četvrtak, 26.07.2007.
JA BOLUJEM...
|
.. u meni hiljade ratnike, slave život i umiru... Sjećam se da je jednom u nekoj križaljci pisala natuknica: poznata kvazi-kantautorica, Alka. No, bez obzira što mi nije po ćefu, ima žena neke zaista dobre stihove. A ja se upravo tako osjećam. Ne, nisam zaljepljena za pod, ne nisam pribita na štokove. Imam temperaturu. Već treći dan. Kurim do 39,1. Onda se tresem pol sata. Pa onda popijem Lekadol, pa se znojim i mijenjam do pet spavaćica. A najbolji je delirij. Baš mi paše. Osim toga, imam radnike i morala sam se otkvačit s računala, pa sad bezobrazno neću reć šta. Možda je Alka pisala ovaj tekst baš dok je imala temperaturu. Fakat, baš se podudara. Imam osjećaj da sam u nekom karmičkom čišćenju. Majstori rade svoje - svaka im čast. Gledah neku večer (ili jutro?) u svom bolesnom magnovenju kraj nekog nastavka "Galactice". Budući da ne pratim priču, uletjela sam na kraj nastavka u kojem se kapetanica i njen, valjda bivši dečko, nakon zajedno provedene noći u pustinji gdje su vikali na glas "Ja volim - pa ime onog drugog", na kraju potukli u ringu. Pravim boksačkim rukavicama. Bez milosti. S mnogo gnjeva, očaja, ljutnje, mržnje. Oblijevali udarcima neštedimice jedno drugo. Zalilveni krvlju, na kraju se objesiše jedno o drugo, iscrpljeni do kraja, i ona kaže "I miss you so much", a on onda "I miss you too". A ona ga je zaje.. jer se nakon spomenutog jutra išla odmah oženit za nekog drugog, valjda podobnijeg lika (znate već kak većina bira svoje partnere). To je, naime, bio povod. I eto što smo mi ljudi. Zgazit ćemo sebe i osobu koju volimo, ODREĆI SE ljubavi, bitka na život i smrt, ti ćeš vladat MOJIM osjećajima!!! E, nećeš, bum, tras, krk! Treba li se zaista pomlatit do krvi da bi skinuli sve one obrambene zone kojima se obljepljujemo ne bi li ostali SVOJI u ljubavi? Što to vrijedi kad ipak, eto, bar u ovom slučaju, oni jedno bez drugoga ne mogu i morali su se DOSLOVCE FIZIČKI IZLEMAT. Sjetih se sna od prije dosta godina. Sanjah ljubav, toplinu bezgraničnu. Sjedili smo u kinu. Onda je on odjednom rekao "Moram ić" i sa suzama u očima otišao. Htjela sam ga primiti za ruku i reći ne, ne moraš ići. U tom trenu, iz poze bespomoćnog mahanja rukama i meni okrenut leđima, odjenom se okrene prema meni i ... vidjeh da je to čovjek bez lica. Imao je sve ostale fizičke konture, ali kao da se vanzemaljac poigrao samnom i nije mi dao da vidim lice. Bilo je prekriveno maglicom. A sve druge konture bile su čiste kao suza. Ali osjećaj je bio ljubav. Prava,duboka, bez trunke gnjeva, tipa, pa svejedno je i ako odeš, ona ostaje, ali ipak... Dirnuta dubinom tog osjećaja, satima sam plakala nakon sna. Za one koji su propustili radne akcije: ne brinite, bit će ih još. S veseljem vas čekam. Treba temeljito očistit stan nakon radova. Pa malo još pomaljat .... Osjećam da mi temperatura polako raste. Idem kupit voća, još neke letve, pa doma na liječenje i u novi delirij. |
