Čini mi se, oko moje, da je potekao mlaz dvojbe: ostati sa ničim ili otići u ništa?
Daleko smo, jako daleko, od nepreglednog polja margareta..
Otkako tuga drzovito podnosi svoju pojavu, naš sandučić ljubavi odavno svojom navikom praznine ističe zbilju.
Strahujem, sve parole koje se prešućuju odavno među nama sada vrište sakralnom hladnoćom, zbježištem u samoću i preponiznim svetotajstvom.
Zar ne vidiš da smo odavno uvrijedili svodilju života i istrošili sve što smo istrošiti mogli?
Gluhi šaptači naše ljubavi sada svoje usne vezuju za vjetar…
To je dovoljan razlog da se spotakneš na marljivosti mojih misli o tebi,j er možda tako otkriješ tajnu ženskog srca, tu škrinju bez dna, zavjetnu i svetu.
I kada se to zbudstvo zbude, moja će te ljubav ojačati i darovati krila za slobodan let.
Tek tada ćeš, svojevoljno dakako, vidjeti kako se nebo sprema za skok u tvoju dušu.
Pri voljenju tebe bezuvjetno su se rabaškarili putovi svih ostanaka i polazišta u nove prpošne radosti, a plodnost Žene zarumenjene su stijenke sna.
Znam da te volim mnogo više nego jučer, a mnogo manje nego sutra, ali ipak mi je kao dah koji život znači, potrebna tvoja afirmacija, vinuta u svemirski zagrljaj Svevišnjega.
Jedino tamo će te vjerno čekati moja duša, enormnom ljepotom i nadasve strpljivo, kada ljubav izgarajući bez upaljenog plamena postane apstrakcija morala, bezvrijedna stvar li neki jeftini stih.
Vrtimo se u krug, opet i opet.
Zar ne može vrijeme biti malo više milosrdnije?
Čak i ovaj drhtavi list, sablažnjava se nad našom cijenom koju plaćamo.
I još nam nije dosta.
Želim biti voljena…
Promatram tvoje lice na jutarnjoj postelji na kojoj su sunčeve duge zrake pomilovale tvoje snene oči…
Čini mi se opet, zovu me, da ostanem još koji čas….