savršena prepreka

Pitam svoju Sarmicu da li ona kad priča o meni kaže „moja mama“ ili „moja stara“?
Dijete iskreno odgovara i kaže da kad priča samo o tati ili samo o meni uvijek kaže mama i tata ali zato ponekad,kad priča o roditeljima,kaže „moji starci“.
Moja mama je 51., ja sam 71., a moja Sarmica je 91. godište. Za mamu nikad nisam govorila „moja stara“. Baš suprotno! Uvijek sam bila jako ponosna na to što imam tako mladu mamu, a ni tata nije puno stariji. No, vrijeme prolazi i sada se često uhvatim kako mi čak i pred mamom izleti pa joj kažem „stara“. Iako to kažem onako od milja vidim da joj nije baš drago. Baš tako bi se i ja osjećala kad bi se meni moja Sarmica obratila sa „stara“. Ne, to ne znači da sam tašta. To jednostavno znači da se, priznala to ili ne, nekako teško mirim sa činjenicom da više ne spadam u mladu, već srednju generaciju (sada će moj prijatelj Kljun likovati i vjerojatno dodati da ja zapravo odavno spadam u gerijatriju ).
Pitate se čemu sad odjednom te dileme i trileme oko toga da li sam stara ili mlada?
Znam, reći ćete da je čovjek onoliko mlad koliko se mladim osjeća. Istina.
No jednako tako sam se ja jutros suočila s još jednom istinom, činjenicom ili već čim. Češljam se ja i češljam i jedna las nikako da sjedne tamo gdje joj je mjesto. Strši i strši. Približim se ogledalu, upalim sva svjetla u kupaoni i UŽAS!
Izrasla mi prva sijeda las. Deblja od svih ostalih, i još k tome frčkasta. Zamislite vi to?!?
Pala sam u tešku depresiju. Nekako me to iznenadilo . Mislim, bez ikakve najave mi izrasla sjeda las?!? I još takva da se iz aviona vidi. Naravno da sam ju isčupala. I spalila. I sad me kćer slobodno može oslovljavat sa „stara“....:( Ali samo ona! Mislim, da vam se slučajno ne bi desilo kad me sretnete na ulici da mi se obratite sa „Di si koki kućo stara!“

Kak prebiti cucki, megle se vlečeju

prek brega

Bog zna kam.



Stari pijanec,skoro slepi,

v truloj kleti,

sam, kak pes.



Plesnivo lišće veter odnaša,

vrapci ščokaju

kokošji drek.



Čoravi maček,ofucani, grdi,

na poceku dršće,

betežen.



Vrag ti jebi

takvu lepotu.

Definitvno moj najbolji dio dana. Uvijek mi je neobično kad su ljudi mrzovoljni ujutro. Pa cijelu noć imaju iza sebe...Dobro, istina je da bi ujutro mogla svijet okrenuti naopačke koliko sam puna elana ali zato navečer jednostavno ne funkcioniram. Budna sam najviše do 22 sata. To je moj maksimum. No, bez ikakvih problema ustajem u 6:30. I tada započinu moji rituali.
Prvo, osnovno i najvažnije mi je nahraniti kornjaču. Vodena, crvenouha kornjačica stara godinu dana. Bože, kako se ta životinjica meni veseli! Kad vidi da primam u ruku njenu kutijicu s hranom jednostavno poludi. Počne izvoditi takve vratolomije po akvariju da voda šprica na sve strane. Za koji trenutak se primiri i onda počne uživati u hrani, a ja započinjem svoj razgovor s njom. Ne biste vjerovali kako zna slušati! Ponekad mi se čak čini da potvrdno klima s glavom na neke moje konstatacije. Baš jutros, jadam joj se kako je vani hladno, pada kiša, a ja ne znam kaj da si obućem...I tako raspravljam s njom o različitim odjevnim predmetima i laskam joj rekavši kako je njoj lako jer ima taj oklop i baš ju briga da i sjekire padaju...Očito joj se dopao moj kompliment jer je veselo mahnula repićem. Kad se nakon desetak minuta najela, namignula mi je i otplivala na drugu stranu akvarija.
Znam, mislite da sam luda.
Nisam, ta kornjača me stvarno razumije i ono što je najvažnije sluša me bez pogovora.
Nikad mi nije prigovorila ni za šta.
A mogla je... kao.

