'DEMODE'
Nismo više najljepši. Vani je hladno. Osjećaš li kako sjeverac prodire do kostiju?
A još jučer je jesenjska vatra iz bujnih i žmirkavih krošnji nadasve palacala zrakom, dok je postojala nada.
Još jučer je cimet svojim mirisom opijao preskakujući po utrobama raznjihanih plodnih njiva.
Još jučer sam rasplela zavodničko pletivo u svojoj kosi, pletenicu svoga voljenja tebe i pri tom pod noćnim nebom, na tvoju uvredu uvijek spremno zažmirila kako bih opravdala suvislost bora na duši. Toliko noći...
Djevojačkim rumenim snovima sam toplo pozdravljala Onog koji će dugine boje spustiti među moja bedra i sa mnom vršcima prstiju ovlaš dotaknuti svemir.
Sada slutim kako su tvoje ruke u nevjerojatnoj blizini daleke i strane. Ledenice su uzljubile naš raskošan post. Što me gledas tako?
Tvoj začudni pogled mi govori, da ne primjećuješ zrno našega bezdana, koje mi je baš ovog časa upalo u zjenice. Ne valja, duša je to...
Jutros je vani zasniježilo, zabijelilo. Sva uvjerenja prije apokaliptičkog slijeda i glasna tišina u kojoj je jedna Žena zatravljena, zaboravljena, jer je vjerovala u dobrotu pogana, ljubav tuđinca u bajkama, proljece u zimi, sada govore samo još plesom sjena na zidu, divljima od gole pohote u našoj neposrednoj, kao zrak čistoj sredini, bijeloj od kreposti.
Unutar našeg zagrljaja moglo bi Lice vremena protutnjiti, a da ga pri tom ni ne zapazimo, jer smo odavno tek konture dvoje slijepaca, koji jedan drugog vode saplićući se o međusobne korake.
Ljubavi, reci, je li ijedan izganak iz polusjene našega obostranog odustajanja može zapaliti novi plam?!
Nepovoljno naličje naše mašte ne može i ne smije biti eliksir zgaristu. Ne mogu voljevati svrhovitost našega voljenja sama, ako je za ljubav potrebno dvoje i ako ti koračaš suprotnom trakom životne radosti. Uporno vrijeđaš leptire iz moga oka, koji su prhnuli ka svome konačištu.
A ti spavaš snom pravednika! Ne dotiču te moje zrele kušnje. Svetost oltarskog,nebeskog rukopolaganja, uvježbanost je dvoje ugroženih u svijetogledu mode...
Zagrli me dok još imam osjeta. Ma potrudi se i daj najbolje od sebe.
Pogledaj, zaustavile su se vekerice sna, jer ih nismo redovito navijali.
Za nama nitko neće pustiti ni jednu jedinu suzu suosjećanja. No,hajde! Samo zato jer želim da mi budeš što si nekad bio.. Probudi me i podsjeti, da je ljepota još uvijek u modi....
DRVO DUD
san djevojaštva
od ilovače
u plamenu
nepomućene svijesti
štiti božikovina
da ne pokrije
nagli mraz
poliglotskim
govorom srca
gluhonijemi cvjetovi
na prozoru djetinjstva
oslikavaju lice bajke
podno stasitih dudova
nailazi jasna navika
prisutnost
jedne uspomene
pravi suncu sjenu
ne bih htjela
djetinjasta biti
proklinjati sunovrate
jer su na odlasku
zapaženi na licu
koje ne grebu osmijesi
zato puštam
jesenskom lišću
da ogoli drvodud
Oznake: sjećanja
