Inače ne razmišljam baš previše ali nekidan me natjeralo na taj napor. Čak me i dirnulo u srce, a mislila sam da je labirint nenadjebivo osmišljen. Dio objašnjenja vjerojatno leži i u tome što ne mogu gledati muškarca sa suzama u očima, a da mi se ne stisne duša i još ponešto. Naime nekidan dok sam vanka s mladunčetom oduševljeno gledala sva ta svjetlucava čudesa oko nas susretoh tatu jednog dječaka. Ne poznajemo se baš dobro. Povremeno bi popričali jer nam klinci već par godina idu u istu jasličko/vrtićku grupu. No uvijek i samo na temu "djeca". Od svih ostalih roditelja mama i tata ovog dječaka su me se nekako najljudskije, najtoplije dojmili. Oboje. I tako taj dan dok sam jednom rukom spriječavala mladunče da ne odbjegne do prvog šarenila, a drugom mob'telom pokušavala uslikat neki sjajan trenutak, za što je s obzirom da je bio mrak bila potrebna potpuna mirnoća ruke (fotka je ispala mrak! bukvalno) čujem kako mi se netko obraća sinčetu. On. Uvertira od par kurtoaznih riječi, a onda pitanje "Kako ste vi? Jeste svi dobro?" za koje sam isto mislila da je dio kurtoazlooka pa nakon superlativizirajućeg (default) odgovora uzvratih istim protupitanjem očekujući jednako default-an odgovor. Toliko o očekivanjima. Reče mi da su se rastali. Prije mjesec dana. Osim što sam ostala šokirana tom činjenicom šokirala me i njegova potreba da mi ispriča nešto toliko intimno. Nekome tko mu je tek nekakav poznanik. Malo je reći da se ne znam ponašati u takvim situacijama no ipak sam nešto uspjela prozborit. Nakon toga ispriča mi kako viđa sina na kapaljku, jednom tjedno i svaki drugi vikend. Kaže neda mu više. Svaki put na spomen sina voda u očima mu se htjela preliti. Stislo me.
Nikad previše nisam razmišljala kako je muškarcima u ovakvim situacijama. Normalno mi je da dijete pripadne majci (osim ako nije "neka"). Jedino za što bi se ja borila do zadnjeg daha je moje dijete no nikad nisam razmišljala da je možda i muškarcu teško odjednom početi dijete viđati samo onda kad mu to netko dozvoli ili zakon propiše.(!) Razmišljajući o tome, iz sigurne udaljenosti od razvoda, pomislih kako nikad ne bi spriječavala viđanje djeteta tati koji je bio dobar tata iako možda ušljiv muž. Klinci običavaju voljeti i tate. Mislim da bi mi djetetova dobrobit bila ispred mog povrijeđenog ega ili što god bi već bilo povrijeđeno u datom trenutku.
Post je objavljen 18.12.2009. u 15:08 sati.