Sjedim pred praznim papirom već pola sata.

Toliko toga bi vam htjela napisati, a onda kad počnem, sve mi se čini potpuno trivijalno.

Zašto bi vas trebalo zanimati kaj se meni događa u životu?

Zapravo sam ljuta na samu sebe što tako razmišljam jer nekada sam jedva čekala da s vama podijelim baš takve stvari, obične, životne, svakodnevne.

I sad, samu sebe pitam što se promijenilo?

Zapravo sve i ništa.

Promijenila sam posao, to znate.

Nakon samo pet mjeseci napredovala na poslu, to ne znate (neki znaju..:)).

Kako mi je na poslu?

Zanimljivo. Imam jako malo vremena za neke druge stvari (npr. za posjećivanje Bloga) ali to mi ionako ne spada u opis posla..:). Okružena sam krasnim, većinom mladim ljudima. Volim raditi to što radim i to me fakat ispunjava.

Da li mi fali Blog?

Sam po sebi ne.

Fale mi neki dragi blogeri i njihove priče, koje ne stižem redovito čitati. No ipak, u zadnje vrijeme, sve češće navraćam tamo gdje sam nekad bila ne samo jednom već i po nekolko puta dnevno.

Pa tako rado svratim kod svoje Pjesme po dnevnu dozu pozitivizma jer Bože moj, kako je ta žena pozitivna! Zapravo joj zavidim na tome.

Zatim moja draga Dvamama. Dakle, ne čujemo se i ne vidimo nekoliko mjeseci, a onda u samo pola sata razgovora shvatimo, po neznamkojiput, da se razumijemo kao da smo cijeli život živjele jedna kraj druge.

Hm, da ne mislite kako sam feministički nastrojena, tu je i moj dragi Franc Ribarnica. On mi uvijek ostavlja dojam čovjeka kojem se jednostavno ne možeš zamjeriti. Dragi moj Franc, poljubac ti šaljem.

Tu je i tajanstveni muškarac čije me pjesme uvijek razgale, Magična Noć.

Kad me npr. boli glava od prevelike doze gluposti koja se u njoj nalazi, odmah pohitam do Vere po neko spasonosno rješenje.

Vjerovali ili ne (a znam da vjerujete), postoji žena čija dobrota i životna mudrost prelaze granice shvatljivog, moja draga Trill.

Onda, ima tu i jedna žena koja kod mene uljeva takvo strahopoštovanje da jedino kod nje, kad ostavljam komentar toliko pazim na sastav riječi u rečenici da sam sama sebi smiješna. Žena koju ja od milja zovem Sveznajuća Pegy. Za nju se stvarno može reći da „zna znanje“.

Zatim jedna zvijezda koja svijetli na jedan sasvim poseban način, draga Plava Zvjezdica koja sad svijetli svom djetešcu pa je baš i nema često na blogu.

Isto mogu reći i za gđu Divljakušu Divljić koja je po drugi put (u relativno kratkom roku) postala mama. Osim nje, ne poznajem niti jednu ženu s toliko energije.

Ako ste pak zainteresirani za satiru i ironiju u bilo kom obliku pa čak i pjesničkom, svakako posjetite triput mamu (kao i ja) Lolinu.

Ima jedna daleka teta koja me čita kao otvorenu knjigu. Ime joj je Bugenvilija. Nitko tako ne gleda u oči kao ona. Prodorno i pomalo zastrašujuće. Ne padne ti na pamet da nekaj smuljaš. Intuicija joj radi sto na sat, a kako i ne bi, pa ima četiri prekrasna sina.

