|
Premda sam uvjerena da nećete zažaliti što ste ga pročitali ovaj post je malo duži i sastoji se od dva dijela koja nisam htjela odvojeno postati stoga ako nemate vremena čitati vratite se slijedeći put kao što i ja radim kod vaših dužih tekstova.Hvala.
Ja sam otopljeni sladoled,
ubilo me sunce kao snjegovića.
Moram otvrdnuti s naletima vjetra dok more ne presuši
i ostavi me samu-oštru hrid.
Ljudi da krvare po meni u povicima boli
dok mi ne vrate ljudskost koju su mi oteli.
Napokon vratiti se u zagrljaj vječnosti,
umotan u kožu-ljudsko obličje.
Zašumiti kroz grane obrasle zelenilom i potoke,
dati im svoje riječi:
Hodajući bosi osjećate tlo-vašu majku.
Ranjena stopala uče vas da je postojanje bol.
Voda čisti, trava liječi.
Sve što vam treba oko vas je ako to znate prepoznati i primjeniti.
Ako ne znate da je neznanje smrt onda ste već mrtvi.
Majčina ljubav je okrutna, poput smrti, ne štedi nikoga.
Zagrlite majku,
utažite njenu žeđ svojom krvlju-vratite uzeto natrag.
Vi ste voda i trava , energija koja pokreće sve.
Smrt je umiranje tijela,vaša djela govore sve.
Kažu da šizofreničari svoje crteže crtaju ljubičastim bojama.
Mrlje od tinte po mojim prstima su ljubičaste.
Animirani ctići...ali boje su bile stvarne.Narančasti žarci iznad potoka, crvene divlje šumske jagode uz rijeku..Žuborenje potoka koji se iza garaže ulijeva u rijeku.Pljuskanje plodova stare jabuke, koja bolno uzdiše preopterećenih grana,u potok.Trideset i pet godina prije mog rođenja ta voda je bila pitka.Njive pune maslačaka.Žuti maslačci ili maslačci u cvatu, svejedno.Bilo je zabavno valjati se u njima dok ti lice i ruke ne poprime žutu boju, puhnuti u maslačak i gledati kako poput pahulja ljeti po zraku lebde njegovi ostatci.Vijenci od ivančica/janja, smrad kukurijeka,na rijetkim ogoljelim bez trave površinama jagorčevina/jaglac.I šume, predivne visoke guste šume,penju se sve do Martinskog iliti
Matinskog visa.Njive su prazne bez sijena, kukuruza i pšenice.Bez nasada šljiva, maline, šipka , dviljih jabuka i trešnji kao prirodne ograde.Sela su prazna bez ljudi.Ljudi koji su uglavnom radili u inozemstvu i rijetko kada imali prilike uživati u svom malom raju do mirovine.Za one koji su od svog raja i živjeli težak rad bio je neizbježan do smrti.Takva je priča zapisana na naborima kože mojih djedova i pradjedova.Moje ruke su nekada bile izbrazdane od rada, sada su blijede i netaknute.Pradjed je pričao jedne noći kako je njegov otac izmijenio prezime jer su muslimani uzimali prezimena na- ić.Pričao je kako je njegov otac doveo svoju obitelj iz grada punog magle i hladnoće.S planine gdje su davno pobjegli od Turaka naši preci na ravnicu gdje ćemo ostati.“I premda je ta zemlja nekada pripadala nama morali smo ju ponovo kupiti.“-pričao je pradjed drhtavim glasom.Najljepša razgranata krošnja na svijetu, kore gotovo crne boje bila je ona na laganoj uzbrdici ispred kuće.U proljeće „zrezrelija“ ,kako smo ju mi djeca zvali, bila je prepuna snježnobijelim mirisnim cvjetovima.Predivno za gledati i još ljepše za osjetiti.Kada se ujedine miris bijelog „behara“/cvijeta s mirisom ljubičastih jorgovana među nasadima grožđa. Ljeti bih sjedila satima ispod te krošnje u hladu na deci i gledala kako svjetlost prodire kroz krošnje jabuka u dvorištu; stare kod potoka na ulazu u dvorište;visoke divlje kod stola