GORKA ISTINA ILI SLATKA LAŽ?
Čini mi se, oko moje, da je potekao mlaz dvojbe: ostati sa ničim ili otići u ništa?
Daleko smo, jako daleko, od nepreglednog polja margareta..
Otkako tuga drzovito podnosi svoju pojavu, naš sandučić ljubavi odavno svojom navikom praznine ističe zbilju.
Strahujem, sve parole koje se prešućuju odavno među nama sada vrište sakralnom hladnoćom, zbježištem u samoću i preponiznim svetotajstvom.
Zar ne vidiš da smo odavno uvrijedili svodilju života i istrošili sve što smo istrošiti mogli?
Gluhi šaptači naše ljubavi sada svoje usne vezuju za vjetar…
To je dovoljan razlog da se spotakneš na marljivosti mojih misli o tebi,j er možda tako otkriješ tajnu ženskog srca, tu škrinju bez dna, zavjetnu i svetu.
I kada se to zbudstvo zbude, moja će te ljubav ojačati i darovati krila za slobodan let.
Tek tada ćeš, svojevoljno dakako, vidjeti kako se nebo sprema za skok u tvoju dušu.
Pri voljenju tebe bezuvjetno su se rabaškarili putovi svih ostanaka i polazišta u nove prpošne radosti, a plodnost Žene zarumenjene su stijenke sna.
Znam da te volim mnogo više nego jučer, a mnogo manje nego sutra, ali ipak mi je kao dah koji život znači, potrebna tvoja afirmacija, vinuta u svemirski zagrljaj Svevišnjega.
Jedino tamo će te vjerno čekati moja duša, enormnom ljepotom i nadasve strpljivo, kada ljubav izgarajući bez upaljenog plamena postane apstrakcija morala, bezvrijedna stvar li neki jeftini stih.
Vrtimo se u krug, opet i opet.
Zar ne može vrijeme biti malo više milosrdnije?
Čak i ovaj drhtavi list, sablažnjava se nad našom cijenom koju plaćamo.
I još nam nije dosta.
Želim biti voljena…
Promatram tvoje lice na jutarnjoj postelji na kojoj su sunčeve duge zrake pomilovale tvoje snene oči…
Čini mi se opet, zovu me, da ostanem još koji čas….
Ulomak iz neobjavljene knjige "Zerdelija''
U praskozorje sa vrhunca brda, jedva su se primjetno pomaljale prve zrake sunca sto rasprsuju maglu po skrivenim dolinama,a iz dubina nicu jasni likovi pitomih naselja i proplanaka.
Magla se otimala svojim tokom i polako sa svitanjem razbistrila je rumene obzore. Prva crkvena zvona resko su se prolamala cistim jutarnjim, nedjeljnim zrakom. I toga jutra mjestasce se polako budilo,na uzvisini sa unutrasnje strane velikog Dunavskog meandra na istocnim vinorodnim padinama. Nakon dugog i topog ljeta, jesen je konacno pokucala na vrata. Ti si tada odlucio otici. Otisao si onako kako si i zivio,tiho, skromno i posteno. Vinogradi sada sute jer te nema,kao da znaju. (............)
Ali lijepo je opet prosetati malim suncanim sokakom,zastati kraj procvjetalog bagrema ispred kucice,kao kutijice,ispred koje se ruze uporno provlace kroz kapiju od drvenih letvica. Ubrala sam jednu lijepu,jesensku ruzu, zacudno ju promatrajuci:"Tko bi rekao da jos uvijek ima ljepote u ovoj tisini?!"
Stranac koji ovim sokakom hodi pomislio bi da ovdje nitko vise ne stanuje,jer kuce su stare i blago urusene.Ali u predvecerje,kada se mracak spusti,na kraju sokaka, u maloj kucici od ilovace,kada svijetlo skrto zasvijetli, odalo bi staricu u osami svoje starosti,samu medju zaboravljenima,kako iscekuje svoje najmilije koji uporno ne dolaze.
Kao u snu,ulazim u dvoriste. Nostalgija me sustize. Iako trcim, njen lagani i blagi korak brzi je.
Stari orah prica jednu pricu o dvjema djevojcicama,za nedjeljnu misu svecano odjevenima,sto sjede na klupici podno njega.. Inspiraciju za kreaticnost naslijedila sam od tebe. I kada si ogromnim bagremovim deblom podbocio strop koji je prijetio svojim urusavanjem,ljusteci se na pod,danima sam te gledala ispod oka,zabrinuto.
