Iz let2

Danas smo odlučili provesti cijeli dan u šumi. Mi i oni i naša sveukupna dječurlija. Transportirasmo se do Zelenog vira. Već pri izlasku iz auta, nakon što se parkirasmo, bez ikakvog upozorenja ošamuti me nenormalno čist i svjež zrak. Začuđeno ga upitah da zašto odmah tako, ni pet ni šest nego ošamut, a on mi mrko reče da je to zato što me dugo nije bilo i što stalno dišem oni katranoidni. Pluća su grcala ne znajući što će odjedared s toliko čistog i nepatvorenog kisika. Katran u mojim nepušačkim plućima se našao ugrožen. Čula sam i svoje moždane stanice kako među sobom komentiraju da ne znaju čega sam se to nasnifala al da dobro puca. Kad su pluća shvatila koliko fin je taj čisti zrak toliko su se napunila njime da sam se skoro ka balon odlijepila od zemlje. Za svaki slučaj natrpah džepove kamenjima. Sinoslavu je to bio prvi takav cjelodnevni šumski izlet pa je nakon što se pola sata suzdržavao na kraju upitao: "Zašto smo došli tu? Zašto samo hodamo? Što tražimo? Koliko još moramo hodati da nađemo to što tražimo? Što je to oluja? Koliko je na Kozari grana? i sl." Nakon što sam mu odgovorila na sva pitanja zatražila sam beneficiran radni staž ili bar prijevremene izbore. Sažalno su me pogledali i ponudili mi Vražji prolaz. Nikad se nisam znala cjenkati. Kroz Vražji prolaz koji je zapravo vrlo dražestan stigosmo još jednom do Muževe hiže koja je i ovom prilikom bila u mrklom mraku jer oti muž jope nije platio račune. Djetetu na brzinu izmislih priču kako su nekad ljudi živjeli u pećinama. Mali me pogleda i reče: "Ma daaaaj mama, šališ se, kako su mogli živjeti tu kad unutra nema ni kompjutera ni televizije?" Priznah mu da sam se samo šalila i obećah drugi put smislit nešto vjerodostojnije.

Poprilično izmoreni stigosmo doma. Skidajući mladunče skužih mu crnu točkicu na prsima za koju sam bila proprilično sigurna da jučer nije bila tu. Nakon ovlašnog buljenja s predumišljajem skužih i da crna točka ima noge i da se neda maknuti. Rekoh mužu da zagugla "crna točka s nogama koja se neda maknuti" i nakon par sekundi on mi reče da joj je ime Krpelj. Pas mater. Bilo mi je prvi put. Nakon što nam je barba Google rekao što nam je činiti, nagonski uzoh pincetu i razdvojih sina od Krpelja. Bio je živ, samo da se zna te nek uđe u zapisnik ako slučajno čitaju ovi iz udruge za zaštitu životinja. Tako sam ga nježno izvukla da mi se u znak zahvalnosti prošetao po pinceti. Međutim to me mrvcu raspizdilo pa sam ga znječila jer što on ima šetat po mojoj pinceti? Nije mu ćaćina! Uh!
Onda je uslijedio dijalog:
Sin: Tata postoje li divovi?
Tata: Ne postoje sine ali postoji vjerojatnost.
Sin: Kakva vjerojatnost?
Da i mama i ja imamo krpelja. - razdragano će tata veseleći se međusobnom istraživačkom radu.





Pitanje za znalce:
Ako sinoslavu nije bila crvena koža niti je bilo ikakvog znaka da je nekad tu bio krpelj, a ja ga izvadih (poprilično lagano usprkos neiskustvu, kao da se nije bio ni ukopao kako spada) cijelog i živog vanka znači li to da još nije stigao podijeliti svoje izlučevine i možebitne viruse sa sinkom mi? Strah me tih beštija.