za sjedenje nasuprot ulaza u kuću;iznad kuće divlje sitne jabuke koja se zaštitnički nadvijala granama koje su izgledala kao da vide prema tlu iznad stare pumpe i njezine betonske „kade“ u kojoj bismo ljeti hladili lubenice ili namakali noge; 3-metarskih hrastova po kojima bi često skakle vjeverice.Ispod grožđa nekada su stajale ljuljačke koje su otac i djed napravili od drveta iz naše šume, bilo je žuto, tek odvojeno od svoje kore....s kišama je potamnilo dok nisu uklonjene i ljuljačke i stabla na kojima su dignute.Dok mi pogled ne bi zastao na sredini dvorišta oko kojeg su bila ta stabla, garaža s s drvarnicama, namjenske zgrade,drvena kućica za kukuruz i donjim spremište za pšenicu i slično(povučeš ručicu i izađe kroz cijev-hand made by my grandfather of course) ,grožđe, cvjećnjaci, vrtovi , kuća, kućare ,voćnjaci, njive i šuma.Taj neobično ogoljeni dio stršio je okupan u suncu kao žuti komad plaže ogoljen od trave sav u suncu.Penjati se na 4 metra visoku divlju trešnju pokraj rijeke, visiti poput pume s stare jabuke, lutati šumama, loviti ribe u rijeci-baka je umirala od brige ali mi nismo marili.Bili smo djeca u pravom smislu riječi, slobodni i bezbrižni u svojoj naivnosti i neznanju gluhi za ono što nas je baka pokušavala naučiti:“Ljudi pričaju previše, zavidni su i zli.Zato moraš biti pametna i nadmudriti ih sve, čuješ?“govrila bi baka dok bi joj pomagala satkati „ponjave“ za hodnik na starom tkalačkom stanu ili namatati vunu na vreteno.Eh moja baka , tolika mudrost i oštroumnost. Što je sve mogla biti da je rođena u drukčijim okolnostima...Utrke s biciklima po brežuljcima i kamenitom putu, neizbježni padovi i ozljede...
Ljeto...Pšenica je ležala po ceradama na tom ogoljenom dijelu dvorišta gdje sunčeve zrake nisu nalazile na otpor.Predivne narančaste i morsko plave cerade upijaju sunčevu svjetlost koja suši pšenicu .Stajala sam s stopalima u pšenici i gledala podvorištu upijajući ispred sebe garažu s sjenikom, hrastove, rijeku i stari orah.Leđima okrenuta grožđu, kući ,pumpi po mirisu sam ocrtavala sliku bez okretanja.Malo sam škicnula staru jabuku iznad potoka lijevo od sebe i namjenske zgrade i palčak njive iza njih s sijenima i sjela.Zatvorila sam oči ali nije bilo tame, samo crvno –narančasti ponekad plavo-ljubičasti plamenovi i iskre.Zvuk potoka i rijeke.Bakin glas:“Sine, što radiš?Tako su prije sjedile cure za bolju plodnost“-rekla je baka i nasmijala se.“Plodnost-što je to?“ pomislih i vratih se izležavanju.“Eh kad bismo se svi mogli izležavati po cijele dane, od čega bismo živjeli?Evo ti rukavice, odi pomozi striki oko kosilice.“-naredio je stric.“Kada će se mama i tata vratiti s posla?“-pitala sam.“Ostat će u gradu još da dočekaju stričeve i djeda na stanici.“-rekao je stric brišući znoj rukom s čela.
„Danas se vraćaju iz Njemačke?“-kažem veselo skačući na noge.“Da, ako budeš poslušala možda će ti djed donijeti novi bicikl.“-rekao je s osmijehom stric.“Idem, idem.“ -odvratila sam i krenula za stricem.Hodajući pomislih:“Ovo je nešto čega ću se zauvijek sjećati.“ I bila sam u pravu.
Danas sam pronašla svoju zelenu tehničku iz drugog razreda gimnazije, prošvrljala sam nekoliko redaka da umirim svoj rukopis.Užasno se mijenjao s svakom riječi.
Divljao s svakom rečenicom nemiran kao moje misli.
Pomahnitali rukopis za pomahnitalu vlasnicu.
