|
nakon ovih nekoliko dana totalnog mračnjaka uzorkovanog PPS-om (op. a. Post-Prijevodni Stres je prevoditeljima svojstven psihološki poremećaj koji nastupa po završetku zahtjevnog prijevoda kada nakon nekoliko tjedana/dana/sati, ovisno koliko se na prijevodu radilo, stres konačno na sve pore počne izlaziti iz organizma i manifestirati se na raznorazne načine) polako se vraćam u normalu. iz naslova se to baš i ne bi dalo zaključiti, ali kao što rekoh... polako se vraćam u normalu. uostalom, bolje bijesna žena nego bijesna lisica. ili u engleskoj varijanti: better a mad woman than a mad cow.
Ovaj je post samo za one koji su spremni prihvatiti da su i prevoditelji ljudi. Od krvi i mesa, sposobni griješiti, čak i gadno, ali koji ipak rade svoj posao prvenstveno zato što ga vole.
Dakle, ne može se zapravo reći da ja svoj posao mrzim, daleko od toga. Ali da ga baš jako volim, to je već podložno raspravi. Ovisi o tome što nekome znači voljeti svoj posao. Ja nekako ljude koji vole svoj posao zamišljam kao ljude koji osjećaju poziv, božansko nadahnuće, dubinsko ganuće i istinski zanos svakog dana kad odlaze na posao, ili se primaju posla gdje god im je radno mjesto. U najmanju ruku, oni propupaju kao Kaktus-kralj iz Čarobnjakove šume čim se prime posla. Budući da se meni takve cvjetne manifestacije ne događaju prilikom sjedanja pred kompjutor, zaključujem da nisam jedna od tih sretnica/sretnika.
S druge strane, kad usporedim svoj posao s mnogim drugima gdje ljudi svakodnevno slušaju kvocanje šefova, kokodakanje stranaka i zvrndanje telefona, svaki dan od 8 do 4 ili 9 do 5, moj mi je posao baš super. Znači kad stvar relativiziramo, moglo bi se mene zamisliti kao jednog hipi Kaktus-kralja s vjenčićem ivančica oko glave.
No ima nekih stvari koja me baš iživiciraju toliko da sam u stanju reći da ih mrzim. Idemo redom, ne po količini iritacije koju izazovu, već onako kako se sjetim.
Mrzim traljave skripte. A traljave skripte su sljedeće:
skripte kojih nema - pa ti onda sve lijepo na pamet, po sluhu, i svakakvih onda lijepih stvari na kraju bude u titlovima
skripte kojima fale stranice ili skripte koje su skenirana varijanta raskupusanog prastarog scenarija na zgužvanom papiru - pa ti kopaj, premeći, traži gdje ti je tekst baš za onaj dio kad se svi nadvikuju pa nemaš pojma tko tu kome koga i gdje
skripte koje su pisale polugluhe lijenčine koje na mjestima gdje nisu čule što je netko rekao ostavljaju praznu crtu - koji će mi vrag takva skripta? Neki dan ja tako vrtim pa vrtim petsto puta ne bi li mi umorni čunjići i oni drugi koje već imam u uhu nekako ipak propustili zvučnu informaciju o kakvoj to tehnologiji priča napaljeni detektiv iz jedne legendarne serije u kojoj čini tandem s histeričnom plavušom. I naravno ne kužim. Odem pogledat u skriptu, a kad tamo: It's the age of ________ technology. Pa da, zašto ne bih i ja tako stavila u titl?
skripte koje su pisale polugluhe ljenčine koje su još k tome totalno neobrazovane i nepismene - ovo je podvrsta skripti u kojima će vam umjesto Canada stajati Xanadu iako to nema apsolutno nikakve veze s radnjom filma koja se odvija u Vancouveru, ili umjesto faximile aproximile (primjer preuzet od Mick) iako takvo nešto kao sredstvo komunikacije uopće ne postoji.
Dobre su skripte iznimna rijetkost, a ako ti se baš svi planeti poslože u prevoditeljskoj kući, onda ti se možda zalomi i jedna od onih malobrojnih skripti gdje još dobiješ i naputke o korištenju različitih jezičnih registara te pojašnjenja kulturološki specifičnih pojava.
Mrzim kad dva dana prije roka za predaju filma skužim da dvd ne radi, ili jednako, ako ne i gora varijanta, kad na pola filma skužim da dvd dalje ne radi, tj. da zvuk ide u jednom smjeru, a slika u drugom i to svako svojom brzinom dok konačno sve ne ode u pičku materinu i stane. A tko mi je kriv kad ne provjerim prije? Ali, mislim si ja, pa mogli su provjerit na najmanje dvije istance prije mene. I onda, brže bolje zovi Izvor, panična deračina na Nedužnog Glasnika... Da jel vaš primjerak radi, da nek se odmah naruči novi, da koji vrag oni seronje na telećojviziji misle, kaj šalju takve materijale, da jel mi se može produžit rok, da jel... A, može? Onda dobro. Problem riješen. Sad još samo moram odlučit u koju ću nijansu obojit ove tri nove sijede koje mi izbiše ponad čela.
Mrzim što sam ograničena slovnim mjestima i trajanjem titla. Ovo mrzim samo ponekad. Ima puno slučajeva kad to niti nije problem, ili kad je i bolje da sve fino skratiš, ali ima ponekad onih genijalnih materijala poput Legendarne serije s napaljenim detektivom i histeričnom plavušom u kojima oni izmjenjuju genijalne dijaloge za koje su scenaristi, ako i nisu, definitivno trebali dobiti Emmyja. Prepucavaju se oni tako brzinom od 30 riječi u sekundi, pletu profinjeni subkonteks duhovitih aluzija i igara riječi, ubace tu i tamo čak i koju rimu, a meni preostaje samo da ižmičem sukus i pretočim ga u dva titla po 32 slovna mjesta. Da mi srce prepukne. Najradije bih se ostavila prevođenja i bacila se na izmišljanje najnovije metode učenja stranih jezika kojom bih svakog gledatelja osposobila u roku od 2 dana. Ili, budući da je to znanstveno nemoguće, na stvaranje novog univerzalnog prevoditelja kakve koriste u SF filmovima i serijama. To je kao znanstveno moguće!!!
