosta se mučili da se nakon ovog filma probiju, naročito Sean koji je prozvan kako na jeftin način može natjerati ljude da povraćaju te nakon bizarne horror/komedije dvije godine kasnije koja nije naročito uspijela Case of the Full Moon Murders izašao je iz horror žanra na neko vrijeme da bi se posvetio komediji i dječjim filmovima. 1978. godine je uslijedio prvi izlet u komediju, Manny's Orphans koji govori o treneru nogometa koji napusti svoj stalan posao da bi vodio ekipu siročadi. Još jedan film sa malim budžetom koji je postigao solidan uspjeh te predstavlja Seanovo prvo radno iskustvo sa Victorom Millerom i Harry Manfredinijem, ljudima koji su kasnije imali veliku ulogu u Seanovim filmovima. Iste godine je Sean režirao još jednu komediju Here Come The Tigers koja je ispala jedna prosječna kopija Bad News Bears, ne pretjerano kvalitetan film koji je postigao katastrofalan rezultar na kino blagajnama.  [/IMG]1980. godina predstavlja Seanov povratak horror žanru i njegov najveći uspjeh u karijeru skupa sa The Last House On The Left i to sa filmom Friday The 13th koji je promijenio horror, prvenstveno slasher filmove zauvijek i iznjedrio jednog od najvećih horror negativaca: Jasona Voorheesa. Sean je duže vremena imao ideju za film koji će se zvati Friday The 13th tako kad je sjeo sa svojim prijateljom Victorom Millerom priča je jednostavno pala te kasnije sve ostalo. Film je okupio majstore žanra kao što su Tom Savini i Harry Manfredini. Film je bio popljuvan od strane kritike kao jedno totalno smeće, da je film nikakav i da Sean zaslužuje samo prijezir zbog toga što je snimio. Film je izrastao u jedan od najvećih i najpopularnijih horror filmova svih vremena zaradivši nevjerovatnih skoro 60,000,000 $ po cijelom svijetu, iznjedrio je nevjerovatnih 11 nastavaka te je cijeli serijal postao najprodavaniji i najpopularniji u cijelom svijetu. Sean se nije vratio režiranju i produciranju nastavka jer je osjetio da film ne treba nastavak te da je sve što je trebalo je rečeno u prvom dijelu, no ipak je u par nastavaka poslužio kao ispomoć Stephenu Mineru te je par nastavaka kasnije producirao. Ponukan velkim uspijehom Sean je prešao na novi izazov, horor- triler film A Stranger Is Watching prema noveli Mary Higgins Clark koja govori o silovatelju i ubojici koji otme dvije ženu i dijete te sa policijom igra igru mačke i miša. Film je ispao komercijalan uspijeh te je do dana današnjeg stekao status klasik. Godinu dana kasnije je snimio komediju Spring Break koji govori o nekolicini šmokljana koji odu na Floridu da zabriju sa trebama, da piju i da se zabave. Film je postigao veliki uspjeh te ispao jedan od najboljih teen-koledž komedija ikad. 1984. godine pomaže svom prijatelju Wes Cravenu te režira jednu scenu u kultnom horroru A Nightmare On Elm Street na čemu mu je Wes izrazito zahvalan. 1985. godine Sean režira triler The New Kids koji govori o bratu i sestri kojima pogine otac te odu živjeti kod svoje rodbine te veoma ubrzo počnu biti maltretirani u školi od strane par bolesnih tinejdžera. Film nije ispao uopće uspjeh te u tom vremenu je Seanu već dosadilo općenito režiranje filmova, no u pitanju je jedan od njegovih najpodcjenjenijih filmova, ako ne i najpodcjenjeniji koji odlično iskazuje prikaz njegovog talenta i vizije. Narednih par godina je radio izrazito kao producent te je producirao poznati horror serijal House, 1986. godine original te godinu kasnije i nastavak koji je ispao jedan od najboljih horror serijala sa velikom dozom humora.  [/IMG]1989. godine se vraća režiranju filmova sa filmom Deepstar Six koji govori o podvodnoj vojnoj ekipi koju napadne strašno čudovište. Sean nije trebao u početku režirati film nego samo ga producirati, no kako je originalni redatelj odustao on je uskočio i obavio posao. Film je izašao iste godine kad su i drugi veoma slični filmovi sa istom tematikom izašli od koji su najpoznatiji Leviathan i The Abyss. Film je ispao solidan uspjeh, premašio je Leviathan, iako je The Abyss ispao na kraju najprodavaniji. Prvi Seanov izlet u svijet znanstvene fantastike je ispao jako dobar te je film do danas stekao status klasika i u pitanju još jedan u nisu podcjenjenijih Seanovih filmova. Iste godine producira i treći nastavak horrora House sa kojim u 90-tima kreće isključivo i samo sa produciranjem filmova. 1992. godine i četvrti nastavak Housea producira, te 1993. godina opet nakratko predstavlja Seanov povratak u svijet komedije sa solidnim filmom My Boyfriend's Back koji govori i tinejdžeru koji se nakon smrti vraća kao zombi da bi izašao na spoj sa jednom djevojkom. Sean ga je producirao i film je postigao solidnu slavu. Iste godine producira i posljednji nastavak Friday The 13th koji je pokazao odmak od ostalih dijelova iz serijala jer Jason nakon smrti je postao parazit koji ide iz jednog tijela u drugo. Film je uglavnom dobio loše kritike te je u pitanju jedan od lošijih nastavaka u serijalu. Nakon toga uzima dosta godina odmora od filmske industrije da bi se konačno vratio 2001. godine i to sa filmom XCU: Extreme Close Up koji konačno ga vraća na sjaj o tome da je odličan redatelj. Godinu kasnije producira Jason X u kojem je Jason ovaj put u svemiru. Prosječan film sa najlošijem kritikom dotada. 2002. godine režira Terminal Invasion, spoj znanstvene fantastike i horrora u jednom copy/paste stilu filma The Thing Johna Carpentera. Solidan film no ništa više. 2003. godine producira Freddy & Jason koji je postigao ogroman uspjeh, gigantski okršaj dvaju kralja slasher žanra u kojem je Sean htio da Jasona glumi ljubimac kritike i prvenstveno publike Kane Hodder no na kraju je ipak na mjesto Jasona došao Ken Kirzinger.  [/IMG]2006. godine sa još 4 redatelja režira Trapped Ashes u kojem je 7 stranaca zatvoreno u kući horrora te moraju reći svoja najstrašnije osobne priče da bi izašli živi. Seanov dio je pokazao da i dalje posjeduje odličan talent i da zna baratati horrorom u pomalo bizarnoj priči o ženi koja je nekrofiličar. 