Veze na daljinu, da ili ne?

Da me netko prije 10 godina pitao što mislim o vezama na daljinu, rekla bi da ne vjerujem u takve veze, da one nemaju šanse za uspjehom i da su osuđene na propast, navjeru i slomljeno srce.

Danas mogu reći da nije baš tako. U vezi sa svojim sadašnjim mužem ukupno sam 11 godina. Od toga poslijednje 4 godine proveli smo na daljinu, na relaciji Zagreb Munchen. Zašto? Zbog posla, radi bolje i lakše budućnosti. Moj muž je u Hrvatskoj imao posao i pristojno je zarađivao, ali ne dovoljno s obzirom na to koliko je zaista radio, a to je često bilo od 8 ujutro do 7 navečer. Ono najvažnije: šef ga nije cijenio, uvijek je bio skup, nije stigao zaraditi svoju plaću (njegovim riječima). Da ovo ne bi bila tužna gastarbajterska priča, iz ove persepktive mogu reći da ga je upravo taj čovjek pogurao da ode u svijet i potraži svoju sreću i na neki način je zaslužan za njegov trenutni uspjeh. Upravo najveća razočaranja na kraju rezultiraju dobrim stvarima. On se pokrenuo, imao je petlje otići, snašao se u potpuno novom svijetu sa svega nekoliko poznatih ljudi, naučio jezik i danas radi svoj privatan posao. Jako sam ponosna na njega.

Kada je odlučio otići u Njemačku, ja sam još bila na fakultetu i ideja da odem s njim nije mi se nikako uklapala u moje planove. Bila sam tužna, ljuta, razočarana, osjećala sam se izdano jel sam sve te godine provela s njim, rekla sam mu da ako ode, ja ga neću čekati, jer veze na daljinu nemaju smisla. Nismo se čuli možda pola dana nakon tog dramatičnog razgovora, nakon toga smo odlučili da ćemo se ipak viđati i čuti pa kako bude bude i uz nekolko manjih kriza ipak smo preživjeli.

Kada je otišao morala sam nekako zaokupiti svoje slobodno vrijeme i primila sam se posla i učenja. Posao na pola radnog vremena i fakultet poslije podne bili su moj spas. U 9 bi krenula od kuće u 9 bi se vračala kući, vikendom bi učila i odmarala. I tako sam preživjela prvih godinu dana, jednostavno nisam imala vremena za tugu i btw. diplomirala sam sa peticom

Iznenađujuće, naš odnos počeo se mijenjati, ali ne na gore nego na bolje. Kada si razdvojem nema tu zagrljaja, poljubaca, sad se mazimo pa smo si ok, jedino što ti ostaje je razgovor. Sati i sati razgovora. Ne bi vjerovali koliko dobro upoznate osobu na daljinu i kako u tom trenu nije bilo veće sreće od video poziva. U to vrijeme smo jos Skajpali, imam filing da je prošlo sto godina, danas je i komunikacija znatno pojeftinila, Whatsapp je dobio video pozive, kao da smo par iz nekog drugog vremena

Prvih par mjeseci bilo je najteže. Navikli smo jedno na drugo i beskrajno smo si falili. Uvijek sam mislila da je teže onome koji ostane, ovaj drugi ima novi život, puno mu je zabavnije nisam shvaćala koliko je njemu zapravo teško i koliko se namučio. Danas to vidim. Često sam mu i otežava svojim povremenim emocionalnim slomovima, gdje je on mene tješio, iako mu je i samome bilo grozno. Muški su takvi, ne pokazuju previše emocija, naše društvo ih odgaja tako da moraju biti mucho i da ne pokazuju slabosti.

Najdulje što se nismo tada vidjeli bilo je 3 mjeseca u komadu. Taj sustret nakon 3 mjeseca uvijek ću pamtiti, to je bila trema, leptirići u trbuhu nešto kao izlazak na prvi dait sa svojom tinejdžerskom ljubavi. Takvi trenutci to je nešto što vas drži. Bio mi je jako zgodan kad je došao, iako umoram od vožnje mislim da sam se tada ponovno zaljubila u njega I tako je baš svaki puta kad se duže ne vidimo

Nakon toga počela sam često putovati u Njemačku. Svaki produženi vikend sam bila tamo. Kada je dolazio u Hrvatsku uvijek je morao obilaziti stotine ljudi, a kad bi ja došla tamo imali smo vremena za sebe. (Istina postala sam jako posesivna i kad je tu htjela sam da bude samo samnom. Mislim da sam se sada malo skulirala po tom pitanju.) Počeli smo zajedno istraživati i posjećivati sve znamenitosti grada i regije. Odnosno, počeli smo kvalitetno provoditi zajedničko vrijeme i ispunjavati ga uspomenama. Upoznala sam i neke njegove nove prijatelje koje danas doživljavam kao njegovu braću. Provodili smo divne godišnje odmore, na super lokacijama i kad smo imali svega par dana uvijek smo ih lijepo iskoristili.

