31
četvrtak
prosinac
2009
20:10
Ženskoj ekipi želim puno velikih Djeda Mrazova i ispunjenih rib..ovaj želja jeli, dočim muškoj ekipi samo ovo sasvim zadnje no ako bi netko i ovo prvo...nejte se ustručavat. :Đ
Sretno Vam bilo!
21
ponedjeljak
prosinac
2009
sNježno
Subota. Rano jutro, pola šest. Ajde, možda koji minut kasnije jer Milena je već otputovala. Ulijeće subračni drug u sobu i nježno drekne: "aj diži se, grad je pod snijegom, idemo vanka ". Nagonski sam rukom potražila pušku i rafalno ispalila:" Kome snijeg?! Čiji snijeg?! Koliko ih ima?! Koga treba ubit?!" Uvijek sam tako lucidna kad me se ovako probudi i suborac u subraku tvrdi kako me je baš zbog toga oženio. Mene se recimo kod njega najviše dojmilo što on može spavati i razgovarati istovremeno. Kakvi su to dijalozi brale. Pseudo II. E, ali kad mi je reka da je zadnji put ovako prije 22 godine odma sam se pribrala i krenula spremat shvaćajući ozbiljnost situacije. Ponesoh fotoić, ako mi slučajno dođe, da prostiš, da okinem nešto, a kad su mladunčetu još samo oči virile objavih da smo spremni. Za snijeg!
..ove patke su baš čudne :)
i šlag na kraju...krasna fotka koju mi je blue doturila :)
...ovdje volim sjesti i popit štogod...
18
petak
prosinac
2009
sve zbog jednog dječaka
Inače ne razmišljam baš previše ali nekidan me natjeralo na taj napor. Čak me i dirnulo u srce, a mislila sam da je labirint nenadjebivo osmišljen. Dio objašnjenja vjerojatno leži i u tome što ne mogu gledati muškarca sa suzama u očima, a da mi se ne stisne duša i još ponešto. Naime nekidan dok sam vanka s mladunčetom oduševljeno gledala sva ta svjetlucava čudesa oko nas susretoh tatu jednog dječaka. Ne poznajemo se baš dobro. Povremeno bi popričali jer nam klinci već par godina idu u istu jasličko/vrtićku grupu. No uvijek i samo na temu "djeca". Od svih ostalih roditelja mama i tata ovog dječaka su me se nekako najljudskije, najtoplije dojmili. Oboje. I tako taj dan dok sam jednom rukom spriječavala mladunče da ne odbjegne do prvog šarenila, a drugom mob'telom pokušavala uslikat neki sjajan trenutak, za što je s obzirom da je bio mrak bila potrebna potpuna mirnoća ruke (fotka je ispala mrak! bukvalno) čujem kako mi se netko obraća sinčetu. On. Uvertira od par kurtoaznih riječi, a onda pitanje "Kako ste vi? Jeste svi dobro?" za koje sam isto mislila da je dio kurtoazlooka pa nakon superlativizirajućeg (default) odgovora uzvratih istim protupitanjem očekujući jednako default-an odgovor. Toliko o očekivanjima. Reče mi da su se rastali. Prije mjesec dana. Osim što sam ostala šokirana tom činjenicom šokirala me i njegova potreba da mi ispriča nešto toliko intimno. Nekome tko mu je tek nekakav poznanik. Malo je reći da se ne znam ponašati u takvim situacijama no ipak sam nešto uspjela prozborit. Nakon toga ispriča mi kako viđa sina na kapaljku, jednom tjedno i svaki drugi vikend. Kaže neda mu više. Svaki put na spomen sina voda u očima mu se htjela preliti. Stislo me.
Nikad previše nisam razmišljala kako je muškarcima u ovakvim situacijama. Normalno mi je da dijete pripadne majci (osim ako nije "neka"). Jedino za što bi se ja borila do zadnjeg daha je moje dijete no nikad nisam razmišljala da je možda i muškarcu teško odjednom početi dijete viđati samo onda kad mu to netko dozvoli ili zakon propiše.(!) Razmišljajući o tome, iz sigurne udaljenosti od razvoda, pomislih kako nikad ne bi spriječavala viđanje djeteta tati koji je bio dobar tata iako možda ušljiv muž. Klinci običavaju voljeti i tate. Mislim da bi mi djetetova dobrobit bila ispred mog povrijeđenog ega ili što god bi već bilo povrijeđeno u datom trenutku.
15
utorak
prosinac
2009
Mr. Zlo
Jutros u Zagrebu ugodnih -1. Smrzla sam ko Pi i njegova najbolja prijateljica Chka. Nemrem još sebi da dojdem. Tamo ne žive toplokrfna bića to sam sad sigurna. Od svega viđenog najviše su mi se sviđali radijatori raznih vrsta (ovo da ne ispadne da sam isključiva). Da sam duže ostala tamo najvjerojatnije bi se i zaljubila u jedan.
Tako sam jednom odlučila otić živit u Varaždin pa je te godine tamo napadalo toliko snijega da je i domaći živalj osto frapeiziran. Jedva sam izvukla živu glavu. Tad si rekoh: "e neće me snijeg više ufatit toplokrvnu". No ne lezi vraže. Ček, ovo mi nije jasno. Zašto vrag ne bi smio leć?
Tamo negdje oko oksimorona znanog i kao Ravna Gora mi se prifotkalo. Skoro izađoh ali me auto priupitalo jesam li normalna pokazujući da je -7 vanka. Sjetivši se baš u tom trenutku da je šutnja zlato pozvala sam se na 5. amandman praveći se Amer i Kanka istovremeno. Ne volim s Japancima razgovarati o svom duševnom stanju.
..smrznuti fragmenti..
09
srijeda
prosinac
2009
atak ili konjak
Napala me ova slika večeras dok sam spokojno i ništa ne sluteći hodala prema doma. Natjerala me je na uživanje. Zauzvrat sam je učinila vječnom. Vjerujem da će drugi put dobro razmisliti prije nego opet.
Nije baš (previše) bistra jer je ufaćena na djelu mobitelom, a svjetlo je bilo prigušeno.
07
ponedjeljak
prosinac
2009
smoothcanje
Smucala sam se po čudnim mjestima. Neka su mi bila potpuno poznata ali su sadržavala sasvim nepoznate ljude. Žbunjujuće. Istovremeno osjećati pripadnost i potpunu nepripadnost.