2009. godine Sean producira 2 remakea filmova koja su ga postavili na tron jednog od najvećih, Friday The 13th i The Last House On The Left sa Wes Cravenom. Nominacije: 1980. godina na Mystfestu, Friday The 13th kao najbolji film i godina kasnije na Razzie Awards, Friday The 13th kao najgori film. Osobni život: Sretno oženjen sa Susan E. Cunningham koja je također aktivna u filmskoj industriji te s njom ima dvoje djece. Jedan od zaštitnih znakova Seanovih filmova: Koristi atmosferičnu kinematografiju od kojih su najbolji primjeri Friday The 13th i A Stranger Is Watching. Kompletna karijera što se tiče režije: 1970 - Art of Marriage 1971 - Together 1974 - Case of the Full Moon Murders 1978 - Manny's Orphans 1978 - Here Come the Tigers 1980 - Friday the 13th 1982 - A Stranger Is Watching 1983 - Spring Break 1984 - A Nightmare on Elm Street (jedna scena, nepotpisan) 1985 - The New Kids 1989 - DeepStar Six 2001 - XCU: Extreme Close Up 2002 - Terminal Invasion 2006 - Trapped Ashes Kompletna karijera što se tiče produciranja: 1970 - Art of Marriage 1971 - Together 1972 - The Last House On The Left 1974 - Case of the Full Moon Murders 1978 - Manny's Orphans 1978 - Here Come the Tigers 1980 - Friday the 13th 1982 - A Stranger Is Watching 1983 - Spring Break 1985 - The New Kids 1986 - House 1987 - House 2: The Second Story 1989 - DeepStar Six 1989 - The Horror Show 1992 - House 4 1993 - Jason Goes To Hell: Final Friday 1993 - My Boyfriend's Back 2001 - XCU: Extreme Close Up 2002 - Jason X 2002 - Terminal Invasion 2003 - Freddy vs. Jason 2009 - Friday The 13th 2009 - The Last House On The Left Zanimljivosti o Seanu Cunninghamu: Usvojio kćerku pod imenom Chelsea. Režirao jednu scenu u A Nightmare On Elm Street. Dosta koristi glazbu skladatelja Harrya Manfredinija. Dosta često zna koristiti glumca Ronna Carolla. Blizak prijatelj sa Wes Cravenom. Osobni citati: "I am not a fan of brutal, ugly horror films. I don't like them, don't enjoy them." "You can't do anything new with special effects; you can't get any mileage out of killing more people or being more graphic, because it's all been done - you should excuse the expression - to death. The pornography of violence is similar to the pornography of sex, in that when it's presented without substance it becomes a turn-off and it self-destructs." Mojih 5 najdražih filmova Seana Cunninghama: Friday The 13th (1980.)  [/IMG]The New Kids (1985.)  [/IMG]Deepstar Six (1989.)  [/IMG]A Stranger Is Watching (1982.)  [/IMG]Spring Break (1983.)  [/IMG]Moje završno mišljenje o Seanu Cunninghamu: Meni najdraži horror producent te u top 10 najdražih horror redatelja koji jako dobro razumije pokazivanje napetosti sa sjajnom atmosferom i korištenjem odlične glazbe. Iako je poznatiji kao producent, izrazito je dobar i kao redatelj koji i uz nekoliko katastrofalnih rezultata se zna izdići i ponovo pokazati svoj raskošan talent te se sasvim solidno pokazao u nekoliko žanrova. Jedan od podcjenjenijih horror redatelja koji definitivno zaslužuje svoje mjesto među najvećima.  [/IMG] [/IMG] [/IMG] |
03.05.2010., ponedjeljak
Henry: Portrait Of A Serial Killer (1986.)
 [/IMG]Taglines: The shocking true story of Henry Lee Lucas. Yeah, I killed my Mama. He's not Freddy. He's not Jason. He's real. Before "The Silence of the Lambs" comes the most highly acclaimed and controversial film of the year." Žanr: horror Redatelj: John McNaughton Producenti: John McNaughton, Malik B. Ali, Waleed B. Ali, Lisa Dedmond i Steven A. Jones Scenaristi: John McNaughton i Richard Fire Glumačka postava: Michael Rooker, Tom Towles, Tracy Arnold, itd... Glazba: Ken Hale, Steven A. Jones i Robert McNaughton Godina izlaska: 1989. godina (napravljen 1986. godine) Vrijeme trajanja: 83. minute Zemlja: USA Jezik: Engleski Budžet: 110,000 $ Zarada: 609,939 $ Ukratko radnja: Henry voli ubijati ljude, svaki put na drugačiji način. Henry dijeli stan sa svojim cimerom Otisom. Kada Otisu sestra dođe u posjetu, tada uviđamo obje strane Henrya: kao čovjek iz susjedstva i kao čovjek serijski ubojica. Recenzija: Listajući internetom tražeći film Maniac vidim na Amazonu film Henry: Portrait Of A Serial killer koji mi je zapao u oko zbog općenito odlične kritike i creepy covera. Odlučio sam ga jedne večeri pogledati i drago mi je što sam ga pogledao. Inače sam ljubitelj filmova o serijskim ubojicama (naročito prema istinitiom događaju), no manje više sve što sam dotada pogledao je bilo čisti prosjek i ne baš nešto, no ovaj film je pokazao sve što treba sadržavati i pokazati film o životu i umu serijskog ubojice. Film je prema istinitim događajima (ili eto barem baziran na njima), naime, Henry Lee Lucas je bio veliki serijski ubojica koji je prema svojoj izjavi priznao da je ubio preko 600 ljudi! Strava! Uglavnom, film je jako malog budžeta, ali genijalno režiran od strane Johna McNaughtona koji je obavio nevjerovatan posao i jako realno uz puno pažnje i detalja na jedan uznemirujuć način pokazao um serijskog ubojice i približio ga običnom čovjeku. Već prva scena je nevjerovatno creppy kad uviđamo mrtvo tijelo sa jako dobrom glazbom koja tjera strah u kosti. Nasilja, ubojstava i krvi ima podosta, no ipak je većina obavljena van filma ili nas dovede na već gotov čin, no to ništa ne kvari film koji kroz cijeli tok teče jako dobro te je atmosfera izuzetno napeta i kvalitetna. Super je kako je film pucao da ne samo pokaže nasilje samo tako ko većina slashera, već istinski pokazuje šokantan prizor svijeta u kojem živimo. Sviđa mi se kako je prikazan život jednog serijskog ubojice koji ubija svaki dan, koji mora jednostavno ubijati ko što je većini ljudi normalno ići u trgovinu. Čovjek koji može biti bilo čiji susjed i čovjek koji se po ničemu ne ističe specijalno u društvu radi takve zločine. Ne pokazuje ama baš nikakve emocije i sklonosti prema ženama. Karakterizacija likova je sjajna. Fascinantna je i činjenica da policija nije korištena u filmu tipa eto uhvatili tipa i evo bacamo ga u zatvor, dakle nema kazni za Henrya i Otisa, nema niti happy enda. Film je izrazito jezovit i bolestan od početka do kraja. Henryev prijatelj Otis je isto jedan bolestan lik koji nije prirodni ubojica, već jednostavno jedan teški zajebant kojeg Henry lagano kroz vrijeme uvodi u svijet ubojstava, nasilja i uči ga kako biti ubojica te kako da ga ne uhvate. Jedna od čuvenijih scena čak i nije prvenstveno nasilje, već razgovor između Henrya i Otiseve sestre u kojoj on mrtav hladan priča o svojim ubojstvima, o svojoj mami koju je ubio, kako je bila kurva te kako ga je mrzila, itd... dakle lagano otkriva motive koji stoje iza ubojstava koje čini. Film je