Sigurna sam da svi znate Gaju. O njemu bi mogla roman napisat. Ali ne ću. Bojim se da ga ne razljutim. Opasan je kad je ljut. Skupi obrve i izgleda ko da bu eksplodiral. Ne vjerujete? Ni ja. To on samo tak izgleda. Pa recite mi, jel znate koga da toliko voli životinje? Moja baka je uvijek govorila: „Ko voli životinje, voli i ljude!“. Takav je i naš Gajo. Puno laje ali ne ujeda.

Alo, Tanja! Misliš da sam te zaboravila? Nisam, ti si moj alter ego. Pusa, draga.

Jednom, samo ne znam kad će to biti, kad se odlučim na poštivanje onog „U zdravom tijelu zdrav duh“, žicat ću Da Vicnija da me povede na jedno od svojih planinarenja. Samo mora uzet i tačke. Pa ne mislite valjda da bi se ja mogla popet na vrh Velebita???? No ništa zato. Kad poželim planinariti znam gdje mogu otići i uživim se ko da sam tam, s njim, na planini, a zapravo sjedim i čitam njegove postove.

Nemre mi nitko reći da nije važno kak ti se zove blog. Recimo Zgdnevnik. Kako bi ja pronašla tog, meni dragog purgera, da mu se blog tako ne zove? Ne samo da je purger, neg je i vatreni Dinamovac, baš kao i ja..:)

Bliži se zima. A ja na motoru. Hm, što bih dala da si sama znam isplesti neli šalić, kapicu, vesticu...A Jana to zna, vjerujte mi na riječ.

Justawoman. Iako joj ime kaže da je ona samo žena, ona je puno više od toga. Toliko sam se puta pronašla u njenim postovima da sam se ponadala da ću i ja jednom postat samo žena. Ili barem polu žena. Iako, iskreno, sumnjam da ću se ikad osloboditi nadimka žena-zmaj.

Svaki ponedjeljak čvrsto odlučujem da idem na dijetu i da ću počet vježbat. Brus! Nikad ali nikad se to neće desit. Zašto? Zato jer ja nisam Uštekana mama, Ta mama nema grama sala na tijelu i gipka je kao gazela. Ajme što joj zavidim!

Ima tu i jedan striček kojem je nogomet zatrovao mozak. Jer nogomet je opaka stvar. Kažu „Druga najvažnija sporedna stvar na svijetu“. Toliko je otrovan da zbog njega završiš na operaciji koljena po ne znam koji put i iz toga ne izvučeš nikakvu pouku. No dobro, taj striček je jedan od rijetkih, ako ne i jedini koji me ponekad razveseli i jednostavno mi bane u ured nenajavljen. To svakako ne znači da ću mu ikad oprostiti što je zaboravio moj rođendan.

Zatim ima tu i onih koji su „gori“ od mene. Naime, ne da ih nema na blogu, nego ih fakat nema. Mislim da ću morat raspisat jednu tjeralicu za slijedećim blogerima:

Darkwolf – gdje si čovjeće???

Petra23 – kolegice draga, jel sve u redu?

Malena1309 – studentice moja, kako ljubav?

Djuro – si kupil novi bicikl?

A sad, imam ja i aduta u rukavu. On je samnom i bez Bloga i s Blogom. Zapravo on je jednostavno takav. Uvijek je tu za svakoga ko to želi. No, sebično ću zaključiti da je za mene baš uvijek tu kad ga trebam. To je moj Goldy.

Naravno da vas ima još koje rado čitam ali morate priznat da je ovo stvarno dugačak post.
Zapravo, mislim jedan od najdužih koje sam ikada napisala.
A pišem vam na blogu već pune tri godine i još se nisam umorila.

Nemam inspiracije.

Mislim samo na svoju Pjesmicu.


Svi smo s tobom.

Družba Pjesme Kvržice.