Tek se privikava pisati na tipkovnici računala. Slova brzo iskaču na ekranu. Prsti prate slijed misli. S lakoćom se vraća nekoliko redaka više i mijenja redoslijed riječi, umeće i razmjenjuje rečenice. Ali… ovisna je o tom stroju, koji zuji i svijetli i grije.

Kada piše onako kako voli uzima nalivpero i žustrim potezima oblikuje riječi po čistim bijelim papirima. Tada osjeća da ostavlja trag. Piše na mjestima koje voli. Samo pokupi papire, i krene dalje.

Ovo su samo nule i jedinice. Lako nestanu. Ionako nikada ne čuva ta slova. Samo ih otisne u prostranstva, da se uhvate u mrežu. I plutaju do novog kidanja niti. Pa potonu.

Križa, crta, ispisuje. Prsti su joj umazani od tinte. Ali poslije, kad ispija kavu i ugleda modre tragove prisjeti se bijelih papira išaranih plavim. I nasmiješi. Obožava te išarane stranice. Svaku priču zna kako je izgledala dok se rađala.

Sada, na ekranu, ostaju samo crna pravilna slova na bijeloj podlozi. Tako uredna i sterilna. Gubi se trag njihova nastanka. Nedostaje im osobnost.


UPDATE:
Kad smo već kod osobnosti... po.e.tyc ponovo oduševljava.