izrazito uznemirujuć jer me jako šokirao koliko je realistično težak za pogledati i fenomenalno hvata ono što većina redatelja ne može niti u snu kada je u pitanju tematika serijski ubojice. Što se tiče nasilja, scena kada Henry i Otis gledaju na kazeti ubojstvo koje su počinili ubivši tročlanu obitelj je jednostavno nevjerovatna scena, jedna od najupečatljivijih u cijelom filmu vjerovatno i vrhunac filma skupa sa brutalnom i napetom završnicom koja je meni jedna od nevjerovatnijih završnica koje sam ikad vidio te sam kraj koji i dalje tjera strah u kosti i ko što rekoh, film nema happy end. Pored režije, gluma je briljantna i jako bitan faktor u filmu. Svi redom, a prvenstveno Michael Rooker su briljantno odradili svoj posao, vjerno su se uživili i prikazali priču na jedan uvjerljiv način. Gledajući koliko je kvalitetan film sramota je da film nije mogao izaći 1986. godine kada je napravljen zbog neslaganja s MPAA zbog nasilja, nego tek 1989. godine jer je u pitanju ko što i sam cover veli, jedan od najstrašnijih i definitivno bih rekao najbolesnijih filmova ikad napravljenih. Najbolji što se mene tiče na tematiku serijskih ubojica. Horror u pravom smislu riječi, savršenstvo, velika preporuka! 10/10 Zanimljivosti o filmu: Tokom snimanja scene obiteljskog masakra, glumac Tom Towles koji je glumio Otisa se zabrinuo da se Lisa Temple koja je glumila mamu ozlijedila u snimanju te da ode u bolnicu. Kroz godine su kružile priče da je otišla u bolnicu jer je ta scena nju toliko dokrajčila i šokirala, no rekla jeda je otišla u bolnicu čisto zbog sitne ozljede koju je dobila na setu. Lika Henrya je baziran na životu serijskog ubojice Henrya Lee Lucasa. Iako snimljen 1986. godine film nije izašao do 1989. godine zbog neslaganja s MPAA zbog količine nasilja i prvenstveno loše reklame. Fim je snimljen u 28 dana sa budžetom od 110,000 $ te je zaradio 600,000 $, a kroz godine i milijune. Michael Rooker je došao na audiciju obućen u odjeću domara jer je u to vrijeme radio kao domar. Kad je dobio ulogu i dalje je nosio tu odjeću kroz snimanje. Glumac Tom Towles je prvotno došao na audiciju za ulogu Henrya, prije nego što ga je redatelj John McNaughton pitao bi li htio glumiti lik Otisa. Michael Rooker je znao ostati u liku Henrya čak i nakon snimanja neke scene te bi se u pauzama rijetko družio s nekim da bi savršeno utjelovio lik Henrya. U originalnom scenariju, scena obiteljskog masakra je duža, no na odluku redatelja Johna McNaughtona scena je skraćena. Nijedan policajac nije vidljiv u filmu da bi se prikazao svijet bez zakona i pravde. Producentu i skladatelju Stevenu A. Jonesu je bilo plaćeno 100$ za 14 mjeseci rada na filmu. Većina publike na premijerama filma je napuštala film tokom scene obiteljskog masakra. Većina ljudi koji su radili film i dan danas su zgroženi i uznemireni filmom.  [/IMG] [/IMG] [/IMG] [/IMG] |
02.05.2010., nedjelja
The Serpent And The Rainbow (1988.)
 [/IMG]Taglines: Don't bury me...I'm not dead! Žanr: voodoo horror Redatelj: Wes Craven Producenti: Doug Claybourne, David Ladd i Robert Engelman Scenaristi: Wade Davis, Richard Maxwell i Adam Rodman Glumačka postava: Bill Pullman, Cathy Tyson, Zakes Mokae, Paul Winfield Brent Jennings, itd... Glazba: Brad Fiedel Godina izlaska: 1988. godina Vrijeme trajanja: 98. minuta Zemlja: USA Jezik: Engleski Budžet: 7,000,000 $ Zarada: 19,595,031 $ Ukratko radnja: Američkog doktora Dennisa Alana farmaceutska tvrtka pošalje na Haiti da pronađe tajanstveni magični prah koji ljude pretvara u zombije, odnosno kada otrov iz praha uđe u čovjeka ovaj pada u stanje gotovo identično smrti - zjenice ne reagiraju, ne diše, nema pulsa, i sl. Doktor ga zatim proglasi mrtvim te ga pokopaju, a nakon nekih 12 sati djelovanje otrova prestaje i čovjek se probudi - živ zakopan i potom umire od gušenja. Oni taj prah žele iskoristiti u "dobre" svrhe, kao oblik anestezije. Dennis ubrzo krene u istraživanje shvativši da bi ga saznanje moglo koštati života te da kompletna stvar nije nimalo laka za predočiti i razumjeti. Recenzija: Jedan od kultnih horrora Wesa Cravena baziran na knjizi istog imena autora Wadea Davisa. U pitanju je definitivno jedan od posebnijih i originalnijih horror filmova 80-tih rađen prema istinitim događajima, te magični prah koji proizvodi zombifikaciju i dalje plijeni pozornost istražitelja koji ga proučavaju do dana današnjeg. Već po samom uvodu filma dobijamo prekrasnu slika Haitija, prašume pune tigrova, zmija i svega živog plus ljudi koji žive tamo i provode razne rituale. Već od samog početka film proizvodi neku jezu te se kroz film koriste zombiji kao politička alegorija. Antropologist Dennis Alan je poslan da istraži kakav je to magični prah koji pretvara ljude u zombije te se veoma uskoro nađe u svijetu kojeg ne može razumjeti niti objasniti na putovanju kojeg će proklinjati zauvijek. Film je sjajna kombinacija voodoo magije, zombifikacije, pogleda na religiju, itd... Kroz film Dennis prolazi kroz sve to kako bi uvidio svijet i kulturu Haitija i istražio magični prah. Revolucija Haitija također igra veliku ulogu u filmu pošto je film snimljen u posljednjim danima diktature Baby Doca Duvaliea. Atmosfera je više nego sjajna, veoma chiiling uz freaky glazbu koja baš paše za ovakve neobične horror filmove. Priča je veoma kompleksna te efekti koje je Craven snimio su definitivno jedan od razloga koji su prodali film. Izuzetno vjerno prikazano dosta strašnih scena koje utjeraju strah u kosti od toga da je čovjek živ pokopan u lijes, vrišti te u lijesu se pojavljuje krv, kosturske mlade, do ljudi koji prakticiraju crnu magiju, itd... Dosta mi se svidio element koji je Wes koristio (što je definitivno uzeto od Nightmare On Elm Street) jest ispreplitanje snova i stvarnosti, dosta ima jezivih scena što se tiče toga i to sa Dennisom kada mu se u snovima uviđaju strašne stvari koje mu poremete um. Wes je dosta pazio i na detalje i to se vidi sa jednim veoma zrelim pristupom i odličnim scenarijem te da sve to izgleda veoma realistično i strašno. Kroz film Dennis teško nalazi zajednički jezik sa stanovnicima Haitija u pronalasku ono po što je došao te nema puno prijatelja koji mu mogu pomoći, no zato se zaljubljuje i dobivamo sasvim solidnu ljubavnu vezu te savršeno uviđamo kulturu i život Haitija. Glavni negativac je voodoo