Prije puno godina palila sam se na pisce koji su pisali na granicama moje (tadašnje) nerazumljivosti. Nad svakim odlomkom zadubila bi se pokušavajući shvatiti što je pisac htio reći. Što mi je to bilo teže, pisca sam smatrala genijalnijim.
Prošlo me, srećom. Sada gutam pitkije tekstove, pametne, duboke, isprepletene.. Ovo isprepletene me fascinira već dugo. Kad pišem svoje bljezgarije nikada ne znam što će se desiti rečenicu-dvije dalje. Priča mi skrene sama. Onda kad vidim nešto isprepleteno i inteligentno, poželim bar krenuti igrati se s tako nečim, svojim riječima. Bože, daj mi strpljenja!:) (Ne čuje. Mada i ono moje Zakonito to često zdušno zaziva. :D) "Vještica i kiša", autorice Jurga Ivanauskaite. To su predivna preplitanja.:) Čitam je dok se vozim na posao, čekam kavu, probudim se.. Na poslu sam se danas (vrijedno radeći) igrala sa Halovim Mini Favs (vidi lijevo), čitala postove i slično.. Ddadd je krenuo s nekom retrospektivom imena. Sjedim kasnije u autu, čitam i vidim da je Jurga imala nešto reći na sličnu temu, pa.. I ne bi sad tu stavljala odlomak iz "Vještica.." (ne ovaj). Al, čisto da ga navučem na knjigu. Dovoljno je romantična i za njega.:) - Ovo je već naš treći susret. Mislim da je došlo vrijeme da mi ispričate kako je sve počelo, zar ne? - Zar je važno kako je počelo? Važno je to što nikako da završi. Zašto ljudi misle da velika ljubav može biti beznačajna, da se može brzo zaboraviti? - Zar ljudi tako misle? - Oni bi sve pretvorili u banalnost. Malo tko je svjestan da je prava ljubav uvijek rizična. Ona je prepuna osobite napetosti – kao da hodaš po rubovima noža. Zato i bol možeš osjetiti u svakom trenutku – čak u vrijeme najvećeg blaženstva… O, Bože moj, ja ga nikako, nikako ne mogu zaboraviti. - Možda mi možete reći što vam je na tom čovjeku najteže zaboraviti? - Što? – stisnula je rukama glavu i počela grickati usne. – Što? Zar je to važno? - Možete li mi reći što ste na tom čovjeku najviše voljeli? Što vam je bilo najdraže u njegovoj duši? Ili – tijelu? - Ah, najdraže na njegovom tijelu… - Vikin je glas bio zajedljiv. – Ja dobro znam što biste vi najradije čuli! - A to je? - Ha, psihoanalitičari… Nesretni falokrati, prepuni Freudovih ideja. - Falokrati? Odlična riječ! - Odlična je, ali nisam je ja izmislila. Algirdas Greimas. A Erica Jong u svojim romančićima koristi još bolju. Falocentrici. - Uistinu još bolju… - Valjda ste primijetili da svi muškarci, ne samo onaj gad iz Beča, sveto vjeruju da požuda, koja njima vlada, muči i nas, žene?! - Zar je baš tako? - Tako je, tako… - Vika se leđima okrenula prema Normi i govorila dalje, nervozno pucketajući prstima: - Svi su oni ludi zbog penisa, falosa, ili ćete tražiti da tu stvar zovem nekako drugačije? Kao da to i nije dio njihovog tijela, poput ruke, noge ili nosa, nego svemoguće i jako hirovito božanstvo, koje skrivaju u gaćama. Slušajte samo kako muškarci pričaju o svom božanstvu: On se umorio, On se rastužio, On je došao k sebi, On se raduje, On uživa… Ha, On! Kako nježno, brižljivo i nepokolebljivo oni mole: Uzmi Ga, pomiluj Ga, oživi i probudi Ga, kao da vam povjeravaju neobično rijetku, egzotičnu i razmaženu zvijer, Njega! Njega – obavezno velikim slovom. Pogledajte samo s kakvim vam izrazom lica to svoje blago guraju u usta – kao mala djeca su koja su uspjela pobijediti svoj egoizam i sada dijele s vama najslađi zalogaj! Neki, obuzeti totalnom ekstazom, samo tepaju: Raduj mu se, raduj se – kao da vam udjeljuju svetu pričest. Vika je iznenada zašutjela, okrenula se prema Normi i nasmijala se skoro prezirno, valjda misleći da psihoanalitičarka zna o intimnim i pikantim stvarima samo iz knjiga. Jurga Ivanauskaite: "Vještica i kiša" |