Trebam Euro krem uz kavu. Ajde, bar sam kavu nabavila.
Nisam baš ustala na pravu nogu. Zapravo jesam, ali su mi ih kasnije pobrkali. Grrr… I sad mi treba i treba…
Euro krem nije isto što i Lino lada ili nešto već što mi mlađahne tete u dućanu pokušavaju uvaliti.
Pronašla sam je samo na jednom mjestu u gradu. Nije moguće da se uvozi samo za jedan skriveni dućančić?!

Trebam tu čokoladica, navukoh se na nju ponovo.

Kapi tople kiše dotiču joj kožu i klize niz tijelo.
Nekoliko trenutaka bilo je dovoljno da oblaci prekriju nebo i zatamne ljetni dan. Negdje krajičkom oka zapazi sijev munje. Uslijedi zvuk koji para.

Od pljuska se skloni u prvu trgovinu. Zaplahne je miris šume… Svuda oko nje namještaj i sitnice izrađene od drveta. Pažljivo ih promatra, polako prolazi između polica. Ostavlja trag kapljica iza sebe, po podu načinjenom od velikih dasaka. Pazi da ne zapne i tako smoči ili sruši predmete.
Rukama sklanja kaplje s lica. Prolazi kroz kosu da spriječi golicanje potočića koji vrluda niz vrat. Odvaja odjeću od tijela ne bi li se brže posušila.

Pogled zaustavi na malenoj drvenoj škrinji. Posegne da je otvori, no brava je zaključana.
"Što je unutra?", upita čovjeka kojeg je zatekla za pultom.
"Ne znam," odgovori joj. "Nisam je htio oštetiti otvarajući je nasilno. Nikada nije bilo ključa. Ni ne sjećam se kako je dospjela ovdje."
Uzme je u ruke, nježno približi licu i protrese. Učini se praznom.

Vrzmala se još malo uokolo i promatrala. Pogled joj je bježao prema zaključanoj drvenoj kutiji.
Zapne glavom o nekoliko lijepo oblikovanih drvenih fragmenata obješenih na uže. Nesvjesno pruži ruku da spriječi njihovo gibanje, ali sudar je već simulirao povjetarac. Rezak zvuk izmami joj osmjeh. Čini se kao da ju je ta stvarčica odabrala.
Lijepo će zvučati njeno kretanje kada je objesi na terasi ispred spavaće sobe. Drvena zvona.

Dok skuplja po torbi novčanice kojima će platiti, ponovo se približi zatvorenoj kutiji i pređe prstima nježno preko nje.
"Sviđa vam se?", začuje glas iza sebe. "Uzmite je, ionako nitko ne obraća pažnju na nju."
Uslijede nespretno odbijanje i početno negodovanje.

Sa svojim novim blagom u rukama i nekoliko novčanica manje izađe iz prodavaonice na već gotovo suhe ulice grada.

Njene oči su crvene.


Najljepše što je ikada vidjela.
Život. Raste u posudici, pod mikroskopom. A ona ga promatra.
Polovina nje, polovina njega.
Jedinstveno, savršeno, okruglo.

Sve magije za kojima oduvijek traga ništa su prema ovome.

Mazi trbuh, osmjehuje se, šapuće. I zna da je čuje.


Njene oči su crvene.


Iznijela je smeće u hodnik i primijetila kako je promatra.
Ogrtač se vuče do poda, kapuljača, sjenka kose na zidu.
Nije se uplašila, više začudila. Znala je da još nije red na njoj.
Nekako je oduvijek smatrala da je kosač muškarac. Zar žena?

Sada joj se učinilo logičnim da je žena. Žena donosi život, red je da ga i odnese.
Ali što je onda Ona? Žena?
Teško, po toj definiciji.
Prije spodoba.
Kričr.


Njene oči su crvene.


Praznina.
Ispunjava je. Ponovo je jedno.
Koliko dugo je bila dvoje?

Poželi izaći iz tijela, raskomadati ga, uništiti ostatke, neka se rasprsnu.
Sigurno ne bi ni boljelo. Ne više od ovoga.
Ništa ne može boljeti, jer ništa ne postoji.
Ona ne postoji.


Njene oči su crvene.


More.
Tirkizno, plavo i zeleno. Slano.
Zaranja i klizi uz dno.


Njene oči su crvene.