svećenik Dargent Peytraud koji baš ima neki neobičan pogled koji ubija u oči skupa sa frighthing glasom. Najjače mi je kad Dennisa na stolici opali po jajima, a jedna od čuvenijih scena je veoma skoro nakon toga kada totalno traumatiziran Dennis na ulici se onesvijesti te viče "Don't let them bury me, I'm not dead". Film je jako napet te dosta misteriozan (prvenstveno što se tiče magičnog napitka) koji dovodi do veoma uzbudljive i sjajne završnice što se tiče borbe gdje opet dobijamo sjajne elemente crne magije, zombifikacije te ispreplitanja stvarnosti i snova, skupa sa samim krajem kojim nisam 100% zadovoljan, no ok. Gluma je fascinantno dobra. Posebno bih izdvojio Billa Pullmana kao antropologist kojeg nikad nisam nešto posebno volio, no ovdje je genijalan, te Zakesa Mokae kao voodoo svećenika, dok su ostali jako dobri. Film koji je veoma zabavan i jezovit te je meni jedan od najdražih horror remek djela Wesa Cravena sa fascinantnom pričom, pristupom i prikazom jedne jezovite kulture i života. 8.5/10 Zanimljivosti o filmu: Autor knjige Wade Davis se složio da će prodati prava knjige uz uvjet da Peter Weir režira, a Mel Gibson glumi. Nijedan od obojice nije na kraju imao nikakve veze sa projektom. Zbog političke svađe i civilnih nemira na Haitiju tokom produkcije, lokalna vlada je obavijestila filmsku ekipu da oni ne mogu garantirati za njihovu sigurnost tokom njihovog boravka što se tiče snimanja. Ekipa se zatim premjestila u obližnju Dominikansku Republiku da dovrše snimanje. Tad tek novo vjenačani, žena od Billa Pullmana je bila pozvana na snimanje kao dodatak i pojavljuje se u filmu kao plavuša koja gura dugačku iglu kroz obraz čovjeka. Bill Pulman je glumio pored jaguara, poskoka i tarantule tokom snimanja filma, međutim sve životinje su bile odgajane u ropstvu i bile su relativno ukroćene.  [/IMG] [/IMG] [/IMG] [/IMG] |
Wes Craven
Tata hororaca i ponosni režiser filmova kao što su A Nightmare on Elm Street i Scream Wes Craven je započeo karijeru kao montažer i asistent producenta za nekoliko B kompanija, da bi do danas postao jedan od najvećih i najutjecajnijih horror velikana svih vremena.
 [/IMG]RANI ŽIVOT: Wesley Earl Wes Craven je rođen 2.8.1939. godine u Clevelandu, Ohio u konzervativnoj baptističkoj obitelji kao sin Caroline i Paula Cravena, čiji svjetonazori su zabranjivali gledanje filmova (osim onih Disneyjeve tematike). Wes prvi put ima mogućnost uranjanja u svijet pravog filma u studenskim danima. Napušta rodni grad i odlazi studirati englesku književnost na Wheaton College, Illinois. Zbog bolesti napušta školu, ali joj se veoma brzo vraća nakon godinu dana i postaje vlasnikom magisterija iz psihologije i pisanja na Hopkins Universityju. Prije nego što je dobio svoj prvi posao u filmskoj industriji da radi kao čovjek zadužen za zvuk za jednu produkcijsku kompaniju u New Yorku predavao je engleski na Westmintor College i bio je profesor humanosti na Clarkson College of Technology (danas Clarkson University) u Potsdam, NY. FILMSKI RAD: Radeći kao asistent i montažer po raznim filmskim kompanijama početkom 1970-tih upoznaje Seana S. Cunninghama kojem je producirao film Together 1971. godine. Novac od tog filma je odlučeno da ode u novi projekt koji će biti horror film u kojem će Wes voditi glavnu riječ, tako da je Wes debitirao 1972. godine sa filmom The Last House on the Left koji govori o dvijema djevojkama koje zapadnu u ruke troje kriminalaca koji ih siluju, muče te naposljetku ubiju, a kad roditelji jedne od djevojaka saznaju što se sve dogodilo krenu u pohod da se osvete kriminalcima. Wes potpisuje šokantni scenarij i režiju, dok njegov dobar prijatelj i kasnije poznati horror redatelj/producent Sean S. Cunningham je producirao film. Izlaskom film je podijelio kritiku i publiku; gledatelji su smatrali priču o osveti zbog silovanja dojmljivom tvrdeći da je film temeljen na Bergmanovu filmu Virgin Spring dok je mainstream kritika film proglasila krajnje lošim. Bez obzira na loše kritike Wes je stekao vjerne fanove te je film izuzetno utjecao na daljnji tok horror žanra. 1976. godine ostvaruje svoju prvu filmsku ulogu i to u filmu Tales That Will Tear Your Heart Out kojeg je režirao njegov prijatelj i tada predavač na fakultetu, Roy Frumkes. Međutim, kratko nakon snimanja, filmska traka biva osvijetljena od strane nepoznatog studenta i dva dana snimanja nestaju zauvijek.  [/IMG]Nakon dosta mučenja da se probije nakon The Last House On The Left 1977. godine režira još jedan šokantan film The Hills Have Eyes za kojeg je Wes našao inspiraciju i priču u jednom od novinskih članaka (stvar koja će postati sinonim za dosta njegovih filmova) te film govori o jednoj obitelji koja biva izgubljena usred pustinje Kalifornije te ih napadne ekipa deformiranih kanibala u okolnim planinama za kojeg dobiva nagradu kritike na Sitges Film Festivalu i koji je do danas stekao status jednog od najboljih horror filmova svih vremena. 1978. godine snima TV film Summer Of Fear kao i dokumentaristički film The Evolution Of Snuff s kojima se nije baš proslavio. 1981. godine režira neobičan film pod nazivom Deadly Blessing o djevojci čiji muž prije nego što je umro je bio pripadnik neke čudne sekte te ju oni uskoro počnu smatrati prijetnjom. Film nije naročito uspio, no pokazao je Wesov talent koji je sve više rastao i rastao. Film je također zanimljiv jer je ovo jedan od prvih filmova tada veoma nepoznate glumice Sharon Stone. 1982. godine predstavlja jednu novinu za Wesa u smislu da je predstavljao jedan odmak od njegovog dotašnjeg rada gdje kreće sa filmom o jednom ludom znanstveniku koji se pretvorio u zeleno čudovištem iz močvare koje ubija ljude. Film je iznjedrio jedan katastrofalan nastavak u kojem Wes nije imao svoje prste, dok je prvi dio donekle došao do statusa klasik, iako ni blizu jedan od boljih njegovih filmova. Nakon još jednog TV filma kojeg je napravio 1984. godine uslijedio je kultni horor A Nightmare on Elm Street, koji je zauvijek promijenio horror žanr i predstavio je jednog od najvećih i najprepoznatljivijih horor negativaca svih vremena (tko jednostavno još nije čuo za Freddyja Kruegera?) koji samog Wesa nakon dosta vremena truda i godina rada konačno stavlja na Hollywoodsku A listu. Wes je lik Freddyja osmislio prema nasilniku koji ga je maltretirao u osnovnoj školi, dok šešir kojeg Freddy nosi u filmu je baziran na šeširu misterioznog čovjeka koji je znao plašiti Wesa na ulici dok je bio mali. Priču je utemeljio na novinskim člancima o ljudima koji su odbijali spavati zbog učestalih noćnih mora, a kada bi napokon zaspali - umrli bi u snu. Film je po svemu izazvao pravu revoluciju u horroru, od inovativne priče do odličnih efekata. Ispao je pravi dobitak na kino blagajnama te je iznjedrio nevjerovatnih sedam nastavaka. Zanimljiva je činjenica da je godinu dana kasnije režirao i sedam epizoda poznate serije The Twilight Zone. Nakon dosta velikog uspjeha prvenstveno sa Nightmare On Elm Street, uslijedio je blagi pad pošto financijski Wesu nije išlo otkad je Nightmare On Elm Street serijal prodao New Line Cinema. 