Njene oči su crvene.


Najljepše što je ikada vidjela.
Život. Raste u posudici, pod mikroskopom. A ona ga promatra.
Polovina nje, polovina njega.
Jedinstveno, savršeno, okruglo.

Sve magije za kojima oduvijek traga ništa su prema ovome.

Mazi trbuh, osmjehuje se, šapuće. I zna da je čuje.


Njene oči su crvene.


Iznijela je smeće u hodnik i primijetila kako je promatra.
Ogrtač se vuče do poda, kapuljača, sjenka kose na zidu.
Nije se uplašila, više začudila. Znala je da još nije red na njoj.
Nekako je oduvijek smatrala da je kosač muškarac. Zar žena?

Sada joj se učinilo logičnim da je žena. Žena donosi život, red je da ga i odnese.
Ali što je onda Ona? Žena?
Teško, po toj definiciji.
Prije spodoba.
Kričr.


Njene oči su crvene.


Praznina.
Ispunjava je. Ponovo je jedno.
Koliko dugo je bila dvoje?

Poželi izaći iz tijela, raskomadati ga, uništiti ostatke, neka se rasprsnu.
Sigurno ne bi ni boljelo. Ne više od ovoga.
Ništa ne može boljeti, jer ništa ne postoji.
Ona ne postoji.


Njene oči su crvene.


More.
Tirkizno, plavo i zeleno. Slano.
Zaranja i klizi uz dno.


Njene oči su crvene.