''OPOMENA

Čovječe pazi
da ne ideš malen
ispod zvijezda!

Pusti
da cijelog tebe prođe
blaga svjetlost zvijezda!

Da ni za čim ne žališ
kad se budeš zadnjim pogledima
rastajao od zvijezda!

Na svom koncu
mjesto u prah
prijeđi sav u zvijezde.''

Antun Branko Šimić

"Svi ljudi imaju zvijede ali one svima ne znace isto. Za one koji putuju zvijede su vodici. Za druge su one tek male svjetiljke. Za znastvenike one su zagonetke....Ali sve te zvijede ondje gore sute. A ti,ti ces imati zvijezde kakve nitko nema..."
Mali Princ - Antoine se saint/Exupery

„Gledati i slijediti zvijezde znači težiti boljem i uzvišenijem..."
Vil.- Sandra Vulin

Priča o zvijezdama je priča o istinskom bogatstvu. Ovdje dakako nije riječ o bogatstvu koje u ovom materijalnom svijetu poznajemo nego je ovdje riječ o bogatstvu koje svi mi nosimo u sebi ali nismo svi jednako osviješteni.

Upravo u ovoj zvjezdanoj priči na način na koji su karakterizirani likovi malih svjetlucavih dobronamjernica koje su svojom posjetom osvijetlile mračnu i tužnu sliku zime na Zemlji, nadasve talentirana ilustratorica i umjetnica Kristina Čavar želi na svoj način kao velika zaljubljenica u svemirske tajne ,proniknuti do tajne ljudskih srdaca koja su jednako velika kao svemir.

Između ove slike mikro i makro svemira Kristina Čavar na vrlo vješt način stvara dijalog koji nam otvara nova vrata i tumači nove poruke.

Zvijede su vatra koja grije naša srca. One simboliziraju dragocjenost snova i nesebičnu ambicioznost umjetnika. Zvijezde nasmijavaju tužne i usamljene koji streme pogledom u noćno nebo tražeći odgovore. One su tu da nam govore o vrijednosti prijateljstva,one su vodič izgubljenima podsjećajući nas pri tom na smisao i punoću života, one su stvaralačka energija mnogih ispričanih djela i oslikanih ambicija.

Zvjezde su svevremena inspiracija i težnja čovječanstva da uvijek iznova u njima traži odgovore. Upravo te odgovore najprije može otkriti dječje srce jer je u svojoj čistoti sposobno vidjeti dalje od odraslih koji su zaboravili da je upravo dječja jednostavnost najveća veličina. Svi velikani kroz povijest govorili su jezikom razumljivim djeci jer su i sami pri tom bili velika djeca.

Kristina Čavar svojom stvaralačkom tehnikom u ovoj priči prepričava svima onima koji zele čuti,načine kojima mozemo stići do zvijezda i da je to putovanje i bliže nego što možemo zamisliti, a njezine ilustracije koje su nam ponudjene daljnja su interakcija sa našom dušom.

Izjava mladog junaka Vila usamljenom hvataču zvijezda u jednoj od mojih bajki na početku ovog osvrta može nam biti pokazatelj da ne postoji nijedno ljudsko biće koje na svoj način ne osluškuje hihotanje zvjezdica tu zvonkastu svevremenu melodiju i beskonačnu tajnu.

Sandra Vulin

target=_blank>ZVJEZDICE

target=_blank>zvjezdice1

target=_blank>zvjezdice 2

Biti sretan, imati u srcu mir i ljubav, biti u miru sa Bogom ujedno i samim sobom.

Ujedno ne težiti ka nečem što je nemoguće, nego prigrliti ono što ti se pruža, voljeti i biti voljen više, nego posjedovati bilo što prolazno i nevažno.

Vjerovati u čudo i nositi to isto čudo svima oko sebe.

Imati svoj skroman i topli dom u kojem su oni čija su imena zapisana u tvom srcu i u čijem srcu ti stojiš postojan vremenom i sudbinom.

Dočekati Ljubav i dopustiti joj, da te obuzme posvema, svake godine u ovo vrijeme da te rastavi i novoga načini, da sve ono što je bilo loše bude odstranjeno.

Prijatelju, želim ti da osjetiš kako ti se lice pri pogledu na nebo blagoslovljenim slapom svjetla osvjetljava kao Betlehemska zvijezda.

To je Božić i takav ti želim, od srca.

Na dobro vam došao Badnji dan i Čestit Božić svima !!

...U nezdravom odnosu tražiti ljubav jednako je kao uporno gledati u Sunce misleći kako te ono neće oslijepiti.

Dugo, predugo sam tražila, dugo samu sebe zasljepljivala, a onda sam shvatila da je dovoljno zaviriti u svoju nutrinu i učinila sam tako.

Ulazeći u svoju dušu uronila sam u svemir i on mi se nasmiješio, postavio mi je nove razloge, da vjerujem da dani nisu više besmisleni i da noći nisu više ranjive i kišne. Svemir mi se nasmiješio, pogledao me, a ja sam ga srcem punim radosti zagrlila. Upravo tada sam se vratila iz mrtvih među žive i zaprepastila se koliko sam živa i željna života.

Sa promašajima nema koketiranja, sa samoćom ne može nitko dugo biti u intimnom zagrljaju. Žena sam koja nije mlada, da bi vjerovala nevjeri, a još nisam dovoljno stara da bih obukla spavaćicu od bolnog puta prema izlazu u onostranost.

Kao lutka koja je oživjela dotaknuta prstom života i spoznaje, odlučila sam prekinuti interakciju sa svim mojim izgubljenim bitkama. Skidam veo bola sa svojeg pogleda, pružam ruku anđelu koji iscjeljuje bolne rane i zatvara ih melemom apsolutnog zaborava.

A kada se moj promašaj i ja sretnemo na međuprostoru između moje i njegove tuđine, stižemo na samu sredinu granice naše različitosti, različitosti naših pokreta ubiranja zrelog voća na trgu golog egoizma. Kada se nađemo u međuprostoru između moje i njegove tuđine, stižemo na prazan komad nebeskog platna, na njemu nema ničeg ispisanog, ničeg zrtvovanog...

Na međuprostoru su međuljubav i međuosjećaji, dosadna sredina bez svrhe i bez smisla, mjesto gdje i mi sami postajemo ništa do li međuvrsne oholice, dvije tvrđave svaka u sebi usamljena.

Pogledaj, živote, imam ti još toliko toga pružiti!

Pogledaj, ljubavi, skidam haljinu prošlosti i prilazim ti ogoljena od svakog traga prijašnje boli.