PUTOVANJE
kada stignem
sa dalekog puta
docekaj me
na zadnjoj stanici
sa pokojim cvijetom
osmijehom
ugrij dušu
ojađenu
zaleđenu
od lažnih riječi
prijatelja
neumornih
kolovoških kiša
kada svatko nekoga čeka
dočekaj me
i ponesi prtljagu
otežalu vremenom
u kojem nisam osjetila
sigurnost doma
toplinu zagrljaja
ugrij dušu
koju ni samoća
ne razumije
tijelo
koje besplatno dajem
vremenitim olujama
da šibaju svoj bič
dočekaj me na kolodvoru
prljavom od toliko načina
kojima bježim
od sebe
od tebe
očekujem
da u pogledu nađem ljubav
kada pođemo kući
u tišini
papirnate brodice
mogla bih noćas
čini mi se,
potopiti sve papirnate brodice
koje su me sa tvojom obalom spajale,
mogla bih i trebala bih
sa tog mora zahvatiti krčagom
naše uspomene,
moje stihove i ljubav,
samo još uvijek ne znam
kako i kuda sa njima?
kuda ću usmjeriti pogled
kada otvore se ladice s odgovorima,
jedna po jedna?
možda ih ostavim da zjape
kao neispeglano rublje,
neispijeno vino,
neisplaćeni dugovi,
neutrošeno vrijeme?
još uvijek ne znam
i plašim se znati
kuda sa svim tim
silnim olupinama
prije svitanja?
ČEKAJ ME
Jednoga dana povest će te nemiri
pustim ulicama tvoga srca
mračnim hodnicima svojih želja
odšumjet će svako htijenje
koje skrivaš ponosno u sebi
i ja ću ti tada doći...
Zborit ćeš ponekad moje ime
iskrene riječi u vjetar će odletjeti
zamagljene snove isprat će rijeka
kazaljke na satu ostat će spojene
i ja ću ti tada doći...
Odužit će se svako novo čekanje
gorčinom natopljene suze isprat će kiša
zvjezdice će treptati u punom sjaju
zagonetka ostaje zauvijek nedorečena
istetoviranu ljubav zarobit će vrijeme
i ja ću ti tada doći...
Nitko nikog više neće čekati
lipe će sebično cvasti
sunce će stidljivo pružati svoj sjaj
izopačena željja širit će svoju bol,
ali ja ću ti baš tada doći,
čekaj me...
