stars in array

subota, 27.09.2008.

Kap, kap po kap...

Noćas bih mogao napisati

Noćas bih mogao napisati najtužnije stihove.

Napisati, na primjer: "Noć je posuta zvijezdama,
trepere modre zvijezde u planini."

Noćni vjetar kruži nebom i pjeva.

Noćas bih mogao napisati najtužnije stihove.
Volio sam je, a ponekad je i ona mene voljela.

U noćima kao ova, bila je u mom naručju.
Ljubljah je, koliko puta, ispod beskrajna neba.

Voljela me, a ponekad i ja sam je volio.
Kako da ne volim njene velike nepomične oči.

Noćas bih mogao napisati najtužnije stihove.
Misliti da je nemam, osjećati da sam je izgubio.

Slušati noćas beskrajnu, još mnogo dužu bez nje.
I stih pada na dušu kao rosa na pašnjak.

Nije važno što je moja ljubav ne sačuva.
Noć je posuta zvijezdama i ona nije uza me.

To je sve. U daljini netko pjeva. U daljini.
Duša je moja nesretna što ju je izgubila.

Kao da je želi približiti, moj pogled je traži.
Srce je moje traži, a ona nije uza me.

Ista noć u bijelo odijeva ista stabla.
Ni mi, od nekada, nismo više isti.

Više je ne volim, sigurno, ali koliko sam volio!
Moj glas je tražio vjetar da takne njeno uho.

Drugome, pripast će drugome. Kao prije mojih cjelova.
Njen glas i jasno tijelo. Njene beskrajne oči.

Više je ne volim, zaista, no možda je ipak volim?
Ljubav je tako kratka, a zaborav tako dug.

I jer sam je u noćima poput ove držao u naručju,
duša je moja nesretna što ju je izgubila.

Iako je to posljednji bol koju mi zadaje
i posljednji stihovi koje za nju pišem.

PABLO NERUDA.

Iako, rekao je sve što bih i ja mogla. Rastrgana sam ovih dana između srca i razuma. A najgore od svega je što tapkam u mjestu. Čak su i samo poznanici primijetili da nešto sa mnom nije u redu.
Da bar znam reći što.

ponedjeljak, 15.09.2008.

Jesam li ja stvarno toliko loša, osvetoljubiva?

Sve manje vjerujem ljudima. Ne mogu lako oprostiti, ne mogu uopće ako me to povrijedi onako jako. Pamtim događaje i slažem ih jedan na drugi. Pamtim. Ne mogu više dopustiti da se dvaput opečem. U vezi, također pamtim. Ali mislim opravdano. I sve više vidim da to nema smisla, da se on prema meni odnosio lošije nego ja prema njemu. A uspio me uvjeriti da je obrnuto. Mrzim njegovu opsesivnu ljubomoru do te mjere da sam išla u onu drugu krajnost i potpuno se otela kontroli. Prokleti mobiteli. Ili možda blaženi. Previše poruka sa premalo opravdanja i previše ljubavi sa moje strane iako sam znala da baš zbog toga neće moći biti isto. Kukavica sam. Bojim se. Bojim se samoće, bojim se da će me i prijatelji ostaviti. OK, znam da oni neće, ali bojim se. Uvijek sam u njemu imala sigurnost. Iako možda lažnu. Kukavica sam. Velika. Probala mi je reći, nisam ju slušala. Ne znam bih li i danas. Rekla je da nije on kako mi se čini. A mogla sam naslutiti po ponašanju njegova društva. Kod njih nikada nisam dovoljno vrijedila. Što god ja napravila. Što mora biti čudno ako uzmemo u obzir to da je to ipak njegova ekipa kojoj priča o meni. Nikad im nisam bila niti ok. I to samo njima, od svih koje znam.Ne znam koliko jadno i patetično zvuče moji razlozi. Zapravo ih i ne znam izreći. Znam samo da ih se skupilo i da je povjerenje nestalo. Nisam glupa i naivna kao što misliš, dragi moj. Nisam, ali ti jesi. Osvećivala sam se nesvjesno. I znate što? Uopće ne pruža neko zadovoljstvo. Osjećaš se prazan…ništavan.
I svaki puta kada me netko pita za broj ili tako nešto slično, osjećam se poletno, vedro, da vrijedim. A kukavica sam. Bojim se kraja.

Ljudi se ne mijenjaju. Nikad. Sad to znam.
Sve one poruke. Laži. Moj slučajni nalet na blago rečeno čudne poruke. Previše bi boljelo da ti nisam vjerovala. Nije mi žao. Bilo mi je lijepo. A sada bi ti malo trebao okusiti barem dio boli.
Mali, volim te. Ali ne kao prije. Volim te i više. Ali ne dovoljno za nas dvoje.

love, love will tear us apart again.






*valentino i renato waaiwaiwa čokolada i kakao* -kees, neću se truditi objašnjavati :)

srijeda, 03.09.2008.

Vratija se Šime.
Ponovni povratak u rutinu. Mrzim to. Tražim načine kako ispucati negativnu energiju ali ih pronalazim prekasno. Već izađu ranije. Sve ono što sam preko ljeta zaboravila – tračeve, mržnju, profesore, licemjerne poglede, nadmoć jednih nad drugima radi prividnih stvari, sve se vratilo. Opet ružno izlazi iz mojih usta. *ljetoo vrati se* Sjetila sam se koliko ne volim neke osobe, možda da nisu svaki dan pored mene, možda, samo možda bi ih zapravo voljela. No što je tu je. Ponovno svaki dan ustajanje, mrzovolja i škola. Posljednji put. To je valjda jedino što me tješi. Osim par izuzetaka u razredu koji me drže na životu.

Voljela bih da imam „dobar razred“. Ono, svi smo si dobri i volimo se i super nam je i zezamo se stalno. No opet nekako si mislim da je to iluzija. Nisam nikad vidjela da si je baš cijeli razred stvarno dobar. Uvijek postoji njih nekoliko koji su postrance. Možda svojom krivicom, a možda ni krivi ni dužni. Ima jedan razred koji si je naizgled super. U njemu je pola razreda u vezi s nekim iz razreda. Ima još jedan razred koji si je super. Ali na onaj način, neiskreno super. Boje se reći jedni drugima u lice kako je i što je. Ako netko nekoga mrzi, mrze ga svi (naizgled, radi tog jedinstva).

Ma znate što, dosta je. XD
Je, mrzim svoj razred, ali ga i volim. Daju mi da shvatim kako je život zapravo lijep. Oni to većina još ne shvaćaju. Nisam ni ja dugo, pa mi je sad žao.

Više ne živim zbog škole, nego zbog svega ostalog.
U to ime, hvala!

<	rujan, 2008
P	U	S	Č	P	S	N
1	2	3	4	5	6	7
8	9	10	11	12	13	14
15	16	17	18	19	20	21
22	23	24	25	26	27	28
29	30

Rujan 2008 (3)
Kolovoz 2008 (2)

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv