6. poglavlje

Bilo je tri ujutro. Probudila me iznenadna hladnoća. Pokrila sam se po glavi, ali mi je još uvijek bilo hladno. Odlučila sam otići u društvenu prostoriju. Tamo je uvijek pucketala vtrica. Sjela sam u udoban, tamnoplavi naslonjač tik do vatre. Ogleala sam se po društvenoj prostoriji Ravenclawa. U njoj je prevladavala plava boja. U sredini je bio veliki kamin od smeđe cigle. Na njemu je bio ravenclawski grb. Odjednom sam začula nečije korake. Izašla sam iz društvene prostorije i ugledala osobu u krvavocrvenoj kukuljici. Skamenila sam se na mjestu. Odjednom je ta osoba počela bježati. Ja sam počela trčati za njom, ali sam nagazila na komad pergamenta. Kada sam opet pogledala prema osobi, ona se okrenula i odjednom išćezla u oblaku dima. Odjednom sam postala svjesna opasnosti kojoj se izlažem. Pa ja stojim nasred hodnika u Hogwartsu usred noći! Što ako me netko vidi, što ako me Filch uhvati? Brojna takva pitanja brujala su mi u glavi. Odjednom sam se opet skoncentrirala. Pogledala sam pergament u svojoj ruci. Odlučila sam ga pročitati na licu mjesta. U njemu je pisalo:

5. poglavlje

Kada sam se danas probudila osjećala sam se odmoreno i svježe. Tako se nisam osjećala već duže vrijeme. Ali nakon nekog vremena u moj savršeni dan se uvukla samoća, jer: ni Amy, ni Nicollete nisu sišle na doručak, jer su jučer na večeri jele neki fluorescentni puding (meni je izgledao odbojno), pa se danas ne osjećaju dobro, a madame Pomfrey misli da je riječ o trovanju hranom. No, na doručku moj savršeni dan se nastavio: sove su se vratile! Oduševljeno sam gledala kako se Lu izdvaja iz mnoštva sova i leti prema meni. U Velikoj dvorane se raspoložene naglo diglo, pa opet spustilo. Naime svala je sova imala ozljedu. Tek sam nekon nekog vremena primjetila da Lu krvari noga i da ima veliku brazdu na vratu. Odnjela (dobro, prokrijumčarila) sam je u društvenu prostoriju i previla joj ranu na nozi, a brazdu na vratu sam joj namazala ljekovitom masti koju sam kupila na početku školske godine. Naposlijetku sam je odnjela u sovinjak. Srećom, danas je subota, pa poslijepodne mogu posvetiti pisanju hrpe zadaće sa kojom sam već ionako u zaostatku.
U knjižnici sam srela Ledu. Prišla sam joj.
- Bok, gdje je Yocelin?
- Danas se ne osjeća dobro. Mislim da je posrijedi trovanje hranom. -
- Da li je možda jela fluorescentni puding? -
- Da, kako znaš? -
- Taj isti jele su i Nicollete i Amy. Bile su kod madame Pomfrey i ona kaže da je to vjerojatno trovanje hranom. -
- Zašto si ovdje? -
- Zadaća iz Proricanja, ti? -
- Zadaća iz Čarobnih napitaka. -
- Užas, - složile smo se.
Poslijepodne sam provela pisajući zadaću s Ledom. Bilo je zabavno. Vratila sam se u društvenu prostoriju Ravenclawa oko pola jedan u noći. Uvalila sam se u krevet mrtva umorna, pitajući se da li će nakon pretrpljenih užasa slijediti mirnije razdoblje, ali sam se očito prevarila...

4. poglavlje

- Budi se -
- Šuti, spava -
Otvorila sam oči. Bilo je kasno poslijepodne. Oko mene su naravno bile Nicollete i Amy.
- Što je stobom u zadnje vrijme. Ne stignemo ni razgovarati, stalno spavaš. - našalila se Amy
Nasmijala sam se, iako mi baš i nije bilo smiješno.
- Hajdemo malo prošetati. -
- Može.-
Dok smo tako lutale školskim hodnicima i probijale se kroz gomile učenika opet se pojavila Yocelin. Ponovo sam joj prišla. Ovaj put nije bila sama, sa njom je bila još jedna djevojka. Primjetila me i pozdravila. Predstavila mi je i ovu drugu djevojku:
- Bok, Samuele. Sjećaš me se? Ovo je Leda Steilles. -
- Bok, Yocelin. Bok, Leda. Ovo su Nicolette i Amy. -
- Jeste li za to da se zajedno prošetamo oko jezera. - predložila je Leda.
- Svakako, baš smo tamo krenule. - odgovorila sam.
Bilo mi je ugodno u društvu sa Ledom i Yocelin. Kada samo se ja, Nicollete i Amy vratile u spavaonice već je bilo deset. Amy je otišla spavati, zato jer njoj sutra rano počinju predavanja. Ja i Nicollete smo ostale zajedno završiti sastavak za profesoricu Sprout. Kada samo ga završile, već je prošla ponoć. Čim sam legla u krevet, zaspala sam. Srećom cijelu noć nisam ništa sanjala.

