petak, 05.09.2008.
...
|
... baš dobra recenzija... Leoš Janáček (1854.-1928.) Vylety páne Broučkovy (Izleti gospodina Broučeka) Pomalo kao Dorothy, i gospodin Brouček nađe se usred svijeta čije jarke boje sugeriraju sve drugo doli mirno utočište od svakodnevice koja neopisivo nervira. Brouček, sitnoposjednik i uopće "sitna duša”, žudi za mirnim, uređenim svijetom, u kojem nitko neće ugrožavati njegove sitne poslove i užitke, odlaske u pivnicu i strast za kobasicama. On ne voli umjetnost, a i zašto bi, kad ona traži drugu strast, onu za duhovnim, uzvišenim, nadzemaljskim, onim što nije od ovoga svijeta. Napose su mu nesimpatični umjetnici, ništarije koje žive od danas do sutra i neredovito mu plaćaju stanarinu. Slikar Mazal takva je niškorist, a povrh toga i ženskar. I baš se Brouček zatekao na ulici, izlazeći iz pivnice, kad se Mazal prepirao sa svojom Malinkom, koja ga optužuje za nevjeru. Bijesna, Malinka se umiljava Broučeku, koji isprva pristaje imati nešto s njom, a potom se naglo ohladi nakon što iz pivnice izađe i Crkvenjak, njezin otac, tražeći od Broučeka da je oženi, dok s istoga mjesta dopire oda ljubavi što je uz obilna alkoholna isparavanja pjevaju ne baš prisebni umjetnici. Brouček na tren poželi biti na Mjesecu, gdje valjda nema briga i nevolja, odvjetnika i poreznika, novina i nasilja – i najvažnije: gdje ne žive "luđaci” kao Mazal. I začas se nađe ondje! Atmosfera se mijenja, boje naglo oživljavaju. Ali avaj: Mjesec izgleda kao ispunjenje svih Broučekovih strahovanja, jer na njemu ne vlada ništa doli – kult umjetnosti! Kao što se trojica prijatelja s farme pojavljuju i u Ozu u obliku Strašila, Limenka i Plašljivog lava, a opsesivna Miss Gulch postaje Zla vještica od Zapada, tako se ni Brouček na Mjesecu ne može riješiti svojih zemaljskih znanaca: Mazalove crte lica otkriva u pjesnika po imenu Blankytny, koji adorira ljubav i žene, ali samo dok su astralne i svete; umjesto Malinke, u naručje se Broučeku baca eterična Etherea, umjesto Crkvenjaka pojavljuje se Lunobor, veliki svećenik umjetnosti (što će reći: pisac knjiga o estetici), pijane umjetnike iz pivnice zamjenjuje zbor militantnih "lijepih duša”, uključujući i obaveznog wunderkinda, koji je ovdje zadužen za entuzijastične ode umjetnosti, dok je na Zemlji bio tek ubogi konobar-početnik iz zadimljene pivnice. San o bijegu tako postaje noćna mora, jer Broučeka isprva ne prihvaćaju u to carstvo duhovnjaštva, da bi situacija postala još gora kad Lunatici njegovu neotesanost proglase najnovijim vriskom umjetnosti. Ipak, njihova će ocjena brzo pasti u vodu, jer Broučekov gladan želudac ne može napuniti udisanje mirisa cvijeća, već samo kobasica što je izvlači iz džepa, na užas Lunatika koji, poput braće wagnerijanaca, smatraju da "duhovnosti” odgovara vegetarijanstvo. Umjesto rubinskih cipelica, Brouček hvata Pegaza, bježeći navrat-nanos na Zemlju, gdje se pak ponovno razočara vidjevši Mazala i Malinku kako, pomireni, pjevaju pohvalu ljubavi. No, Broučekove nevolje tu ne prestaju. Za vrijeme šetnje po praškom podzemlju zajedno s najboljim prijateljem, vlasnikom pivnice, Brouček se toliko naljuti na profesorska dociranja koja dopiru unaokolo, poučavajući ga o slavnoj češkoj prošlosti, da nepažnjom propadne u neki nepoznati tunel. Bit će da je udar u glavu bio jak, jer ono što slijedi ponovno je putovanje, ali ovaj put u drugo vrijeme. I tako se Brouček nađe u