A kako se mjesto nalazilo bas nasred sobe gdje smo obitavali prolaziti,bili smo prisiljeni u ionako sputavajucem i skucenom prostoru zaobilazoti i to deblo. Baka bi nonsalantno zamahnula rukom i na moje zacudne komentare uzvratila:"Ako celjad nije bijesna,ni kuca nije tijesna." Tada nisam znala ali sada znam.... Sada kada samo uspomene progovaraju iz tvoje omiljene pjesme koju si pjevusio dok si ponecega "majstorisao" u svojoj garazi. Imao si kreativne ideje koje su unijele smijeh i zagarantiranu zabavu.
Sada sjedim pod tim istim orahom na gredama koje si namijenio da popravis ogradu. Nikada ju vise neces zavrsiti a grede ostaju stajati simbolicno kao zivi spomenik.
Grane su se na orahu pocele susiti,vjerojatno zbog tuge. I ono osjeti pocetak kraja. Nema vise ni Lajkinog divljeg laveza i umiljatih skakutanja djukele redosne zbog povratka njenog gazde.I dalje sjedeci na gredama,osmijeh mi preleti preko usana na pomisao kako se iz trijema ne cuje madjarski cardas,koji me je netipicno zivcirao tada,dok su bakine vjeste ruke oklagijom sirile tijesto za kolac i spretno izvlacile vodu iz bunanara.
Ispucala je boja na zelenim salukatrima ,iako su zatvorene vrijedi kao nekada pustiti svjetlost u malu sobicu,prepunu sakralnih slika i rustikalnog,drvenog namjestaja...
Sve je nestalo,ali bude se opet ona ista sjecanja u kojima si provlacio kosu kroz rosnu travu,ili umoran nakon poklapanja ribe bacnjem i donijevsi pri tom bogat ulov, uvijek vjesto prstima prosetao po harmonici koju si volio. Sada u njoj stanuju samo mali vrijedni mravi,godi im energija radosti koju su tvoje ruke ostavile dok si ju svirao.
A bila je to doista predivna harmonika. Tvoje sam pjesme, nevjesto, popratila na malom crvenom Pianu koji si mi kupio.
Smijao si se tada. Rijetko si se smijao ali kada god bih ulovila tvoj osmijeh,u njemu sam uvijek opazala i tracak modrila u samilosnim ocima.Znas,Piano mi je bila najdraza igracka,jer je bila od tebe. I nikada nisam znala razlog tvoje tuge. Nisam se cak ni upitala. Jer mislila sam da je sestri i meni bilo teze,ipak smo odrastale bez nase majke,zene koju si istinski volio. Plakala sam za njom. Sada vidim da sam trebala tebi darovati svoje suze. I jos vise od toga.Sada kada te nema kisa cesto pada, hladna,teska...Ali ti to nikada neces znati...
Uronjena u misli sjela sam na malu drvenu hoklicu,pored kredenca koju je tvoj otac, Adam, nacinio svojim rukama. Otkrilivsi firangle zagledala sam se u malu basticu punu svakojakog cvijeca.
Jesenske ruze promatrale su me,i saputale da si nas volio. Kada si otisao, tulipani su te ispratili, bas dok je ljeto u svojim zadnjim trzajima ukralo jeseni nekoliko suncanih dana.
Oni su procvjetali, a ti si otisao.
"Gdje je?" zapitkivali su uporno, znajuci koliko si volio cvijece, zivotinje i prirodu...Iako je vino teklo tvojim venama vise nego krv, nisam znala da je sve to iz duboke, zalosne, povrijedjene i usamljene duse...
Oprosti sto to tada nisam uvidjela.
Sada kada sam pod mrljicom tudjega neba, daleko od nasega mjestasca, ne mogu ti zapaliti svijecu na tvom vjecnom pocinku...Ali zato palim svijecu u svojoj dusi, trazeci iskupljenje od Onoga koji te je pozvao na vjecna polja...U dusi zreloj od spoznaje, da si nas najvise volio.
Hvala ti za svu ljubav, a ono lose? To sam odavno zaboravila.
Neka te andjeli zagrle umjesto mene..
Radosna sam sto sam te imala..
Tvoja voljena kcer