1985. godine je uslijedio nastavak The Hills Have Eyes koji je katastrofalno prošao na kino blagajnma, a i sam Wes je rekao da je stvorio nastavak samo zato jer mu je žarko trebao novac. Nakon opet par TV filmova Wes je režirao horror Deadly Friend koji je imao zanimljivu propagandu tipa da se ne događaju sve noćne more u ulici Brijestova koji govori o tinejdžerskom geniju koji se zaljubljuje u mladu djevojku koja završi u komi te u nju stavi kompjuterski čip zbog kojeg počne se čudno ponašati i ubijati ljude. Film nije uspio i jedan je od manje poznatijih i podcjenjenijih Wesovih horrora koji ga nije uspio staviti nazad na put uspjeha no sam film stoga sadrži jednu od najbizarnijih dekapitacija glave ikad viđenih u nekom filmu.  [/IMG]Wes se nakon dosta lutanja vratio na stazu uspjeha sa voodoo horror filmom The Serpent And The Rainbow rađen prema knjizi Wadea Davisa koji govori o američkom doktoru koji biva poslan na Haiti da istraži tajanstveni magični prah koji pretvara ljude u zombije. Opet je novinski članak igrao veliku ulogu pošto magični prah stvarno postoji, izaziva zombifikaciju te znanstvenici i dalje ga istražuju. 1989. godine slijedi još jedan horror Shocker s kojim je Wes htio stvoriti novi horror serijal sa glavnim negativcem Horacom Pinkerom. Film govori o serijskom ubojici koji prije svog smaknuća na električnoj stolici pomoću crne magije se uspijeva prebacivati iz jednog tijela u drugo. Kako film nije uspio od cijele ideje se odustalo. 1991. godine po prvi put Wes više nego ikad ide na kombinaciju horrora i komedije sa filmom The People Under The Stairs koji govori o manijakalnim ljudima koji drže djecu zatočenima u svojoj kući. Inspiracija opet izlazi iz novinskog članka. Film je pokupio sjajne kritike koje su govorile da je film Wesov najsadržajniji i najzadovoljavajući film ikad. Ogromnu zaradu je odnio na kino blagajnama. Nakon produciranja serije Nightmare Cafe 1992. godine dvije godine kasnije se Wes vraća svom najvećem remek djelu kojeg je stvorio u svojoj karijeri, A Nightmare On Elm Street. Nastavak je prozvao po sebi Wes Craven's New Nightmare te je u pitanju sedmi i posljednji nastavak u serijalu. Wes je osim režije napisao i scenarij te glavna tema filma jest da je Freddy Krueger stvaran i napada glumce iz serijala. Wes se također pojavljuje u filmu gdje glumi samog sebe. Film je dosta mračniji od većine nastavaka i film predstavlja Freddya onakvog kakvog ga je Wes oduvijek zamišljao, manje smiješan, a više strašan sa daleko brutalnijim i naprednijim izgledom. Film je ispao jedan od najboljih nastavaka u cijelom serijalu. 1995. godine Wes ponovo ide u vode horror/komedije sa filmom o vampirima, Vampires In Brooklyn koji nije baš uspio dok su kritičari prvenstveno pohvalili najviše nastup Eddya Murphya. Iste godine producira i Mind Ripper koji je u nekim krugovim poznat kao i The Hills Have Eyes 3, iako nema baš neke prevelike veze sa dotadašnjim nastavcima iz serijala The Hills Have Eyes. Godina kasnije predstavlja totalan i nevjerovatan uspjeh za Wesa, možda čak i najveći od vremena A Nightmare On Elm Street sa filmom Scream koji je opet postavio slasher žanr na svoje mjesto gdje pripada te približio žanr mladima. Film je obilježio horror žanr 90-tih i iznjedrio dva jednako sjajna nastavka s velikim uspjehom. Glavna formula filma jest američki provincijski gradić + srednja škola + nepoznati ubojica + gomila sumnjivaca. Film je prepun gegova u kojima režiser parodira samog sebe, svoje ranije filmove, baš kao i cjelokupni žanr zbog ranije navedenih predložaka po kojima je napravljena tona smeća koju mnogi nazivaju hororima, no i dalje je uspio predstaviti horror u pravom smislu riječi i postati jedan od najboljih i najuspješnijih slasher horrora svih vremena kojeg su mnogi veoma uskoro krenuli kopirati, no neuspješno. Wes se također pojavljuje u kratkoj ulozi domara. 1997. godine Wes je snimio nastavak Screama u kojem također ima kratki cameo samog sebe, dok je iste godine producirao i prvi nastavak poznatog horror serijala Wishmaster. 1999. godine Wes po prvi put ide van horror žanra snimajući veoma dirljivu dramu Music Of The Heart prema istinitim događajima o učiteljici koja pomoću glazbe želi udahnuti život mladima New Yorka. Film je prikupio uglavnom pozitivne kritike i nekoliko nominacija skupa sa nagradama.  [/IMG]2000. godine je Wes zaokružio kraj trilogije Scream sa trećim nastavkom te biva jedan od producenata horrora Dracula 2000. Nakon toga je uzeo par godina pauze od snimanja, te je uglavnom producirao par horrora. 2005. se vraća ponovo horroru sa filmom Cursed koji govori o troje mladih koje napadne vukodlak u Los Angelesu. Film je ispao loš kod kritike i publike tako da se Wes nije baš proslavio filmom, no zato iste godine izlazi psihološki triler film Red Eye koji govori o teroristu koji drži u šaci mladu djevojku u avionu za Miami te mora pratiti njegove upute jer inače će biti mrtvih. Film je pokupio odlične kritike i pokazao kako je Wes majstor napetosti. 2006. godine je uslijedio još jedan izlet van horrora skupa sa 20 redatelja u filmu o Parizu koji se pokazao kao jedan neuspješan izlet. Iste godine producira remake svog filma The Hills Have Eyes te horror film The Breed. Naredne godine je i nastavak The Hills Have Eyes producirao, dok je 2009. godine skupa sa svojim starim prijateljem Seanom S. Cunninghamom producirao remake The Last House On The Left koji nije ispao kvalitetan kao original, iako su neke stvari poboljšane. 