BAJKA O DJEČAKU KOJI JE UGASIO MRAK NA ZEMLJI SANDRE VULIN PETKOVIĆ
Sandra Vulin Petković je sasvim mlada hrvatska autorica koja radi i stvara u Leonbergu u Njemačkoj. Bila mi je poznata po svojim krasnim pjesničkim prilozima na informativnom portalu magicus.info a onda sam saznao da je napisala bajku pod naslovom Bajka o dječaku koji je ugasio mrak na Zemlji.
Tu sam bajku i sam dobio na poklon od autorice a onda sam pomislio da bih mogao napisati i par riječi svojih komentara o njoj. Predgovore su dali poznati naši književnici kao što je to Vesna Krmpotić pod naslovom Bajka izraz zbilje, profesor Ante Lauc pod naslovom Vil, bajka o spašavanju svijeta i gospodin Zvonko Penović.
U ovoj bajci je riječ o dječaku Vilu koji zajedno sa svojim prijateljem Kuckom pronalaze djevojčicu Halisu čije suze otope led na Zemlji. Ova bajka nije ezopska bajka koja je takvo shvaćanje nekog prirodnog odnosa ili događaja između pojedinih prirodnih stvari, ponajčešče između životinja čiji nagoni vode porijeklo iz onih istih potreba koje pokreću i čovjeka kao živo biće.
Taj odnos ili događaj pojmljen u svojim općim odredbama jest takav da se događa i u području ljudskoga života i tek na temelju toga on dobija neki značaj za čovjeka. Prava ezopska bajka je prema ovoj odredbi prikazivanje ma kakvog stanja iz žive ili nežive prirode ili nekog sticanja prilika iz životinjskoga svijeta koji se ne izmišlja proizvoljno već se uzima onakav kakav jest prema vjernom promatranju pa se zatim prepričava kako bi se iz toga izvukla neka opća pouka s obzirom na ljudski život ili točnije s obzirom na njegovu praktičku stranu, na mudrost i valjanost ljudskoga djelovanja i postupanja. I ovdje mašta uobličava događaje kojima u osnovi leži životinjski instinkt a govore o nekom ljudskom prirodnom odnosu i tada je cilj pouke isticanje općih korisnih značenja koji su važni u našemu ljudskome životu.
Međutim bajka o dječaku Vilu, Kucku i djevojčici Halisi nije niti slavenska bajka naime ona koja bi imala slavenske motive i pouke za život proistekle iz našega slavenskoga mentaliteta ili karaktera naroda kao što je to u hrvatskoj literaturi slučaj sa bajkama velike Ivane Brlić Mažuranić.
Zato se ja slažem sa gospođom Krmpotić koja je ovu bajku Sandre Vulin shvatila izrazom zbilje, onim što je toliko značajno u našem svakodnevnom ljudskom bitisanju da nam se ljubav čini kao posljednja slamka spasa u ovom ''posrnulom svijetu''. I ova bajka jest specifična upravo po tome da ljubav postavlja svojom središnjom tematikom u kojoj je najuzvišenije upravo ono što je predanost čovjeka nekom drugom čovjeku. A ljubav se ne zasniva na refleksiji i kazuistici razuma već ona vodi svoje porijeklo iz osjećaja čiju podlogu čine oduhovljeni prirodni odnosi . Odatle ljepota ove bajke koju treba tražiti u osječajima ljubavi i u fantaziji i mašti koja sebi izgrađuje svoj svijet zaradi toga fundamentalnoga odnosa a sve druge interese i prilike uzdiže na stupanj ukrasa toga fundamentalnoga osjećanja ljubavi.
Možda sam ja malo žalostan da je bajka okončana tako nekako žalosno gotovo sa porukom da u našem ljudskom životu nije moguće postići puno zadovoljstvo niti potpunu sreću ali i po toj tragičnosti bajka o Vilu, Kucku i djevojčici Halisi ostaje trajna imovina suvremene hrvatske literature.
Hvala Sandri za to!
Zlatan Gavrilović Kovač
http://digitalne-knjige.com/oxwall/blogs/1219
