Nedjelja.
Dan 27. (13. nakon inseminacije)


Boje jeseni.
Isključivo boraveći u gradu zaboravila sam kako izgledaju.
Vozeći se ovaj vikend Gorskim kotarom zabljesnulo me šarenilo boja i oblika.
Htjela sam ja to i ovjekovječiti, ali fotić odbio suradnju. Pokušati ću ga nagovoriti da proradi. (Ponekad i razgovor sa tehničkim stvarčicama pomaže.) Samo mi treba još kupnja novog!


Iz šume su izvirali ljudi sa košarama punim gljiva. I mi vrsni poznavaoci uputili se u šetnju šumom. Gljiva u izobilju. Raznih. Samo što pored njih ne piše koje su vrste i jesu li jestive ili ne. Mora da je to neki bug. Hmmm.. Kome to da prijavim?
B(l)ože, jel bi ti bilo teško staviti malu napomenu pored svake?
Klikneš, a tamo opis.
'Oš osnovni (jestivo/nejestivo), 'oš nešto više (u kojem podneblju se nalaze, koliko mogu narasti, u kojoj količini su otrovne, može li se otkriti od čega je smrt nastala (ako zatreba:) ), par recepata…).
Imala sam ja i rezervnu varijantu. Svako proba određenu vrstu gljiva, pa ako preživi bez simptoma sljedeća 2 sata, tu vrstu beremo.
Nisam bila shvaćena. :(


Tražeći kavu, naišli smo na obiteljsko gospodarstvo "Ranč".
Nema kave… Ali ima konja. Prvo je onaj moj rekao da idemo jahati (Nisam povjerovala. Stvarno naivno.).
On se odmah super sporazumio s konjem (točnije – kobilom Suzy). On vam inače perfektno rže i sve što konjski jezik podrazumijeva.
Nakon par krugova nagovorio je i mene.
Super osjećaj!
Pitala sam ga možemo li nabaviti konja umjesto psa. (Ni na psa još nije pristao.) Kaže striček koji šeće konje da nam onda treba veliki i čvrsti kauč. A dobro… bumo nabavili…


Glad smo utažili u Lovačkom domu, u Delnicama. Neloša papica.
Nitko od društva nije bio dovoljno avanturistički raspoložen da naruči žabe. Šteta.
Zadovoljili smo se divljači.



Čudesne bebe su i dalje aktualne.