petak, 27.01.2012.

Obračunavanje s ...

Kako je samo lako tražiti ispirke i objašnjenja umjesto se baciti na djelovanje!
Ne znam je li posrijedi lijenjost ili apatija ili pak nešto treće, ali znam da sam jako inertna kada je pospremanje u pitanju. Pri čemu ne mislim na ono klasično: brisanje prašine, usisivanje, pranje, već mislim na pospremanje svih onih ladica, ormara, kutija i kutijica, i skrivenih mjesta. A ja ih u svome skromnom domu imam puno (čak bih rekla: i previše!, ali se bojim da samu sebe ne čujem). Eh, da...
Nisam kolekcionar, a nisam ni hrčak. Nemam arhiv. Niti skupocena djela, raritete i antikvitete. A ne znam što je sve to što čini moju „kolekciju(e)“. Ima tu svega i svačega, i potrebnog, ali i nepotrebnog.
Svjesna sam činjenice da gomilanje stvari nije dobra osobina i da ima kao uzrok neku psihološku stranu. Pokušavala sam da odgonetnem što bi to moglo biti, što je stvarni uzrok tog skladištenja. Ne računam na garderobu, tašne,cipele, sandale, ešarpe, nakit, čarape... To je ono što je potrebno : ) Da!
Ali, imam jako puno časopisa, magazina, knjiga, priručnika, raznih bilježnica, brošura s putovanja... imam puno toga što me interesira, a sve to kupujem i lagerujem, jer, jednog dana ću imat više vremena. Jednog dana...
Prije neki dan sam pospremala smočnicu. Baš sam se namučila! Ali, ne mislim fizički, već je to bio djelomice i uman posao. Ne znam čemu sve one staklenke, svi oni zapušači, raznih dimenzija, oblika i od različitih materijala, pa sve one plastične kutijice (s poklopcem i bez poklopca), pa one vrećice... sve nekako s izgovorom: „Jednom će, možda!,i zatrebati?!“. Možda:)
Tu je i skladište garderobe, ali ne one iz kontra sezone, već one što mi je mala (ne prerasla, već sam se ugojila!), ali ja se ne dam, ne predajem se, i vjerujem da ću jednom stat u nju. Kada smršam. Ali, prije nego što smršam, moram da počnem da mršavim :)
Ima tu još i uspomena, još iz dječijeg perioda, to mi je slatko, ali i to zahtjeva prostor za „stanovanje“.
Ima tu još i računa, uputstava za uporabu, garantnih listova čak i za neke predmete koje više ni nemam, rasparenih naušnica, broševa kojima fali igla, pocepanih ogrlica i narukvica, oksidiranih prstenova, vrećica i papira za umotavanje poklona...
Iako jednom na godinu radim veeeliko spremanje, i ipak bacim jedan dio stvari,opet se nagomila . Ponekada imam utisak da u mojoj garsonjeri ne stanujem ja, već moje stvari.
Divim se ljudima koji se lako odriču svega nepotrebnog. Nepotrebnih stvari, ljudi, misli. Ja nisam jedna od tih. Rađe ostajem u lošim vezama, lošim poslovima, u lošem društvu, brinem o nebitnom...
Pokušavam da pravim preokrete, jer su mi neki događaji dali motivaciju za promjenom. Želim Život, Radost, Osmjeh, Pozitivnost, Ljubav, Lijepe misli... No, još uvijek sam u fazi obračunavanja s svim lošim (svjesna i te činjenice da neču moć ni sve loše iskorjenit, ali moram bit fleksibilnija i strpljivija).
Za sada se fokusiram na obračun s nepotrebnim stvarima, za početak:)

- 20:41 -

Komentari (4) - Isprintaj - #

utorak, 17.01.2012.

Otpuštam kočnice

Mnogo toga se nataložilo u mojoj duši. Mnogo toga se izdogađalo u mome životu. Mnogo toga čuči negdje skriveno. Neizrečeno. Neučinjeno.
Osjećam potrebu za pisanjem, pretvaranjem svojih misli na papir, u slova i riječi. Osjećam, ali još uvijek neki strah, neka kočnica je prisutna. Treba se samo pustiti!
Otvorila sam blog. Trebalo je vremena da nešto konkretnije i napišem. Ne znam koliko ovo konkretno jeste, ali svaki početak, bilo čega je težak. Pa tako i ovaj. No, upustit ću se u avanturu!:)

Strah je ta kočnica. Strah od neuspjeha. Strah da očekivano ne bude realizirano. I da očekivano bude realizirano, a da nije ono što je odgovarajuće. Tako mnogo pitanja, a malo odgovora. Malo onih pravih odgovora, a gomila lažnih.
E, kada bi se sve znalo u životu, kada ne bi bilo grješaka, padova, razočarenja, nesreća, gubitaka, tuge, bola... možda bi bilo jako monotono i dosadno. Svjesna da je život jedno balansiranje, traženje ravnoteže, ni ne očekujem da ne bude svega toga: grješaka, padova, razočarenja, nesreća, gubitaka, tuge, bola. Ali, očekujem više, mnooogo više pogodaka, uspona, očaranja, sreće, dobitaka, radosti ... A život je u biti takav, lijep i dobar i ima svoj smisao. Svjesna sam i toga, ali kao da još uvijek idem mračnijom stranom ulice.

A tako volim Sunce, Život, Radost, Prirodu! Pa što se to meni događa, gdje sam se putem pogubila???
Pa dobro, ako sam se i pogubila, natrag nema, ali mogu da se iščupam. U dubini svojeg srca i duše vjerujem da je to ostvarivo, da će se to i desiti.
U mnoštvu „self- help“ literature naišla sam na jednu dobru vježbu, preporuku. A to je da se piše dnevnik zahvalnosti. I ovaj moj blog, ovo moje pisanije će bit upravo to: pokušaj da se prizove u život Radost, Ljubav, Sreća, Zadovoljstvo.
Sigurna sam da sve to oko mene i u meni, samo je sakriveno. Dakle, kao kada smo djeca bili... hlladno, toplo, toplo, toplo, toplije, još toplije, vrućeeee... Ma, i ćorava koka ubode zrno!:)

- 13:30 -

Komentari (1) - Isprintaj - #