Mogu reći da su mi u vezi na daljinu najgori bili vikendi i periodi kada nisam radila. Kada imas puno slobodnog vremena puno razmišljaš, a to u ovom slučaju nije dobro. Previše razbijati glavu stvarima koje u ovom trenutku ne možeš promjeniti vode samo depresiji i tuzi.

Ono što me najviše smetalo bili su drugi ljudi i njihovo mišljenje. I to mišljenja onih ljudi koji takvu situaciju nisu proživjeli. Komentari koji su mi najviše išli na živce bili su: "Ma joj kaj te briga tebi je sad super on puno zarađuje", "Ja se tebi divim da možeš bit u TAKVOJ vezi", "Kak znaš da on tamo nema drugu curu, ko zna kaj on tamo radi", "Daj si nađi nekog drugog i boljeg ti si bar pametna". Takvi komentari su oni koji te u vezi na daljinu uništavaju. Prvo s jedne strane oni koji misle da u Njemačkoj raste novac na grani i da mi žene gastarbajtera samo trošimo novce i tako liječimo tugu. Fuj. Drugo ja se tebi divim najčešće je rečenica iza koje se krije ironija i mišljenje koja si ti naivka i nastavlja se na slijedeći komentar, isto tako aludira na to da je takva veza loša i bez budućnosti. Onaj tko vam kaže daj si nađi nekog drugog taj od prvog trenutka vjerojatno ne voli vašeg partnera.

Takvi komentari su često izazivali svađe, a bilo ih je. Podsvjesno te to kopka i onda je on ni kriv ni dužan napadnut da nije ništa posebno učinio.

Ima ljudi koje sam tek upoznala u tom periodu razdvojenosti kojima to nikako nije išlo u glavu. Pa kako, pa zašto, ne možeš tako živjeti..jednoj sam kolegici rekla ovako: on nije umro on se samo odselio. I dalje je tu za mene, vidimo se na sve bitne dane u godini, možemo se čuti, mogu ga pitati za mišljenje, može me utješiti kad sam tužna, a ako je neka drama on će doći ili ću ja doći k njemu. I to je stvarno tako.

Moram priznati da sam ostala bez dosta prijatelja u ovom periodu, nekih zbog zlonamjernih komentara, nekih zato što su u stvari bili prijatelji moga muža i bez njega nisamo imali zajedničkih tema. Isto tako zbližila se s nekim drugim pozitivnim i vedrim ljudima, koji nisu radili dramu iz naše veze da daljinu nego su poslušali moju trenutnu dramu, da li mi savjet i raspoložili me. Jedna od njih je i moja današnja vjenčana kuma. Predivna i topla osoba, takvih nam svima treba.

Ne obazirite se previše na mišljenje drugih ljudi. Ako ste u zdravoj vezi, koja vas emocionalno ispunjava bitni ste vas dvoje. Ostale pustite da misle što žele. Ljudi su ogorčeni i zli, vrlo često i zavidni i ne mogu prihvatiti da je nekome dobro čak i kada vas dijeli 600 km.

Ne osuđujte ljude u vezama na daljinu, teško je to shvatiti ako nisi probao. Iza takvih veza je mnogo odricanja, ali i mnogo ljubavi.

Ipak iza veze na daljinu mora stajati neko rješenje, odnosno netko će ipak morati preseliti. Moj muž se vratio u Hrvatsku na kratko, ali se brzo vratio nazad s obzirom da mu se pružila dobra prilika, tako da sada ja selim kod njega i nadam se da će našoj vezi na daljinu do ljeta doći kraj, ipak smo sada u braku i vrijeme je da krenemo sa svojim zajedničkim planovima, kojih je mnogo Nakon ove 4 godine puno smo pametniji, sa više znanja, iskustva i ljubavi, emocionalno definitivno puno jači. Mogu reći da smo oboje prilično napredovali znamo što želimo i što ne želimo. Volim nas kakvi smo danas.

Čuvajte svoje partnere, često ih uzimamo zdravo za gotovo i shvatimo koliko su nam vrijedni tek kada moraju otići. Veze na daljinu su moguće, samo ako vi to uistinu želite, ali zahtjevaju mnogo odricanja i još više ljubavi.

Nadam se da sam pomogla nekome tko je u sličnoj situaciji, želim vam puno sreće

Hvala na čitanju!

Pozdrav
Željka

Oznake: ljubav, Ljubav na daljinu, veza, Veza na daljinu, kako preživjeri vezu na daljinu, brak, odricanje, Njemačka, gastarbeiteri, Putovanja, obitelj