ponedjeljak, 27.08.2007.
Konačno opet …
|
… antena radi! Imala sam najbolju namjeru pogledat hoće li se M. Ottley kvalificirati za finale na Olimpijadi, al' sam nakon puta zaspala. Unatoč riti koja me boljela jer smo krenuli "starom" cestom jer je navodno kod "onog" tunela bila kolona od 10 km. Što nismo mogli provjeriti, jer radio u busu nije radio. I vodičkinja se pokazala doraslom svojoj ulozi. Ni jednom nas nije obavijestila kamo idemo i zašto, niti kada ćemo i gdje napraviti stanku. A sve je krenulo savršeno. Bus je uletio na trajekt spuštajući se nizbrdicom ravno bez stajanja, k'o da smo u nekom Bondovom filmu. Da život ipak nije film, pokazalo se ubrzo na drugoj strani, gdje smo pola sata čekali da trajekt iz drugog smjera krene. Red je red!!! Naročito plovidbeni. Mogla bih se i ja malo obresti na naše inozemne turiste i njihovo ponašanje na plaži. Najagresivniji su Rusi. Dođu hrpimice na plažu i svoj ručnik postave tik do vašeg, iako se vi sunčate na njemu. Ne obaziru se. Vidi se da su naučeni na racionalno postupanje s prostorom. S tobogana im se djeca spuštaju sa svim mogućim napuhanim čudesima, iako nemilosrdno vrište jer ne znaju plivati. Talijani su mrak. Svoje personalije razmetat će po cijeloj plaži i nakon toga se uljudno i s mnogo uviđavnosti ispričati za nered i ometanje (tata, odnosno, muž, naravno!!!), koje time ne prestaje. Ali, kod Talijana, kad je riječ o djeci, sve je dopušteno. U Trstu se, recimo, penzići dižu u busu ne bi li djeci opterećenoj teškim torbama ustupili mjesto za sjedenje. Ženama je u pravilu badić malo ofucan, ali to nije bitno. One su žene i majke. I toga se ne stide i srame. Svojim grlenim glasom i zvučnim jezikom bez ikakvih kompleksa to daju na znanje. Vole i životinje. Naročito zmije. Ne bi ih ubili ni za živu glavu. O Talijanima i živim bojama ne bih ovom prilikom. Živnete, čim ih pogledate. Slovenci bez ikakvog srama dovode svoje pse na ljudske plaže, iako je plaža na kojoj je psima dopušteno ljetovanje vidno označena, a čak nije ni ružna. Psi im pokazuju očigledne znakove homofobije, loptofobije, morofobije i uglavnom prestravljeno čuče ispod ležaljke. Ajd, bar nešto od te discipline. Naravno da Hrvat ne reagira. Ionak nije vlasnik plaže. A zašto bi kad je potplaćen. Još da vodi brigu o tome. Ma, treba sve rasprodat strancima, ionak su uspješno agresivni i ne nailaze ni na kakav otpor. Ajd, fala Bogu, tim tempom nestat će nas za 20 godina. Globalizacija je u Hrvatima našla najplodnije tlo. Šteta da će tak brzo izumrijet, a tako lucidan narod. U restoranskoj menzi nude se svježe smokve i šeširići s lavandom ispod pulta "Samo nemojte šefu reć'!". Na štandu sa sunčanim naočalama i kineskim suvenirima, djevojka se ne diže s klupe i veli, ma, mi se malo odmaramo, tu smo cijelo ljeto, pa evo možete nam tu platit. No, dobro. U plažnom restoranu odlučih se ja za skušu. Dobih neku koja jedva da je dosegla tinejdžersku dob. Baby-fish. Bilo mi je uopće žal pojest. Al, glavno da konobar natuca hrvatski s njemačkim naglaskom. I stalno mu se pričinjalo da ja nešto želim naručit. Dobra fora. Englezi svoj čuveni British understatement & perfectionism nose sa sobom i na ljetovanje. Nakon što mi je zbrisao onaj taxi (v. donji post), obratila sam se bljedolikoj strankinji na njemačkom, komentirajući situaciju, rekavši da se nadam da će onaj od 6 doći i izbaviti nas iz raja. Ona je odgovorila na nekom gramatički savršenom, ali sporom njemačkom, tak da sam skužila da sam fulala. Odreagirah na engleskom i ona kaže da je učila njemački, ali da se ne usuđuje govoriti jer da ga nije dobro savladala (mašala!). "Onaj u 6" je ipak stigao, no bilo je čudno da se uparkiravao gotovo pola sata. Mam mi je bil sumnjiv. Domorodac koji vrluda i oklijeva prilikom pristajanja. Tu nekaj smrdi. Odlučila sam ne komentirati njegovog kolegu od 5 sati. Ipak sam ja samohranamajka. I tako se mi nekako ukrcamo, a ono on nesiguran pri odvezivanju. More – ni 1, a kamoli 2. Hmm. "Well, at least, we can all swim!", rekoh ja, a oni se slože sa mnom s facama koje nalikuju onima iz "Black Adder". Znate ona čuđenja prince-regenta. U svakom slučaju, ipak smo sretno stigli do odredišta. Trenutačno sjedim pred zaslonom i ločem pivu, naravno, po preporuci svog GP-a. Što se mora, nije teško. Moram i mnoge druge stvari za koje sam mislila da će biti riješene prije GO-a, pa nisu. One su mi teške, iako ih moram. I tako poništavam značenje poslovice. I stojim iza toga. To je zbog onog (tabu)!!! Sikter, nevoljo i nesrećo! Idući ponedjeljak krećem u školu. Osnovnu. Hvala Bogu! Konačno opet suvisli sadržaji i počela matematike. Sve sam zaboravila. Nadam se da ću proć prvi razred. U drugom je tablica množenja. Hm. Moram iduće ljetovanje provesti s većim naglaskom na vlastitom odmoru. Na nekom udaljenom otoku, gledajući Kumovu slamu bez svjetlosnih zagađenja. Željeći želje do beskraja jer padalica ima više nego mojih želja. Danju pogleda uperenog na češere i u sunce koje se probija kroz iglice nekog zimzelenog mediteranskog drva. Na plaži gdje nema badića i previše ljudi. Gdje je more bistro i gdje možeš vidjeti sabljarku kako iskače iz vode loveći ribu. Gdje ti zmija dođe rashladit se malo, a raka hraniš čipsom i guštera jabukom. Gdje osa zna da će dobit sladak zalogaj. Gdje nema nikakvog ljudskog jezika – samo govor mora, šume i životinja kojima je tu dom. Zaroniti i pustiti more da se ovija oko tijela brzinom plivanja. I smješkati se cijelo vrijeme. Ma, nisam ja rođena u badiću! @: 1NJOFRA: mučas gracias na baneru! Još jedan prođe daan, uzburkan k'o moreee…. |
