...U nezdravom odnosu tražiti ljubav jednako je kao uporno gledati u Sunce misleći kako te ono neće oslijepiti.
Dugo, predugo sam tražila, dugo samu sebe zasljepljivala, a onda sam shvatila da je dovoljno zaviriti u svoju nutrinu i učinila sam tako.
Ulazeći u svoju dušu uronila sam u svemir i on mi se nasmiješio, postavio mi je nove razloge, da vjerujem da dani nisu više besmisleni i da noći nisu više ranjive i kišne. Svemir mi se nasmiješio, pogledao me, a ja sam ga srcem punim radosti zagrlila. Upravo tada sam se vratila iz mrtvih među žive i zaprepastila se koliko sam živa i željna života.
Sa promašajima nema koketiranja, sa samoćom ne može nitko dugo biti u intimnom zagrljaju. Žena sam koja nije mlada, da bi vjerovala nevjeri, a još nisam dovoljno stara da bih obukla spavaćicu od bolnog puta prema izlazu u onostranost.
Kao lutka koja je oživjela dotaknuta prstom života i spoznaje, odlučila sam prekinuti interakciju sa svim mojim izgubljenim bitkama. Skidam veo bola sa svojeg pogleda, pružam ruku anđelu koji iscjeljuje bolne rane i zatvara ih melemom apsolutnog zaborava.
A kada se moj promašaj i ja sretnemo na međuprostoru između moje i njegove tuđine, stižemo na samu sredinu granice naše različitosti, različitosti naših pokreta ubiranja zrelog voća na trgu golog egoizma. Kada se nađemo u međuprostoru između moje i njegove tuđine, stižemo na prazan komad nebeskog platna, na njemu nema ničeg ispisanog, ničeg zrtvovanog...
Na međuprostoru su međuljubav i međuosjećaji, dosadna sredina bez svrhe i bez smisla, mjesto gdje i mi sami postajemo ništa do li međuvrsne oholice, dvije tvrđave svaka u sebi usamljena.
Pogledaj, živote, imam ti još toliko toga pružiti!
Pogledaj, ljubavi, skidam haljinu prošlosti i prilazim ti ogoljena od svakog traga prijašnje boli.
Post je objavljen 14.12.2019. u 15:59 sati.