utorak, 17.01.2012.
Otpuštam kočnice
Mnogo toga se nataložilo u mojoj duši. Mnogo toga se izdogađalo u mome životu. Mnogo toga čuči negdje skriveno. Neizrečeno. Neučinjeno.
Osjećam potrebu za pisanjem, pretvaranjem svojih misli na papir, u slova i riječi. Osjećam, ali još uvijek neki strah, neka kočnica je prisutna. Treba se samo pustiti!
Otvorila sam blog. Trebalo je vremena da nešto konkretnije i napišem. Ne znam koliko ovo konkretno jeste, ali svaki početak, bilo čega je težak. Pa tako i ovaj. No, upustit ću se u avanturu!:)
Strah je ta kočnica. Strah od neuspjeha. Strah da očekivano ne bude realizirano. I da očekivano bude realizirano, a da nije ono što je odgovarajuće. Tako mnogo pitanja, a malo odgovora. Malo onih pravih odgovora, a gomila lažnih.
E, kada bi se sve znalo u životu, kada ne bi bilo grješaka, padova, razočarenja, nesreća, gubitaka, tuge, bola... možda bi bilo jako monotono i dosadno. Svjesna da je život jedno balansiranje, traženje ravnoteže, ni ne očekujem da ne bude svega toga: grješaka, padova, razočarenja, nesreća, gubitaka, tuge, bola. Ali, očekujem više, mnooogo više pogodaka, uspona, očaranja, sreće, dobitaka, radosti ... A život je u biti takav, lijep i dobar i ima svoj smisao. Svjesna sam i toga, ali kao da još uvijek idem mračnijom stranom ulice.
A tako volim Sunce, Život, Radost, Prirodu! Pa što se to meni događa, gdje sam se putem pogubila???
Pa dobro, ako sam se i pogubila, natrag nema, ali mogu da se iščupam. U dubini svojeg srca i duše vjerujem da je to ostvarivo, da će se to i desiti.
U mnoštvu „self- help“ literature naišla sam na jednu dobru vježbu, preporuku. A to je da se piše dnevnik zahvalnosti. I ovaj moj blog, ovo moje pisanije će bit upravo to: pokušaj da se prizove u život Radost, Ljubav, Sreća, Zadovoljstvo.
Sigurna sam da sve to oko mene i u meni, samo je sakriveno. Dakle, kao kada smo djeca bili... hlladno, toplo, toplo, toplo, toplije, još toplije, vrućeeee... Ma, i ćorava koka ubode zrno!:)
- 13:30 -
