ne žalosti se dijete u meni
emotivna sam
to je moje pravo
da budem
ono što jesam,
neprilagodljiva vremenu i ljudima
neukrotiva razboritim čudesima
u kojima su tvoje riječi
vjerni stražari
kao uvijek
prolit će se po stolu
suze
vino
napisat ću stih
željan da ga se shvati
a neshvatljiv svog sebičnog trena
sutra ću opet staviti šminku
na lice žurnog vremena
kudeći svoje bezumlje
kako uvijek može biti gore
i sve tako opet
do idućeg susreta sa zrcalom
ne žalosti se
dijete u meni
naša obiteljska slika
želi žurno istrčati iz oka
ali kuda bi otišla
na čija vrata bi
pokucati mogla u
sred noći
crne i mračne
baš kao dolazak na ovaj svijet
i moja će se duša prilagoditi
nekako već
znam
samo se plašim
one znane jeke
koja dopire
iz mene