2010. godina predstavlja veliki povratak Wesa Cravena režiranju horror filmova nakon 5 godina sa 2 horror filma, My Soul To Take koji govori o serijskom ubojici koji se zaklinje da će nakon svoje smrti za 16 godina se vratiti da ubije sedmero djece koja su se rodila noći kad je on umro. Film je prvi nakon New Nightmare kojeg će režirati i napisati mu scenarij te novi početak Screama sa starom ekipom glumaca i novim setom tinejdžera koje će ponovo napadati maskirani ubojica. NAGRADE I NOMINACIJE: Tokom svoje karijere Wes Craven je primio 9 filmskih nagrada i 3 nominacije. 1977. godine dobio je nagradu internacionalnih kritičarskih sudaca u Sitgesu, Katalonskom Internacionalnom Filmskom Festivalu za film The Hills Have Eyes. 1985. godine A Nightmare On Elm Street je dobio nagradu kritičara na Avoriaz Filmskom Festivalu. 1992. godine u Brusselu na Internacionalnom Festivalu Fantastičnog filma osvojio je Pegasus nagradu publike za film The People Under The Stairs. Na Fantasporto Internacionalnom Festivalu filma je dobio nagradu za najbolji scenarij New Nightmare, dok je isti film bio nominiran za najbolji film. Na istom festivalu je 1990. godine Shocker bio nominiran za najbolji film. Geradmer Filmski festival mu je 1997. godine dodijelio nagradu za Scream dok iste godine Academy of Science Fiction, Fantasy & Horror Films, USA ga je nominirao za najboljeg redatelja godine. 2006. godine je počašćen na Spiekovim TV Scream nagradama sa Mastermind nagradom. Počast mu je odala Neve Campbell. OSOBNI ŽIVOT: Wesov prvi brak je bio sa Bonnie Broecker iz kojeg je proizašlo dvoje djece, Jonathan rođen 1965. i Jessica Craven rođena 1968. godine. Jonathan je pisac i redatelj, dok je Jessica pjevačica i tekstopisac u grupi Chapin Sisters. Brak je završio 1970. godine.1982. godine se Wes oženio za Millicent Eleanor Meyer. Iako se dosta špekuliralo da se par razveo jer je Milicent započela aferu sa Sharon Stone, Wes je izjavio da su se razveli jer brak više nije normalno funkcionirao. NEKI OD ZAŠTITNIH ZNAKOVA WESOVIH FILMOVA: Obiteljski problemi, ponajviše raspad obitelji. Njegovi likovi dosta koriste razne zamke kako bi se borili protiv zlikovca. Veoma često dominiraju snažni ženski likovi. Dosta filmova je svoju inspiraciju našlo iz raznih novinskih članaka. KOMPLETNA KARIJERA ŠTO SE TIČE REŽIJE: 1972 - The Last House on the Left 1977 - The Hills Have Eyes 1978 - Summer of Fear 1978 - The Evolution of Snuff 1981 - Deadly Blessing 1982 - Swamp Thing 1984 - Invitation to Hell 1984 - A Nightmare on Elm Street 1985 - Chiller 1985 - The Hills Have Eyes Part II 1985 - The New Twilight Zone 1986 - Casebusters 1986 - Deadly Friend 1988 - The Serpent and the Rainbow 1989 - Shocker 1990 - Night Visions 1991 - The People Under the Stairs 1992 - Nightmare Cafe 1994 - Wes Craven's New Nightmare 1995 - Vampire in Brooklyn 1996 - Scream 1997 - Scream 2 1999 - Music of the Heart 2000 - Scream 3 2005 - Cursed 2005 - Red Eye 2006 - Paris, je t'aime 2010 - My Soul to Take 2010 - Scream 4 KOMPLETNA KARIJERA ŠTO SE TIČE PRODUCIRANJA: 1971 - Together 1981 - Kent State 1987 - A Nightmare on Elm Street 3: Dream Warriors 1989 - The People Next Door 1989 - Shocker 1990 - Night Visions 1991 - The People Under the Stairs 1992 - Nightmare Cafe 1993 - Laurel Canyon 1994 - Wes Craven's New Nightmare 1995 - Mind Ripper 1997 - Wishmaster 1998 - Hollyweird 1998 - Carnival of Souls 1998 - Don't Look Down 2000 - Dracula 2000 2002 - They Shoot Divas, Don't They? 2005 - Feast 2006 - The Hills Have Eyes 2006 - The Breed 2007 - The Hills Have Eyes 2 2009 - The Last House on the Left GLUMAČKE ULOGE (UGLAVNOM CAMEO ULOGE): 1994 - Wes Craven's New Nightmare 1996 - Scream 1997 - Scream 2 2001 - Jay and Silent Bob Strike Back 2005 - Inside Deep Throat 2006 - Paris, je t'aime 2007 - The Tripper 2008 - Diary of the Dead ZANIMLJIVOSTI O WESU CRAVENU: Otac Jonathana i Jessice Craven. Živi u Los Angelesu. Vlasnik je produkcijske kompanije skupa sa svojim profesionalnim partnerom Marianne Maddalena nazvanu Craven/Maddalena Films. Ulica Brijestova je locirana u Potsdamu, NY. Wes je bio profesor humanosti na Clarkson koledžu, također i u Potsdamu. Svoju najveću i najpoznatiju horror kreaciju Freddy Kruegera nazvao po nasilniku koji ga je maltretirao u osnovnoj školi. Otkrio i lansirao u filmsku industriju ljude poput Johnny Depp, Bruce Willis i Sharon Stone. Neki od hobija su mu sviranje klasične gitare, čitanje knjiga, promatranje ptica, surfanje internetom, itd... Otac mu je umro kad je imao samo 4 godine. Radio je jedno vrijeme i kao DJ. na radio stanici na Clarkson koledžu gdje je radio i kao profesor humanosti. Skoro je odbio režirati Scream jer ga je uvodna scena sa Drew Barrymore previše podsjećala na atmosferu i štih iz njegovog prvog filma, The Last House On The Left. Režirao dokumentarac o bivšem predsjedniku SAD-a Billu Clintonu. Wes i filmska ekipa ga je pratila 3 sata u Bijeloj kući i to par dana prije njegovog odlaska sa funkcije predsjednika. Zet mu je skladatelj Michael Maccini. Napisao scenarij skupa sa Vincom Gilligan za film Pulse, koji nikad nije bio realiziran zato što je Miramax Dimension Films smatrao da previše sliči na Ring. Trebao je režirati Superman 4: The Quest for Peace, ali je na kraju bio zamijenjen zbog kreativnih razlika sa zvijezdom filma Christopherom Reeve. Vizija Freddy Kruegera mu je došla iz dječačkih dana. Kada je imao 10 godina gledao bi kroz prozor stana u kojem je živio i neki pijanac slično obučen kao Freddy bi gledao pravo u njega i nastavio bi stajati tamo gledajući u prozor nekoliko minuta. To ga je tako strašno prestrašilo tako da je kasnije odlučio da će to biti izgled za Freddya. Profiliran u "Hollywood Horror from the Director's Chair: Six Filmmakers in the Franchise of Fear" od strane Simona Wilkinsona. OSOBNI CITATI: "I believe the cinema is one of our principal forms of art. It is an incredibly powerful way to tell uplifitng stories that can move people to cry with joy and inspire them to reach for the stars." On horror movies: "It's like boot camp for the psyche. In real life, human beings are packaged in the flimsiest of packages, threatened by real and sometimes horrifying dangers, events like Columbine. But the narrative form puts these fears into a manageable series of events. It gives us a way of thinking rationally about