3. poglavlje

Sljedećeg jutra sam se probudila u bolničkom krilu. Pokraj mene su bile Amy i Nicollete. Spavale su. U sobu je došla madame Pomfrey.
- Ah, probudila si se. - rekla je - samo da ti izmjerim temperaturu, pa možeš na nastavu.-
Dok je madame Pomfrey prolazila do mog kreveta je, možda namjerno, možda slučajno, gurnula Nicollete u stranu. Ona se probudila i protresla Amy. Kada su se obadvije razbudile i shvatile koliko je sati, na brzinu su me pozdravile i izjurile iz prostorije. Nakon što mi je madame Pomfrey izmjerila temperaturu, i ja sam se brzo spremila i krenula na prvi sat, ali me madame Pomfrey zaustavila i rekla:
- Zbog još uvijek slabog imuniteta za danas si oslobođena od nastave. -
Zato sam umjesto na nastavu otišla u društvenu prostoriju Rawenclava. Dok sam se probijala kroz gomilu učenika, pozornost mi je privukla jedna djevojka sa sedme godine. Bila mi je slična. Kao privučena magnetom počela sam ju sljediti. Kada sam joj prišla sasvim blizu, netko me gurnuo i ja sam pala na pod. Djevojka se okrenula i pružila mi ruku. Imala mi je poznate oči, iako sam prilično sigurna da je nikada prije u životu nisam vidjela. Kada sam se ustala pitala me:
- Bok, ja sam Yocelin Annabele Rose.-
- Ja sam Samuele Rose.-
- Slične smo, a i imamo isto prezime. -
- Da.- zbunjeno sam odgovorila.
- Pa, bok Samuele. Žalim što nemogu dulje ostati žurim na Preobrazbu.-
Otrčala je na kraj hodnika, a ja sam nastavila do društvene prostorije Rawenclava. Došla sam do svog kreveta i pala. Nisam ništa vidjela, samo sam se tresla, kao u groznici. Ponovo sam vidjela šumu. Opet me neko držao, samo sam ovaj put vidjela i onu curu, Yocelin, kako bježi. Odjednom me ona spodoba pusti i nešto bljesne. Yocelin je pala kao da je mrtva. Glasno sam povikala:
- Neee! -
Nitko me nije mogao čuti. Nakon toga sam utonula u san.

2. poglavlje

Sljedeći dan, ujutro smo ja, Nicollete i Amy za stolom u Velikoj dvorani nestrpljivo čekale dolazak pošte. Ne zato što smo očekivale nešto važno, već zato što već tjedan dana nisu dolazile sove. Kada sam pojela sve što sam si stavila u tanjur, rekla sam Nicolette:
- Opet nema naštih sova -
- Valjda će doći sutra - uvijek optimistična Amy je pokušavala popraviti situaciju.
- To sada već definitivno nije normalno, nikome u dvorani ne dolazi pošta već tjedan dana -
- To nije normalno od prvog dana, uvijek nekome dođe pošta -
Sada sam ja bila na redu da pokušam popraviti situaciju, pa sam skrenula na prvu temu koja mi je pala na pamet:
- Jao, danas imamo blok sat Proricanja sudbine -
- Užas, ugušit ćemo se -
- Koliko je sati ?-
- Kasnimo!!!-
Kada smo konačno došle do učionice svi su već bili na svojim mjestima.
- Oprostite što kasnimo - rekla sam.
Profesorica Trelawney je počela svoj monolog: - Bilo je već i vrijeme. Sada kada smo se svi (tu je stala i strogo nas pogledala) okupili , možemo početi s radom. Danas ćemo pokušati uspostaviti vezu sa onim svijetom. -
U razredu se začuje stenjanje.
- Ja bih bila jako sretna, ako netko od vas na ovom satu dobije viziju.-
Molim vas lijepo. Ni pri normalnim okolnostima ne bih mogla dobiti viziju, a kada se tom još pribroji zagušljiva atmnosfera u ovoj učionici - nema šanse.
Po nalogu profesorice Trelawney svi smo se (više manje) koncentrilali i sklopili oči.
Odjednom mi se smračilo pred očima. Počela sam se tresti i buncati. Opet sam se našla u onoj šumi. Vriskovi, bljeskovi. Otvorila sam oči, ali svejedno nisam ništa vidjela. Počela sam vrištati:
- Neeeeeee! Pusti me, pusti me!
Odjednom sam počela plakati i jecati. Nakon nekog vremena sam se onesvjestila.

1. poglavlje

Ništa ne vidim. Odjednom nešto bljesne. Čujem topot kopita. Opet bljesak. Ne usuđujem se pomaknuti. Osjetim da me nešto dodiruje. Okrenem se. Ne vidim nikoga. Netko se šulja. Pokušavam bježati, ali netko me drži. Osjećam strah. Počinjem trčati, sve brže i brže, ali uvijek se vraćam na isto mjesto. Čujem vrisak, prvi put, drugi put. Sve je mutno....
Odjednom se probudim, znojna i bljeda kao kreč. Još uvijek ne shvaćam što se dogodilo. Opet isti san, samo ovaj put je bilo nešto novo u njemu. Vrisak, moj vrisak, a da uopće nisam vrisnula, ili možda jesam?
- Samuele, jesi li dobro?- začujem Amyin glas
- Da, ne mogu spavati-odgovorim još uvijek drhtavim glasom.
- Dobro, laku noć Samuele-
- Laku noć Amy -