XV. stoljeću, usred češkog otpora Svetom Rimskom Carstvu. Ali ni ta daleka prošlost nije bez crta poznatoga: Crkvenjak ovdje poprima obličje starine Domšika, koji neprestano raspiruje "češku stvar”, njegova zajapurena kći Kunka, dakako, nalik je Malinki, a Petrik, njezin dragi, Broučeka neodoljivo podsjeća na mrskog Mazala. Stari Česi isprva nisu razumjeli njegov jezik, pa su ga proglasili njemačkim špijunom. Želeći odagnati sumnje da je "musliman” i pokazati se kao "pravi Čeh”, Brouček ipak nevoljko pristaje preodjenuti se i uzeti oružje, da bi smjesta šmugnuo na neko skrovito mjesto. Kad ga, nakon izvojevane pobjede nad Carstvom, Česi ipak nađu, proglase ga dezerterom i osude na utapanje u bačvi. Ono što je za Dorothy bio glas osobe koju najviše voli, njezine tetke, koja je budi iz sna, za Broučeka je glas gostioničara, koji ga pronalazi u jednoj od bačvi svoje pivnice. "Nema mjesta kao što je dom”, reći će Dorothy, a za njom ponoviti i Brouček, ne zaboravljajući se pohvaliti uspjesima u borbi protiv čeških neprijatelja. Ova se Janáčekova opera obično smatra "prijelaznim djelom”, što će reći, ne baš savršenim, barem ne u odnosu na njegova kasnija djela za scenu. Često se kao argument za takvo mišljenje navodi dugo vrijeme nastanka: opera je pisana punih deset godina, od 1908. do 1918. godine, a prvi je put izvedena dvije godine kasnije u praškom Nacionalnom teatru. Za to je, kako se smatra, bila odgovorna zavrzlama u pogledu libreta, na kojem je sukcesivno radilo ni manje ni više nego sedam autora, prerađujući dvije pripovijetke češkog pisca Svatopluha Čecha (čiji se lik pojavljuje i u samoj operi). No, stvar bi se mogla i obrnuti, pa reći: srećom da ih je bilo tako mnogo (među njima možda je najpoznatiji Max Brod), jer je riječ o iznimno domišljenom fabulativnom sklopu, čije je osnovno obilježje ponavljanje. Elegancija je upravo zadivljujuća, nalik na formulu ili geometrijsku figuru: početna se konstelacija (Brouček – Mazal – Malinka – Crkvenjak) ponavlja dva puta, tako da se pri prvom ponavljanju mijenja prostor događanja (likovi su prvi put na Zemlji, potom na Mjesecu), a vrijeme ostaje jednako (sadašnjost), dok je pri drugom ponavljanju obratno, mijenja se vrijeme (u prvoj konstelaciji riječ je o sadašnjosti, potom se skače u prošlost), a radnja ostaje u istom prostoru (Prag). Ali, kao i svako ponavljanje, i ova dva ne samo što prenose početne odnose nego ih ujedno i mijenjanju, točnije – pojačavaju. Broučekove nade da će na Mjesecu pobjeći od neurednosti koja nastupa u ime "duha” osujećuju se kad shvati da je na Mjesecu sve kao i "kod kuće”, samo još gore. A bijeg od profesorskih predavanja o slavnoj prošlosti nacije završit će kao bijeg od razjarenih nacionalističkih hordi koje u njemu ne samo da vide "lošeg Čeha” nego i samog Nečastivog. Autor popratnog teksta uz ovo izdanje, Nigel Simeone, nije osobito originalan kad sadržaj opere čita kao Janáčekovo ruganje "sitnim dušama”, koje se ne vode velikim idealima, već se zadovoljavaju malim zadovoljstvima i ugodama. On se tu samo priklanja većinskom mnijenju, prema kojem je ovdje riječ o djelu nastalom iz najdubljih nacionalnih poriva i u službi jačanja nacije. Uostalom, što bi se drugo i moglo očekivati od djela posvećenog prvom predsjedniku Čehoslovačke Republike, "osloboditelju češke nacije, doktoru T. G. Masaryku”? Možda djelo i jest nastalo iz takvih poriva – no je li to