A nekada je bio tako lijep; visoki tanki lagano ulijevo nagnuti rukopis.Svi su ga voljeli čitati, htjeli su ga čuti pretvorenog u glas....
moj glas.
Ovo je boja suza
Nisam se bojala jer mi je stric rekao da ne brinem jer njih je dovoljno da se pobrinu da nam nitko ne naudi.Oh, Bože nisam uopće znala da su samo tri sata udaljeni od moje kuće.I da je tamo išao stric s tatom i ostalima.Da je tamo bila ta „crta obrane“.Niti sam znala da je padala 3 puta i da su je tri puta naši vraćali.Niti sam znala da kad si u okruženju da ne postoji samo jedna „crta obrane“,da su bile i druge osim te u mojoj blizini.
U danima vraćanja te crte treći put...Sjećam se jedne noći kao da je bila sinoć.Zaklela sam se samoj sebi da je neću nikada zaboraviti.Večerali smo na katu u našoj sobi uz svjetlost svijeća.
Čuli smo neko komešanje vani pa smo izašli dolje.Bilo je oko 30-ak ljudi okupljenih oko stare jabuke. Progurala sam se između njih jer sam htjela vidjeti što se događa.Vidjela sam baku, glava joj je bila zabačena natrag i baš kad sam je htjela pitati što ti ljudi rade u našem dvorištu galva joj je pala dolje i prestrašila sam se.Oči su joj bile prazne a lice razvučeno do neprepoznatljivosti od bola.Grgljutala je jer su joj se suze spuštale u usta i grlo tolikom brzinom da ne znam kako je uspijevala doći do daha.Lice je bilo tako razvučeno da su crte bile crvne, mogu zamisliti koliko boli samo takva napetost mišića na licu a kamoli...Noge su je izdale i jedina stvar koja ju je sprečavala od pada na tlo bile su tetke koje su je pridržavale za ruke.Sve mi je bilo jasno još od trenutka kada sam uhvatila njen pogled.Neka žena se spustila i rekla mi ono što sam već znala:“Stric ti je mrtav.“Odgurnula sam ju od sebe kad me pokušala zagrliti i krenula prema baki.Mama je došla i odnijela me u kuću govoreći kako je baka loše, da su pozvali doktora da ne smijem biti nikome na putu.“Bože, gdje ti je otac, je li mu netko rekao?“ mrmljala je mama brišući suze.U sobu je utrčala neka žena i rekla strašne stvari o stričevom tijelu pa sam se rasplakala.Strina ju je odvukla van i zaključala vrata.Nisam se to jutro probudila dovoljno rano da bih vidjela strica.Nisam se mogla sjetiti o čemu smo zadnji put razgovarali.Premotavala sam u glavi sva sjećanja vezana uz njega znajući da će mi jedino to ostati.Nisam mogla prestati plakati.Stric je “otišao“ na najgori mogući način i u najgore moguće vrijeme.Nisam se stigla oprostiti s njim ni zahvaliti mu se na svemu što je za mene napravio.A stric nije bio jedini kome sam se trebla zahvaliti, bilo je njih više.Ali on je bio jedini od njih s kojim sam bila bliska.Znala sam da ne smijem plakati da ne bi uzrujala mlađe od sebe ali nisam si mogla pomoći pa je došla mam i odvela me van iz spavaće sobe dolje.Uskoro je došao kamion s stričevim tijelom u lijesu .Stric je bio obučen u novu uniformu.Baka je bila pod sedativima a ostali su dogovarali pogreb.
Ušla sam i sjela pokraj strica.Izgledao je kao da spava.Držala sam ga za ruku neko vrijeme, bio je još uvijek topao.Nisam primjetila da je tata došao i sjeo iza mene.“Zar ti ne bi trebala spavati?“-pitao me gledajući u pod.“Mama je rekla da ću probuditi ostale.“
„Kako....gdje je rana?“-pitala sam prelazeći rukom preko torza .Lijeva strana bila je obložena vatom i zavojima.Cijeli torzo je bio u zavojima.Osjetila sam to jer mi je ruka uranjala u uniformu, posebice na gornjem lijevom dijelu.““Bolje da ne znaš.“-rekao je tata i otišao.
