«Bijah rođen 1960. godine i zaživjeh sretno u selu Cerić, kotar vinkovački. Do 17-e bio bih sasvim tih, neupadljiv, učenja natprosječnog. Da, te 1977. godine prvi put dolazim u ludnicu (Vinkovci) gdje proboravih tri dana u životu i radu. Sjećam se da sam jednom prilikom rekao psihijatru: «Zdravo, gospodin Šaraf, gdje je gospodin Korozija?», na što je psihijatar rekao mom ocu Nikoli: «Nije njemu ništa. On ovdje zajebava i mene i tebe». 1978. godine odlazim u Hamburg gdje upoznajem punk. No, morah brzo nazad, tj. i JNA je imala čast da me upozna. Odatle jednom pobjegoh te dobih tri mjeseca Lipovice (KPD kraj Popovače, pogoni za proizvodnju radijatora). No, nekako sve prošlo i eto mene kući. 1980. godine lokalni punkeri navalili na mene da budem pevaljka (striptiz i ostale melanholije) pa odoh opet u Njemačku. Tamo vladaše obračun rockera, šminkera, punkera, hipika ekstrema, da nisam upoznao jednog Jurgena, bilo bi mi užasno. Pri povratku uletih u Pogreb (vinkovački punk bend koji nastaje 1978) kao pjevač. Nastupali bismo i po krčmama i svi koji bi imali smisla za umjetnost neizmjerno su me voljeli. Bio je to odnos krčma – Kulušić. Za potrebe koncerta znali bismo loviti pacove po štali moje bake Brigitte (umjetničko ime). Stalno bih se po koncertima rezao, po Vinkovcima udarao glavom o stabla, legao bih na asfalt da zaustavim protok događanja, itd. sve sam radio svojski, imao sam smisla za ekscese. Nastupili smo u Vinkovcima, u Đakovu (htjeli nas zaklati hipici, sve križevi po pol metra na prsima), u Vrbasu, u Zagrebu (Lapidarij, Studenski centar). I tako dođe i 29. novembar 1981. godine. Meri Cetinić je imala koncert u Vinkovcima, sjećam se. Vođa kockara i njegova banda ustremili se da me zgaze, mene malog. Nož nisam nosio da bih rezao druge, već sebe (ritual na koncertima). Bilo je oni ili ja. Mahinalno sam ga izvadio i ostalo je povijest. Osuđen sam na 12 godina čuvanja i liječenja i upućen u neuropsihijatrijsku bolnicu Ivan Barbot – Popovača. Doktori su imali razumijevanja pa smo (Pogreb) napravili koncert u Domu studenata Cvjetno naselje – Zagreb. Inače, 1983. godine Vrhovni sud Hrvatske potvrdio je kaznu, ali moj otac nalazi nove svjedoke i šalje zahtjev za ponovno suđenje Okružnom sudu Osijek. Okružni sud Osijek odbija zahtjev, slijedi žalba Vrhovnom sudu SRH i ovaj nalaže da se svjedoci ispitaju. To su svjedoci koji nisu bili na prvom suđenju jer se nisu htjeli miješati (ha-ha-ha). Ali su shvatili, to jest postali ogorčeni visinom kazne koju smo dobili ja i moj brat Vlado (6 godina, odležao 4 godine i 11 mjeseci u KPD Lepoglava). Okružno sud Osijek zaključuje da je «potrebno novo suđenje zbog novih svjedoka» (citiram ih). I tako, stražari dolaze po mene 22. oktobra 1985. i odvode me u Osijek. Tamo svi veseli, radosni što me ugledaše. Normalno, bio sam našminkan, poderan, mala avet. Opet isti sudac, ista porota, predsjednik Okružnog suda Osijek nije dopustio da se promijeni sudac koji će voditi raspravu i sve je ostalo isto. Vrhovni sudac SRH samo je potvrdio presudu. Molbe za pomilovanja bijahu uzaludne. I tako, eto me danas pred tobom.
Ne pripadam ni jednom pokretu, ni jednoj pojavi. Ako me netko pita nacionalnost odgovor glasi: PUNKER. Ranije sam govorio da sviram punk, ali sada sam spoznao da živim punk. Život se ne može svirati. Najmanje odani ljudi su bili upravo punkeri, ali ne ovi moji koji me vole i cijene, a to me održavalo kroz svo ovo trnje i nepravde. Naravno, veliko hvala dr. Sonji Petković, neuropsihijatru, koja je shvatila da mi terapija nije potrebna. Ona me nadgleda i cijeni moje stvaralaštvo. Ja odjel 3C smatram stršećim u odnosu na sve odjele u bolnici, a boravak ovdje nazivam otnjenom izolacijom. Hvala mom ocu Nikoli što je izdržao. Pozdrav Kečeru I. i Kečeru III. Veliko hvala mom Zdenku Franjiću. Hvala svima koji mi prikratiše muke podarivši mi radost, osjećaj, obzir. Naravno, Kečer II. neće stati!