sve? Pretpostavljajući da je Brouček negativan lik, osoba čije se navike i postupci ne mogu opravdati, takvo čitanje zapravo bi moralo pozitivno vrednovati sve ono što je malograđaninu Broučeku mrsko: uzvišenost umjetnosti, samožrtvovanje u ime nacije. Ali amplifikacija koja se događa u drugoj i trećoj konstelaciji (na Mjesecu i u XV. stoljeću) ne samo što ponavlja ono što se događa u prvoj nego pokazuje upravo njezine ekscesivne crte: zahtjev za uzvišenošću i "duhovnošću” otkriva se kao diktatura esteticizma, dok zahtjev za samožrtvovanjem u ime nacije poprima obrise lova na vještice (Broučeka proglašavaju Antikristom!) i javnog linča. Sâmo djelo tako na pozornici uprizoruje što zapravo čine oni koji Broučeka kritiziraju u ime nacije, kao sitnog trgovca nacionalnim sentimentima. Ako ono i jest nacionalističko, djelo u isti mah prokazuje nacionalizam kao odvajanje onih koji su vrijedni živjeti od onih koji to nisu. Kao što će opera preduhitriti i "lijepe duše”, koje će Broučeku zamjeriti banalnost i okrenutost sitnim užicima nauštrb uzvišenih, "visokih” sadržaja. Ponavljanja što se susreću na sadržajnom planu donekle vrijede i za glazbu, pa tako valcerski pokret, koji se u prvoj konstelaciji pojavljuje diskretno, za vrijeme Malinkine optužbe da ju je Mazal prevario plešući valcer s nekom drugom, na Mjesecu poprima opsesivne crte, karakterizirajući Ethereu i njezinu opčinjenost Broučekom. Pjesma pijanih umjetnika što na početku opere dopire iz pivnice, na Mjesecu postaje pravim religijskim obredom u kojem se slavi Umjetnost, a u trećoj pak konstelaciji poprima oblik husitskih korala i koračnica. Na ovoj snimci, koja je toliko besprijekorna koliko to može biti snimka uživo, zadivljuju osobito nastupi zbora, premda su i ostali izvođači odlični, uključujući i dikciju češkog jezika, koliko sam to uopće u stanju procijeniti. Tiskani libreto manje se posrećio: želeći ovo izdanje zapakirati u plastičnu kutiju uobičajenu za dvije kompaktne ploče, izdavač je tiskani tekst (koji je inače vrlo opsežan, očito su sedmorica pisaca tu imala što raditi) prelomio u dva nejednaka dijela, neovisno o podjeli po činovima. Proglasiti "Izlete gospodina Broučeka" samo "prijelaznim djelom” znači previdjeti njegovu artističku ozbiljnost, koja se ne libi uključiti čak i pitanje o granicama umjetnosti, jer i estetički fundamentalizam na Mjesecu, pa i pretvaranje umjetničke u upotrebnu glazbu, koja služi poticanju u boj, dva su slučaja prijelaza umjetnosti u nešto drugo, religiju ili politiku. Naposljetku, ovo djelo govori i o tome što se događa kada su snovi gori od jave. Poput Dorothy, i Brouček snatri o nekom mjestu "s onu stranu duge”, no kada ga napokon dosegne, ono se pokazuje tako poznato i neugodno, da ne preostaje ništa doli se brže-bolje vratiti. No, to što se san pokazuje kao noćna mora, ne mora značiti da odsad pa nadalje preostaje još samo ponavljati mantru kako "nema mjesta kao što je dom”, jer da je tu ipak bolje nego drugdje, pa je najbolje ništa ne činiti, pomiriti se tim da su stvari takve kakve jesu i da se tu više ništa ne može. Zamišljam da se Broučeku nakon povratka s drugog putovanja desilo ono što mu je na javi bilo uskraćeno nakon prvog: ljubav. Ne ljubav s Malinkom, ona već ionako ima svog Mazala. Bila bi to ljubav s nekim drugim, ljubav koja bi neizbrisivo promijenila njegov svijet. (autor recenzije: Dalibor Davidović) Ne smijem reklamirati. |