Prešla sam rukom preko stričevog lica .....netko ga je oprao, ošišao i obrijao...Bio je to tata uz pomoć dvojice vojnika koji su ga držali objasnila mi je mama kasnije.Mora da je bilo puno krvi, pomislila sam i podignula mu kapak-prazan pogled kao u bake.
Ipak je otišao ....Još jače sam mu stegnula ruku.A uskoro će i tijelo otići.Nisam ni primjetila izlazak sunca dok nisu ušle tetke mašući rukama i otvorile prozore.Miris u sobi bio je nepodnošljiv.Digla sam pogled i odahnula-stric je još uvijek“bio“ tu.Povraćalo mi se.Miris je bio dosta jak .Stric je bio prepun nekih ružičasto-plavih-ljubičastih koje su s protokom sati prešle u neku smeđe-zeleno-žutu gnjilu boju masnica.Bijeli puder uz mrtvačko blijedilo i ukočenost uz 6 bočica mirisa.Ali ništa ne mijenja miris truljenja.Svijeće u zdjeli punoj zrncima kukuruza, šum molitve , tetka stavlja stricu križ u ruke dok ga ljubi u čelo prije zakivanja sanduka iliti lijesa.Svećenik koji poziva na oprost i mir, ljudi koji plaču, ljudi koji šute kipeći od bijesa i ljudi koji su otupili od svega poput mene.Oči su mi bile suhe, svi su pitali mamu što mi je, zar nisam tužna.Gadili su mi se svi do reda, licemjeri glupi.A znala sam da nije moja baka ni prva ni posljednja.“Još je ovo sve dobro, ima ljudi kojima je još gore,uvijek misli na to.“-rekla mi je mama.Ali nisam mogla taj dan misliti na druge, mislila sam samo na strica i baku i na tu ženu.Kako je pogrešno, kako tako nije smjelo biti.Sjećam se da sam se osjećala praznom iznutra, mrtvom.Ništa osim krivnje što ne osjećam ništa.I onda je doštao taj tren kada bi predivni ulašteni lijes trebao se zatvoriti poput kovčega i odvesti vozilom do groblja.Ali ne, bio je rat.Daske i dugački čavli.Čovjek s čekićem.Bila sam ospunuta.Zvuci udarca čekićem(neće ga valjda ozlijediti..) htjela sam reći nešto,spriječiti tog čovjeka ali premda sam otvorila usta ništa nije izašlo van-sledila sam se.Bože, neće se više nikada vratiti, stric se više nikada neće vratiti, nikada.Ta spoznaja je boljela više nego da su ti čavli prošli kroz mene.I mogli su jer sam gledajući svaki osjetila u sebi.Mislim da bi mi tad u tom trenutku bilo prihvatljivije da su prošli kroz mene nego kroz njega.Najgore što se čovjeku može dogoditi nije ono što se događa njemu nego kada mu oduzemete nekoga koga je volio strašno , oduzmete iznenada prije prilike za reći hvala i zbogom, prije prilike za reći bilo što...Padala je kiša, posvuda blato, tmurno sivilo i posvuda sjene.S spuštanejm mraka trojica u uniformi s bolesnim podočnjacima su ispalila početne hice i baka mi je dodala svijeću i rekla:“Pomoli se za strica.“
Dok sam izgovarala riječi gledala sam kako mu spuštaju tijelo u tu duboku raku shvatila sam jako dobro što je to rat.Nije bitno ako uništiš kuću ili mjesto ili grad, ljudi će se dići iz pepela i obnoviti.Ali ako ubiješ ljude koji naseljavaju to područje, života više neće biti.“Oni nas žele pobiti sve od jednoga.“pomislila sam s užasom i po prvi put u životu počela sam se bojati za svoj život i za druge.Slijedeće jutro stajala sam na pločniku ispred kuće gledajući u „zrezreliju“ i došla je mama.
„Što je?“
„Ponašaš se čudno, zašto se nisi otišla igrati s ostalima?“
„Zato što mi se ne igra.“
„Kako bi ti se svidjelo da odemo malo u Hrvatsku?“
Samo tako, kao da idemo na neki neobvezni izlet.Tada nisam znala gdje je ta crta pa mi se učinio smješnim da mama misli da bih ja ostavila baku a kamoli da bi je tata ostavio.
