samo blog https://blog.dnevnik.hr/samo

nedjelja, 27.03.2005.

Blagoslovljen Uskrs!

petak, 25.03.2005.

XII.postaja - Isus umire na križu

Neshvatljiva ljubav...
Umrimo i mi baš danas svemu što nije Ljubav.

srijeda, 16.03.2005.

Ljepota je u očima gledatelja.

Nekad dopustim tišini da upregne moje misli na izlet k onom unutra. Pa se nađem bosih nogu u pijesku s ogromnom paletom različitih boja u ruci, dovoljno velikom da jednim pogledom sve boje ne mogu obuhvatiti. I imam samo jedan kist u ruci, koji više nije onako lijep i čist kao da je nov, ali je poprimio oblike mojih prstiju na dršci. Pa mi ulijeva osjećaj, nekad istinit, a nekad ne, da već znam što radim i da ću svaki njegov pokret moći iskontrolirati, bez da mu ostvaraj odstupa od zamišljenog.

I tako stojim sama na pijesku s ogromnom paletom i jednim čupavim kistom a ispred mene platno. Neugledno na klimavom postolju, ali je moje. Nije baš ni čisto, tek rijetko Svevišnji dopusti kiši da ga namoči u blagoslovu pa se očisti. Ali uvijek je nakon kiše malo više smežurano nego prije. Jednom će se čitavo naborati to moje platno...

I ima dana kada ide dobro, kombiniram boje a moj trošni kist pravi konture baš kakve u svojoj mašti od njega očekujem. A ima i onih drugih dana, kad nepažnjom napravim krivi potez, pa ga pokušam ispraviti i opet sve pođe krivo. Onda ga čitavog prebojim da bih mogla krenuti iz početka, ali se ne mogu sjetiti kako krenuti. Pa me žalosti vrijeme koje prolazi dok se pokušavam sjetiti. Dosjetim se i za to rješenja - na staro se ne treba nikad vraćati. Pa slikam nešto novo.

Ne vole svi ljudi iste slike. Niti svi slikari drže u rukama iste kistove. I neki od njih imaju u sebi razboritosti odmah na početku eliminirati određene boje s palete. Pa manjim raspolažu, ali teže griješe.

Molila sam jutros za pljusak. Da namoči moja stopala u pijesku i platno na stalku. Da ga dobro namoči jer je mnogo sasušenih slojeva od propalih pokušaja, kiša tako dugo nije padala... I vidim da mi na paleti ponestaje boja, pogotovo onih svjetlijih jer na tamniju podlogu sve više ih treba stavljati da bi se istakle.
Pa kad se platno očišćeno osuši molit ću za nekog putnika. Da mi novih boja donese. Kist mi ne treba, ovaj tako dobro leži u ruci, volim ga sasvim. I zamolit ću putnika da ostane i pomogne mi osmisliti tu sliku. Da zajedno nešto naslikamo, možda nam se i svidi. Dosad je svaki putnik pregršt boja donio sa sobom, ali nismo se uspjeli dogovoriti oko slike. A bilo je i slučajeva kad smo se zavarali da bismo ipak mogli uspjeti, ali prije ili kasnije čovjek shvati. Uvijek je tako, uostalom.

Možda da sljedećem putniku pružim kist u ruke? Možda će biti dovoljno nježan da ne izravna na njemu obrise mojih prstiju, a opet dovoljno čvrst u namjeri da privede posao kraju.

Jer ja, naime, ne znam što slikam. Znam samo da slikati moram. Ali umara me već slikati sama, ipak je udvoje zabavnije.

ponedjeljak, 14.03.2005.

Nemam vremena pisati.
Ma u biti nađe se par minuta za post, ali je pisanje fakat jedna od stvari kojima se želim posvetiti, strukturirati ono što hoću reći, a ne samo nabacati misli pa kako bude. Onda me nekad i uhvati inspiracija, ali dok se domognem pisaljke nešto mi se nešto drugo nađe na putu pa se toga prihvatim. I tako stalno.
A onda navečer nekad sjednem za kompjutor pa čitam druge blogove pa mi često sinu ideje ali sam toliko umorna da mi se opet ne da...
Pa sam ja zapravo jedna lijena živina. Zapravo, u zadnje vrijeme shvaćam da sam fakat lijenčina, totalna. Nije da planiram nešto poduzeti po tom pitanju (ne znam može li se uopće ?!?), al reko – neka malo samosažalijevanja po tom pitanju.