our fears." "Horror films don't create fear. They release it." "I like to address the fears of my culture. I believe it's good to face the enemy, for the enemy is fear." "I think there is something about the American dream, the sort of Disneyesque dream, if you will, of the beautifully trimmed front lawn, the white picket fence, mom and dad and their happy children, God-fearing and doing good whenever they can, and the flip side of it, the kind of anger and the sense of outrage that comes from discovering that that's not the truth of the matter, that gives American horror films, in some ways, kind of an additional rage." "In retrospect, it's usually pretty easy to look at horror movies and see the influences of the time. And I think right now, with the post-9-11 world and Iraq, creative people are almost being goaded to look at things in the strongest way possible. If you look at the Academy Awards [movies], those are films about real issues. I think everybody is saying, 'We have to talk about the nitty-gritty stuff here. It's not the time for confections." "Certainly the deepest horror, as far as I'm concerned, is what happens to your body at your own hands and others." "If we don't get out of Iraq soon, it'll be like A Nightmare on Elm Street." MOJIH 5 NAJDRAŽIH FILMOVA WESA CRAVENA: 1. A Nightmare On Elm Street (1984.)  [/IMG]2. Scream (1996.)  [/IMG]3. The Last House On The Left (1972.)  [/IMG]4. The Serpent And The Rainbow (1988.)  [/IMG]5. The People Under The Stairs (1991.)  [/IMG]MOJE ZAVRŠNO MIŠLJENJE O WESU CRAVENU: Jedan od najdražih horror redatelja (u top 3) kojeg sam zavolio još od malih nogu filmovima poput The People Under The Stairs i Scream. Ne boji se biti ispred svog vremena te je čovjek veliki vizionar. Jako je utjecao na horror žanr i redatelje svojim inovativnim filmovima i ne boji se koristiti dosta tema u svojim filmovima sa jednim zrelim pristupom o kojima većina ljudi u Hollywoodu ne želi ni pričati. Najbolje mu ide horror žanr, iako je dokazao da može napraviti i odličnu dramu kao i odličan triler film. Na sceni je skoro 40 godina i u svakoj dekadi nešto novo da i prezentira što promijeni svijet filma i vjerujem da u svojim novim filmovima može dati još to nešto posebno što ga čini kraljem horrora. Koliko god može napraviti da izgleda nešto strašno i brutalno, također odlično to sve ukapira sa puno napetosti i nepredvidivosti. Veliki Wes Craven, pametan, poseban i jednostavno kralj horror žanra.  [/IMG] [/IMG] [/IMG] |
01.05.2010., subota
Prince Of Darkness (1987.)
 [/IMG]Taglines: Where are you...? Christ? Before man walked the earth...it slept for centuries. It is evil. It is real. It is awakening. Žanr: horror Redatelj: John Carpenter Producent: Larry J. Franco Scenarist: John Carpenter Glumačka postava: Donald Pleasence, Jameson Parker, Victor Wong, Lisa Blount, Peter Jason, itd... Glazba: John Carpenter Godina izlaska: 1987. godina Vrijeme trajanja: 102. minute Zemlja: USA Jezik: Engleski Budžet: 3,000,000 $ Ukratko radnja: Tajna je stoljećima uspješno skrivana, a za to se brinuo posebno osnovani red Bratstvo Usnulih. No sada se misteriozno 'stvorenje budi. Znanstvenici ničim ne mogu objasniti što se nalazi unutra, a sve upućuje na to kako je došlo vrijeme da na svijet opet dođe Vrhunsko Zlo - Princ Tame, kako bi njime zavladao. Oko crkve se počinju događati čudne i zastrašujuće stvari, lokalne skitnice i klošari više nisu nimalo bezopasni, a razni insekti počinju se naglo množiti... Recenzija: Nakon velikih hitova koje je John Carpenter snimio krajem 70-tih i do sredine 80-tih došao je red na jedan neobičan horror film koji je do danas stekao s pravom status klasik. Film je drugi nastavak u trilogiji koju je John Carpenter po sebi nazvao John Carpenter Apokalipsa koja govori o kraju svijeta. Film sam po sebi ima dosta kompleksnu i neobičnu priču za koju je najlakše reći da je glavna tematika zla tekućina koja je ustvari Sotona koja hoće da obuzme neki kruti oblik i želi uvući Antikrista u naš svijet. Film je malog budžeta, no Carpenter je i s malim sredstvima uspio stvoriti odličan film. Početak filma nas uvodi odlično u radnju, svećenik umre, drugi svećenik preuzme njegove stvari uključujući kutiju sa ključem koja otključava vrata stare crkve gdje otkriva strašnu tekućinu. S druge strane priče profesor na fakultetu priča sa studentima o smislu života i naposljetku što je život i što on predstavlja što da dosta za razmišljanje kao i sama tematika cijelog filma. Kako svećenik zna šta se događa (u dosta situacija govori kako tajna koje do tada bila čuvana stoljećima više ne može ostati tajna) on pozove profesora i studente da probaju skužiti kakva je to tekućina koja se nalazi na dnu crkve te unišititi zlo jednom zauvijek. U početku studenti ne znaju što se događa, no s vremenom saznaju. Kako noć prolazi sve više ljudi dolazi u doticaj sa zelenom tekućinom zbog čega se počnu ubrzo čudno ponašati i izgledati, obuzme ih duh zla te kreću u ubilački pohod hodajući ko neki zombiji. Film je jako dobar miks kvantne fizike, religijske doktrine i pitanja o porijeklu Isusa Krista i Sotone. Film je izrazito napet i s vremenom postaje sve napetiji i napetiji. Carpenter je po ko zna koji put pridonio kvaliteti filma glazbom koja baš paše filmu. Što se tiče same režije, nemam riječi, savršeno. Atmosfera je very spooky, klaustrofobična i film sam po sebi je podosta nepredvidiv sa originalnom idejom i pristupom, Antikrist uz pomoć Sotone koji se želi dovući u ovaj svijet i uništiti sve ljude na njemu, a šta ima jednostavno gore od same pomisao na obje stvari? Jeziva pomisao koja je vrhunski odrađena. U dosta situacija vidimo grupu beskućnika koji se motaju oko crkve i obuzeti su zelenom tekućinom te ubijaju nekoliko ljudi (glavni vođa ekipe je Alice Cooper sa jezivim pogledom i da ga se veoma lako skužiti). Krvi ima podosta kao i općenito jezivih i strašnih scena (crnac ide stepenicama, pjeva Amazing Grace i zabode si strijelu u grlo što mi je omiljena scena, djevojke koje pljuju zelenu tekućinu što je dosta disgusting te pred kraj filma jednu djevojku koju obuzme Sotona te je sva bez kože što je dosta chilling). Završna borba je odrađena sjajno skupa sa samim krajom koji je dosta zadovoljavajuć (Carpenter se po ko zna koji put iskazao da zna svoj posao). Najvjerovatnije jedina stvar s kojom nisam zadovoljan jest gluma. Jednostavno nije na nivou. Solidna je, no mogla je biti daleko bolja. Donald Pleasance i Victor Wong su više nego sjajni i oni ponajviše nose film no zato su ostali jako slabi, totalno nezanimljivi i dosadni. Glavni par mladih glumaca je odigrao dosta slabo što je šteta jer sam očekivao dosta više od njih. Na trenutke dobijamo i jake znakove ljubavne veze između koja postaje sve jača do samog kraja, no mišljenja sam da nije taj dio baš najbolje odrađen. Film koji je izrazito podcijenjen, a u pitanju je jedan od Carpenterovih najoriginalnijih i najupečatljivijih horrora sa jedinstvenom pričom i atmosferom. 