san djevojaštva
od ilovače
u plamenu
nepomućene svijesti
štiti božikovina
da ne pokrije
nagli mraz
poliglotskim
govorom srca
gluhonijemi cvjetovi
na prozoru djetinjstva
oslikavaju lice bajke
podno stasitih dudova
nailazi jasna navika
prisutnost
jedne uspomene
pravi suncu sjenu
ne bih htjela
djetinjasta biti
proklinjati sunovrate
jer su na odlasku
zapaženi na licu
koje ne grebu osmijesi
zato puštam
jesenskom lišću
da ogoli drvodud