Mrzim inzistiranje na upotrebi standardnog jezičnog izraza. Naravno da je naša sveta dužnost kao prevoditelja dobro poznavati svoj jezik i koristiti ga u skladu s normom, posebice u javne svrhe. ALI! Oh, kako mrzim kad moram napisati da je petogodišnjak rekao: Pozvat ću svog tatu. On je ondje u garaži. Pa koji bi normalan petogodišnjak to tako rekao? Sigurna sam da ću jednog dana kad budem imala djece biti jedan od onih neurotičnih roditelja koji žele da njihova djeca ostvare njihove neispunjene snove, da ću ih ambiciozno upisivati na sve moguće izvannastavne aktivnosti, da ću ih naučiti čitati i prije nego krenu u školu i od 3. ih godine odgajati dvojezično, ali ipak se nadam da se moje dete ne bu u parkiću z drugima svadilo: Ja ću si donijeti svoju kanticu, ondje je na klupici.
Mrzim prevođenje po skripti bez video materijala. Tako to najčešće bude kad se radi za neku od onih exkluzivno zvjezdanih emisija na omiljenim nam telećimvizijama. Pa se onda nemali broj puta dogodi da ja napišem kako je neka tamo slavna XY očarala okupljeno mnoštvo na nekom tamo crvenom tepihu prekrasnom blještavom crnom haljinom, a onda je za otprilike 3 tjedna, onako ovlaš bacivši pogled na televizor baš u vrijeme kad se emitira exkluzivno zvjezdana emisija, vidim kako slavna i zvjezdana očarava okupljeno mnoštvo na baš tom istom crvenom tepihu u prekrasnom blještavom crnom odijelu s hlačama. Jer što meni bez visuala zapravo znači engleska riječ outfit? Uzalud mi trud svirači, nitko se unatoč takvim propustima, a bilo je i gorih, nije dosjetio da bi bilo zgodno dat prevoditelju i video.
Mrzim kad sam ja kriva za tuđe pogreške. Djelomično je vezano uz ovo prethodno. Naime, takvi prijevodi opisani u prethodnom odlomku obično se rade za spikera koji će ih pročitat. A spikeri su, naučih bolno na vlastitoj koži, ugrožena i time rijetkom pažnjom čuvana vrsta. Pa zato ja dobijem ribanciju nakon što jedan od njih planetarno poznate Chicago Cubse prekrsti u Kjubse, zato što nisam pisala transkripciju, i to, molim lijepo, ne phonetic scriptom (to su vam ona čudna slova kojima su napisane riječi između / i / u riječnicima), nego lijepo po Vuku, da svaki pismeni spiker to zna pročitat. Ma ne bi meni ni bilo problem pisat sve to, ali se zgrozim, sledim i odmrznem sve odjednom kad pomislim na što bi to zvučalo da im ja to tako napišem. Tako bi Džej Lo i Mark Antoni završili večer u popularnom klubu Fajr, a Metju Mekonahju isplovio na svojoj novoj jahti Flauer. A ja si nekako ipak mislim da bi svaki profesionalni spiker kad već čita tekst koji je prijevod i u kojem će se neminovno pojaviti i strani nazivi, ipak trebao prije odlaska u kabinu poslušati (s olovkom i papirom, pa nek si sam bilježi po Vuku) originalnog spikera u offu.
Nego je li itko skužio gdje to izlaze J. i Marc i na čemu plovi Matthew?
I tko još nije čuo za Chicago Cubs /kAbs/?
Ima još nekih stvari koje baš ne volim pretjerano u svom poslu, ali ovo je nekako ono što me najviše smeta i što će možda kojeg zalutalo čitatelja brzog na osudama ''tih glupih prevoditelja'' navest da razmisli radimo li mi baš u idealnim uvjetima pa da nam se nikad greška ne smije zalomit.
S druge strane, iz jako puno razloga jako volim svoj posao.
Volim što radim kad hoću i koliko hoću, što si mogu sama organizirat radno vrijeme iako si ga najčešće organiziram tako da bi se nadamnom sažalili i nesretni mali Kambodžani koji lijepe džonove na Nikeice po 16 sati na dan za 23 centa tjedno.
Volim kad se zalomi dobar film oko koji mi je pravi gušt potrudit se ili one prave male jezične poslastice poput dijaloga iz Legendarne serije s napaljenim detektivom i histeričnom plavušom.
Volim kad svoj posao napravim dobro pa me šefica pohvali, ili još bolje kad me pohvali meni iz leđa. Needless to say, nakon toga u roku od dva tjedna barem u jednom filmu totalno sjebem prijevod na nekim elementarnim stvarima, ili mi adaptacija bude križanac između dvd adaptacije, haikua i slobodnog stiha preplavljenog enjambements (jel se to na hrvatskom zove opkoračenje?).
Volim raditi s pametnim ljudima od kojih puno naučim i koji iznad svega razumiju što to znači biti televizijski i filmski prevoditelj.
Volim onako s ponosom na kraju neke zahtjevne filmske adaptacije romana napisati Prevela i prilagodila.
Dosta sad. Mislim da su mi počele pupati bodljice.
|