9/10 Zanimljivosti o filmu: John Carpenter je kao scenarist potpisan Martin Quatermass. Pseudonim je posveta profesoru Bernardu Quatermassu, glavnom liku iz Quatermass Experiment. Lik Donalda Pleasencea svećenik Loomis je nazvan po liku kojeg je Pleasance utjelovio u serijalu Halloween. Jameson Parker koji je glumio lik Briana je nosio staru ozljedu noge koju je pridobio još kad je snimao TV seriju Simon & Simon i ponekad se morao odmarati u svojoj prikolici zbog boli. Rock pjevač Alice Cooper je jedan od beskućnika koji okružuju crkvu. Ovo je drugi film iz trilogije Apokalipse koju je John Carpenter prozvao po sebi skupa sa The Thing i In The Mouth Of Madness. Film je snimljen u 30 dana. Prvi put da je Gary B. Kibbe radio kao glavni majstor fotografiranja za Johna Carpentera. Od tada su radili na svakom filmu, osim na Memoirs Of An Invisible Men i najnovijem Carpenterovom filmu The Ward. Prvi film Johna Carpentera kojeg je napravio pojedinačno od Escape From New York zbog ne samo katastrofalnog rezultata na kino blagajnama njegovog zadnjeg filma Big Trouble In Little China već i zbog toga što je postao frustriran radeći sa studijima. Iako film nije bio prvi Carpenterov scenarij kojeg je napisao još od Escape From New York, bio je prvi film još od Escape From New York kojeg je režirao, ali sam sebe potpisao kao Martin Quatermass.  [/IMG] [/IMG] [/IMG] [/IMG] |
Mikey (1992.)
 [/IMG]Taglines: With evil, size doesn't matter. Remember, Jason and Freddy were kids once, too. Žanr: horror Redatelj: Dennis Dimster Producenti: Peter Abrams, Natan Zahavi i Robert L. Levy Scenarist: Jonathan Glassner Glumačka postava: Brian Bonsall, Ashley Laurence, John Diehl, Mimi Craven, Josie Bisset, itd... Glazba: Tim Truman Godina izlaska: 1992. godina Vrijeme trajanja: 90. minuta Zemlja: USA Jezik: Engleski Ukratko radnja: Iako je Mikey samo mali dječak, on je sposoban svašta učiniti. Svaka obitelj s kojom Mikey živi doživi seriju neobjašnjivih nesreća i zbog toga se mora seliti iz jednog doma u drugi. Nakon što njegova prva obitelj pogine, Mikey daju u ruke posvojiteljima. Isprva se sve čini u redu, no veoma skoro čudne stvari se počnu događati koje pokazuju da Mikey i nije baš tako nevin kako se čini. Recenzija: Čuo sam za ovaj film nedavno te kako sam ljubitelj filmova sa djecom ubojicama odlučio sam ga prije par tjedana pogledati. Odmah što sam skužio vidjevši oko čega se radnja vrti jest da ovo vuče dosta na Stepfather, samo što je tamo odrasla osoba opčinjena savršenstvom i obiteljskim vrijednostima, a ovdje je to mali klinac. Uvodni dio je savršen i nevjerovatan i već tada se uviđa u kakve loše stvari upada Mikey i šta je sve spreman napraviti tako da već u samom početku dobijamo čak 3 ubojstva (dakle pokolj cijele svoje familije), od kojih je zadnje najbrutalnije i to sa palicom (ala Zombijev Halloween). Normalno, na malog nitko ne posumnja, on nešto slaže i pravi se fin i to je sve. Kako je opčinjen savršenstvom i obitelji ide na slijedeći par usvojitelja kod kojih prolazi svojim šarmom i anđeoskim licem. Kreće u školu, počne se družiti sa susjedom s kojim ide u školu te se iskazuje u odnosima sa novom mamom i tatom. Mikey je jedno izrazito poremećno dijete staro samo 9 godina koje će učiniti sve samo da bi ostvarilo ono što želi i prikupilo određenu pozornost. Do skoro polovice filma nitko na njega obazire u smislu da bi on mogao biti kriv za razne nesreće koje se događaju, a kad netko skuži to je manje više prekasno. Ubojstava ima i to dosta čudnih (kazetofon u kadi, palica u glavu, metalna kugla u glavu). Mikey koliko god je poremećen je i pametan no eto tu svoju pamet koristi na bolestan način, te izgovara dosta zastrašujućih rečenica tipa: You know, dead people aren't the ones to be scared of, living people are. Čak i spominje kako ga učiteljica od svega nije naučila kako umrijeti. Najjače mi je kad odgovori ravnatelju da mu je idol Freddy Krueger i da obožava horror filmove. Očito malo previše za svoje godine. Posvojitelji su dosta glupi i ništa ne skuže do samog kraja kakav je Mikey, dok jedino učiteljica lagano skuži kakav je ustvari Mikey te pokušava da ga spriječi u svemu što je naumio. Zanimljivo je i vidjeti kako se Mikey zaljubljuje u sestru svog prijatelja koja je već odrasla tinejdžerica, a on još klinac pa to sve izgleda dosta i čudno i pomalo bolesno te kako sve to on dosta ozbiljno shvaća, a ona samo hoće prijateljstvo s njim. Radnja teče super te je film je iznenađujuće napet. Režija nije baš nešto, al je zato glazba pogođena. Jedna od bolesnijih scena koju pamtim jest kako Mikey gleda ubojstva na kazeti koja je počinio te to konstantno premotava i uživa u tome (slično bolesno kao Henry u Portretu Serijskog Ubojice). Sam kraj je pomalo bezobrazno jeziv, no mogao biti daleko bolji te gledavši ga zasigurno ostavlja prostor za neki nastavak koji eto nikad nije došao. Gluma je dosta dobra, osim posvojitelja koji su odradili stvarno slab posao, no uz Briana Bonsalla fenomenalna je zato Ashley Laurence koju svi zasigurno znamo iz Hellraisera te bi napomenuo prelijepu Josie Bisset koja je vrhunski odradila posao. Film nije savršen te mu fali još to nešto, no meni je svejedno prejeben film koji me jako dojmio i koji je obilježio žanr u 90-tima skupa sa The Good Son. 8/10 Zanimljivosti o filmu: Prateći slučaj Jamesa Bulgera i na savjet troje dječjih psihijatara film je odbijen u Ujedinjenom Kraljevstvu da dobije video certifikat 1996. godine od strane BBFC. Jedan od rijetkih filmova koji je zabranjen u Ujedinjenom Kraljevstvu, ali ne i u Irskoj. Filmski debi Briana Bonsalla.  [/IMG] [/IMG] [/IMG] [/IMG] |
