Bivajući mlađom dogodilo mi se da sam imala profesora iz hrvatskog. Znam, dogodi se i najboljima. Bio bi to tek jedan od niza profesora da mi igrom slučaja nije bio odurno ljigav. Kad bi taj čitao nekakav tekst gdje se nedajbože opisivalo žensko tijelo tako bi se oblizivao i činio prostačke grimase da je meni redovno dolazilo da se skroz damski pobljujem. Problem je što iz sportske discipline "sakrivanje takvih osjećaja" nikad nisam uspjela postići neki zapaženiji rezultat. I dogodilo se najgore od goreg - zapazio me! Pokazalo se problemom i što sam ja bila skroz modno onesvještena, a modni hit je u mom selu dakle i razredu, već decenijama bio "nečitanje knjiga" - totalni "must have". Moje kaskanje za modnim trendovima neutraliziralo je njegovo najjače oružje kojem je pribjegavao kad je nekog od mojih supatnika iz razreda htio svesti na zajednički nazivnik, a ponekad i na veličinu makovog zrna. Kad bi nekog iz mog razreda upitao "imaš li lektiru?" dotični bi ti, sveudilj se kreveljeći, izvadio sve što ima u džepovima nadajući se da ćeš pronaći to što pitaš. Iako to možda nije bolo oči bili su to bistri i snalažljivi likovi kojima je sve o životu ispričao život sam. Odur Ljiganović je svršavao od osjećaja nadmoći kad bi nekom od njih s izrazom gađenja uputio pitanje "jesi li ti ikad u životu pročitao ijednu knjigu?" Slutio je Odur po mojim školskim zadaćnicama da ne pratim baš slijepo modu i odmah mi obećao da usprkos unatočima nikad kod njega neću dobiti više od +4. I on je meni bio drag.. and drop. Jednog dana iznerviran mojim dobroćudnim komentarima zaboravio je sve zajedničke akcije, zaboravio je sve zajedničke derneke, a bogomi i moje nepraćenje mode i upitao me "jesi li ti ikad pročitala ijednu knjigu?" S obzirom da sam danima čekala da i mene to upita, čekala sam ga baš tu. Skupih svu svoju bahatost i skromno mu rekoh, gledajući ga ravno u oči, da sam ja pročitala više knjiga nego što ih je on u životu vidio! Tako je počelo moje druženje s pedagogom. S vremenom se pedagog pokazao kao jako ugodan te suosjećajan sugovornik. Imao je puno razumijevanja za gastrointestinalne probleme koje bi ja dobivala na Odurovim satovima. Činilo se štoviše da i on dobije slične simptome u Odurovom društvu. Uglavnom kad god bi mi Odur postao nepodnošljiv stisnula bi crveni botun i završila kod pedagoga na ugodnom čavrljanju. Pošto nevolja nije vuk samotnjak, uvijek dolazi u paru. Odur mi je predavao i predmet koji se zvaše "Umjetnost". Odbijala sam imati ikakve veze s takvom podvalom pa niti imadoh knjige niti bilježnice iz tog predmeta. Odnosno imadoh knjigu ali ne u školi. Naime nisam si dopuštala da me Odur uhvati u neznanju. Odur je brzo skužio da nemam lisnatih dokaza postojanja tog predmeta pa je odlučio ocjenjivati urednost bilježnice. Netom prije nego je došao moj red uzmem bilježnicu iz hrvatskog okrenem je na drugu strana i otraga ispišem dvije stranice nevezanog teksta - umjetnički. Samo dvije stranice! - sretno će on. Rekoh mu da sam zapisivala samo ono što je bilo bitno. Ali ovo je i bilježnica iz hrvatskog! - uznemireno će ovaj put. Valjda mu to bijaše prvi put da se susreo s bilježnicom koja umjesto početka i kraja ima dva početka. Rekoh mu da dolazim iz siromašne obitelji i da svako jutro nas 12-ero djece za doručak moramo jesti pršut i paški sir jer nemamo za parizer i gumenu gaudu, a za ručak umjesto slasne svinjske glave koju jedu sva normalna i perspektivna djeca mi moramo jesti škampe na pariški iako nam uvijek poslije toga bude zlo. Pri spominjanju škampi na pariški razredom se prolomio krik užasa. Dok je užas bio u tijeku da ne remetim ritam pokazah Oduru i sredinu bilježnice. Bilježnica je svojom sredinom bila bilježnica iz kemije i fizike, od sredine pa nalijevo bila je kemija, a u suprotnom pravcu fizika. Ponekad se događalo i obrnuto. Rekoh mu da sredina bilježnice pripada mom starijem bratu koji ide u vrtić, ali je inače skroz normalan i najbolji je učenik u svojoj grupi srednjovječnih delikvenata. Shrvan socijalnom osjetljivošću dao mi je jedinicu povjeravajući mi kako se odavno nije tako dobro osjećao. Više puta tokom godine znao mi je prići i šaptati na uho kako ćemo se viđati i na produžnoj zbog čega sam počela ozbiljno sumnjati da je prema meni razvio osjećaj, i to ne bilo koji. No kako sam ja imala nezgodan običaj imati petice iz svih ostalih predmeta shvatio je da bi bilo presumnjivo pa se nikad ne vidjesmo na produžnoj. Sve bi na kraju godine završilo igrokazom na kraju kojeg bi on sve jedinice koje mi je udijelio tokom godine prepravio u četvorke oblizujući se sveudilj. Da ne povratim rigala sam vatru.

Nekoliko godina kasnije susrela sam školsku kolegicu koja mi ispriča da je vidjela Odura i da je prvo što je pitao bilo gdje sam te kako sam? Ispričala mu je sve kako se i dogodilo - da sam završila 4 fakulteta, u trenucima predaha da sam završila i hrvatski jezik i književnost te da sam se jednom nesmotreno spotaknula pa umjesto istegnuća ligamenata dobila sedmicu na lotu. Bio je to moj prvi milijun kuna na neskrivenom računu. Dalje je bilo znatno lakše i skrivenije. Kaže da je od oduševljenja krenuo čupati ono par dlaka što mu je još krasilo glavu, nekoliko puta je neartikulirano kriknuo, zakolutao očima i počeo raditi balončiće bez žvake. Kad nije bio normalan bio je puno sličan sebi.

Poprilično je lako izgubiti se u vremenu, dočim meni ni gubljenje u prostoru ne predstavlja problem. I žmireći to znam učinit.