Petak.
Dan 18. (4. nakon inseminacije)


Izvadak iz knjige Laura Wolf: Dnevnik luckaste buduće mame.

Ali, financije na stranu, nakon godinu i pol u braka i dalje mislim da je udaja najbolja odluka koju sam ikada donijela. Naravno, prva je godina bila teška. Izazovna. OK, dobro, bila je zaista naporna. Odjednom su one svađe ni zbog čega puno teže. Ne možeš samo izaći i otići u kafić za samce.* Sad, ako baš želite izaći, to se zove razvod, a uz angažiranje odvjetnika i puno papirologije, koštat će hrpu love.
Bit braka? Brak je poput svakog partnerstva – morate se naviknuti na ritam druge osobe. Čak i ako ste s njom već neko vrijeme. Ali sad, sigurno uplovivši u drugu godinu, Stephen i ja na istoj smo valnoj dužini, naučili smo postizati kompromise, prihvaćati osebujnosti jedno od drugoga, i postizati kompromise.
Jesam li spomenula kompromise?
Pa, trebala sam, jer u braku pristajete na kompromise pet puta češće nego što ispadne po vašemu i tri puta više nego što se seksate. Naprimjer, Stephen je naučio šutjeti kad se presvlačim najmanje osam puta prije izlaska na večeru. A ja sam shvatila da on ostavlja prljavo suđe u sudoperu jer boluje od poremećaja koji ga sprečavaju da otvori perilicu.
Uz to, znam da nikad neće, bez obzira na to koliko ja kumila i molila, pustiti vodu nakon mokrenja. Iako, u njegovu obranu, on spusti poklopac, tako da se u svijetu potencijalnih supružnika može reći da sam osvojila jack-pot.


-----------------
* Neka se zna, nikad zapravo nisam bila u kafiću za samce. Nisam čak ni sigurna da oni postoje. Pretpostavljam da je to šifra za: provesti večer s prijateljicama blateći muškarce.


Čudesne bebe su i dalje aktualne.