ponedjeljak, 24.05.2010.
Coca-cola i osmijeh...
|
...danas sam bila na jednom od najgorih sprovoda u životu. Bila sam i na onim felinijevskog tipa (ili onog tkototamopevaskog), kiša curi pomoćna radna snaga trčkara vučeći kolica s lijesom, a povorka za njom... pa na dosadnima, pa na tužnima... Ali ovo danas, Bože i bože sačuvaj. Zaista, jedina osoba koju možeš izgubiti si sam. I nije to PTSP. To je svijest o tome da si izgubio sebe. I sad mi je jasno zašto sam sanjala nas dvoje u par navrata i pitala se kakva je to poruka. I gdje je tu simbol. Pa čak i u snovima si bio neodlučan i distanciran, pizdo jedna. "Sad me zovi - Toni", i eto ti ga na. Tonči bi danas bio živ, vjerojatno manje bogat, manje bi ga ljudi pozdravljalo i tapšalo ili bi ga tapšalo onak drukčije, tipa "eh, puno je obećavao...". Tanka je linija između odanosti sebi i slici o sebi. Jedina dobra stvar iz onog nemamriječi egotriperskog, a možda i kojim drugim tripovima obojanog govora je bila - odabrao si put emocija. Pa sad, to se raji baš i nije dopalo. Nikome. Ni mami, ni supruzi ni kćeri, ni prijateljima, koji se sad pitaju pa kako to da nisu vidjeli. Kad nisi dao. I to je to. Ako su se uopće istinski pitali ili su kao dječarci i djevojčice petarpanovski tražili odgovor na nešto sasvim drugo. Ili možda nešto sasvim drugo po svojim džepovima. Dobra vijest je da smo se okupili, nas par iz osnovnjaka, i raska. Da smo nakon zgražanja pomalo bili razočarani što nas na izlasku iz, jel'te, vel'ke dvorane nije dočekao neki promotivan listić. Ili neko osvježavajuće pićence. Nismo se glasno smijali. ČPR. Dobro je znati da je u ekipi neurologa koji puše i piju, biznismena, IT guyeva, ono normalnih ljudi sa svojima ups and downs. Jebemti, sad ti je baš dobro. Ali sigurno prije nije baš bilo tako. Klanjam se Jupiteru i svim drugim silama. A znam tu tanku liniju. Bili smo si dost blizu. Treba jaka snaga za pogledati sebi u oči. Puno jača od one da izbaciš konkurenta s tržišta. Ali to nije argument koji se šika. Ajd, živeli...;-). Idem se klatit dalje. Baš me zanima hoću li te i sad sanjati. Objektivno, nema potrebe. Ali nije to baš samo do mene. Tako brijem. I zapravo je istina. Ako nećeš otvoriti oči, onda nećeš. I to je to. |
