Mr. Zlo

Jutros u Zagrebu ugodnih -1. Smrzla sam ko Pi i njegova najbolja prijateljica Chka. Nemrem još sebi da dojdem. Tamo ne žive toplokrfna bića to sam sad sigurna. Od svega viđenog najviše su mi se sviđali radijatori raznih vrsta (ovo da ne ispadne da sam isključiva). Da sam duže ostala tamo najvjerojatnije bi se i zaljubila u jedan.

Tako sam jednom odlučila otić živit u Varaždin pa je te godine tamo napadalo toliko snijega da je i domaći živalj osto frapeiziran. Jedva sam izvukla živu glavu. Tad si rekoh: "e neće me snijeg više ufatit toplokrvnu". No ne lezi vraže. Ček, ovo mi nije jasno. Zašto vrag ne bi smio leć?

Tamo negdje oko oksimorona znanog i kao Ravna Gora mi se prifotkalo. Skoro izađoh ali me auto priupitalo jesam li normalna pokazujući da je -7 vanka. Sjetivši se baš u tom trenutku da je šutnja zlato pozvala sam se na 5. amandman praveći se Amer i Kanka istovremeno. Ne volim s Japancima razgovarati o svom duševnom stanju.

..smrznuti fragmenti..