savršena prepreka

Pitam svoju Sarmicu da li ona kad priča o meni kaže „moja mama“ ili „moja stara“?
Dijete iskreno odgovara i kaže da kad priča samo o tati ili samo o meni uvijek kaže mama i tata ali zato ponekad,kad priča o roditeljima,kaže „moji starci“.
Moja mama je 51., ja sam 71., a moja Sarmica je 91. godište. Za mamu nikad nisam govorila „moja stara“. Baš suprotno! Uvijek sam bila jako ponosna na to što imam tako mladu mamu, a ni tata nije puno stariji. No, vrijeme prolazi i sada se često uhvatim kako mi čak i pred mamom izleti pa joj kažem „stara“. Iako to kažem onako od milja vidim da joj nije baš drago. Baš tako bi se i ja osjećala kad bi se meni moja Sarmica obratila sa „stara“. Ne, to ne znači da sam tašta. To jednostavno znači da se, priznala to ili ne, nekako teško mirim sa činjenicom da više ne spadam u mladu, već srednju generaciju (sada će moj prijatelj Kljun likovati i vjerojatno dodati da ja zapravo odavno spadam u gerijatriju ).
Pitate se čemu sad odjednom te dileme i trileme oko toga da li sam stara ili mlada?
Znam, reći ćete da je čovjek onoliko mlad koliko se mladim osjeća. Istina.
No jednako tako sam se ja jutros suočila s još jednom istinom, činjenicom ili već čim. Češljam se ja i češljam i jedna las nikako da sjedne tamo gdje joj je mjesto. Strši i strši. Približim se ogledalu, upalim sva svjetla u kupaoni i UŽAS!
Izrasla mi prva sijeda las. Deblja od svih ostalih, i još k tome frčkasta. Zamislite vi to?!?
Pala sam u tešku depresiju. Nekako me to iznenadilo . Mislim, bez ikakve najave mi izrasla sjeda las?!? I još takva da se iz aviona vidi. Naravno da sam ju isčupala. I spalila. I sad me kćer slobodno može oslovljavat sa „stara“....:( Ali samo ona! Mislim, da vam se slučajno ne bi desilo kad me sretnete na ulici da mi se obratite sa „Di si koki kućo stara!“