„Tata neće htjeti.“
„Tata ne ide s nama, on ostaje.“
„Onda i ja ostajem s njim.“
„Ne možeš, ti ideš sa mnom, jel ti jasno?“-naljutila se mama.
Zadnji autobus koji je napustio to područje prije final battle, zadnji.
Izlet*podsmijeh*Izlet!*ogorčenost*
Nisam imala blage veze da možda zadnji put vidim svog oca, da jesam morali bi me fizički otrgnuti od njega.Ovako sam svojevoljno otišla u autobus prije čega sam mu rekla da ne bude namršten i tužan i da ćemo se uskoro vidjeti.Tri sata su udaljeni, tri sata a meni nitko ništa nije rekao*bijes*.Da je umro on bi bio još jedan od onih s kojima se nisam stigla oprostiti.
Bože, u Hrvatskoj je bio pakao,saznala sam sve.Tamo je televizija itekako radila i slike na njoj porušenih gradova i mjesta i mrtvih ljudi bili su posvuda.I koliko god je mama pokušavala spriječiti da spojim slike u glavi s onim osjećajem koji sam imala tamo cijelo vrijeme nije uspjela.Ovaj put sam sjedila u mirnom dijelu Hrvatske gdje rata nije bilo i gdje ljudi nisu mogli manje mariti za tim što se događalo meni i ostalima tamo gdje sam živjela.Bilo je užasno znati što se događa tamo a ne biti tamo.Užasnije nego biti tamo i čekati smrt.Svi su mislili da je uzalud, čak i oni koji su ostali tamo.Bilo nas je jednostavno premalo i po oružje se moralo kroz neprijateljski teritorij.Svatko tko je vozio te kamione znao je da ide u sigurnu smrt a da ga samo sreća može spasiti, no svejedno su išli po to prokleto oružje za obranu.I tako su prolazili dani, škola, brojanje svijeća za poginule, gledajući na televiziji što se događa općenito u tom ratu.Strah, o kako sam se bojala vratiti doma i čuti vijest da je gotovo, da su svi poginuli.
Odahneš, živi su i plačeš jer znaš da ćeš ju možda čuti sutra.
Vratili smo se, naravno.Nekim čudom uspjeli smo se obraniti.Ljudi su govorili da nam je sam Bog pomogao.Kad već drugi nisu marili za nas, tko nam je drugi mogao pomoći osim Boga?Tko drugi, zaista?
I ništa nije bilo isto, boje su izblijedile i iza ljudi vukle su se zle sjene.
Ljudi su za mene bili pokvareni i odvratni, samo su gledali kako će se međusobno ozlijediti, gadili su mi se.Gadila sam se samoj sebi što sam preživjela.Na kraju je ipak znatiželja nadvladala –pitala sam se kako će biti dalje?
Jučer sam otvorila stari ormar, sjela na pod i zaplakala.
Mirisalo je na strica.A sjećanja zaista blijede, više se ne sjećam njegovog smješka niti zvuka...
Kako su se okrutno poigrali s nama ti stranci..kako se lako uništi jedna obitelj....mogu zamisliti najgore, vjerujte mi da mogu.Sve je to prošlost ali posljedice stoje.Obitelj je razorena i raseljena, šuma se spustila do kuće....I ako se drugi zamaraju s modnim dodacima mogu se i ja zamarati s sjećanjima koja su mi odredila život, s ratom koji mi je oduzeo djetinjstvo tek što je počelo i natjerao me da odrastem prerano, istrgnuo me iz mog korjenja tako da više nikamo ne pripadam.
Bilo je to moj 11 rođendan, pao je prvi snijeg, padao na ogoljele crne grane "zrezrelije" i činilo se kao da je proljeće, no pahulje nisu mirisale nego smrdjele na kiselinu i sve je bilo jednobojno ravnodušno.I vratila se sreća na moje lice jer bez obzira što je snijeg imao okus kiseline prizor je bio lijep i napunio mi je oči suzama.Život ide dalje poručila mi je majka priroda.
"Zrezrelija" je ponovo samo za mene u mojim mislima procvala a moj smijeh odzvanjao je šumom i livadama tamo gdje sam prvi i posljednji put bila bezbrižna
|