Htjela bih pisati o pacijentima. O ljudima s kojima sam se ovih dana susretala i o svemu lijepom i ružnom što donose takvi kontakti. Pričati čitave priče o životima i bolestima, o tome kako se ljudi ponašaju, kako komuniciraju, što priželjkuju, i to kako se osjećam prirodno uz njih. Ali ne mogu. Zaredali su se takvi dani da je perspektiva na tom polju poprilično tamna. Vidim da mi je tamo mjesto, dobro mi je dok sam s njima, to sam ja. Ali razmišljati o tome nakon što dođem kući, ili pričati doživljaje – onda kad se utisci pomiješaju sa svim mojim strahovima, očekivanjima, potrebama – shvaćam da je to čitav labirint emocija. Pa se hodnici tako nasumično poslažu, bude trenutaka kada pomislim da ću se moći sa svim tim nositi, samo treba vremena. Onda dođu neki drugi, kao ovih dana, kad samo razmišljam o tome da sam sve veća neznalica i da ne mogu pružiti tim ljudima ono što im treba. Ne sad, nego da to nikad neću moći. Ma ne znam... I tako me taj labirint uvijek iznova očarava, jer i sebe spoznajem, ali me i boli jer čekam neki znak da će se nešto u mojoj glavi promijeniti i da ću se moći ograditi od onoga što čujem i vidim.

Čudni su to trenuci. Nešto kao PTSP. PTSP-ovac zna da mu je rat donio zlo, ali da može, odmah bi se vratio na ratište. Tako se ja osjećam. Stvarno njegujem taj život izvan faksa, ne želim dopustiti medicini da me proguta. Ali kad o tome razmišljam, sjetim se patnje koje vidim i istovremeno želim natrag se vratiti. Kao da sve ostaje negdje u zraku, nedovršeno, kao da se uvijek moram ispraviti, pitati još nešto, reći još koju riječ...

Ovo nije pesimističan post. Ja volim ovo što mi se događa, samo što nekad bude malo previše. Eto, rasteretih malo svoje misli i prije nego se bacim na ručak sve vas virtualno grlim i želim ugodan dan.

subota, 05.03.2005.

Moooja doooomovinaaaaa
moja doooomoviiinaaaaa
ima Kutlu, Todorića
ima Jambu i Gucića
i Željka Ružnog Keruma.







Da, ako još niste počuli, velika mi je čast objaviti poštenom blogovskom pučanstvu da „gospodin“ Željko Kerum nestrpljivo iščekuje isporuku svojeg novog Lamborghinija Murcielaga vrijednog 300 000 Eura, dok radnici nekih od stotinjak tvrtki koje posjeduje čekaju isplatu svojeg vrijednog minimalca.

Očito je da su stvari krenule nizbrdo i mislim da se Željku ne piše dobro. Čovjek mora da se preznojava od briga i da grca u dugovima. Naime, još prije godinu dana, dok mu je cvjetalo, čovjek se počastio duplo skupljim Maybachom. Auto je koštao nešto više od 600 000 Eura, al đe s' problemi? Za Željka i šeika od Bruneia to je kap u moru. Ali, dok šeik i dalje uspješno posluje s naftom, Željac se ne snalazi dobro, tako da si je za ovu sezonu odlučio stegnuti pojas i kupiti duplo jeftiniju igračku.

Saživio se s poteškoćama radničke klase. Svaka čast, Željac.
Kupio Željac brz auto, što jest jest. Dovoljno brz da s njim pobjegne od ljudi? Sigurno. Dovoljno brz da s njim pobjegne od zakona? Možda. Dovoljno brz da s njim pobjegne od Smrti? A-a.

Željac, nemaš ti pojma o životu. Evo ti riječ-dvije jedne prosječne zagrebačke dvadesetogodišnje studentice – stari moj, nema ti tog Lamborghinija ili Maybacha koji će ti zamijeniti toplu ljudsku riječ. Nema tih para koje te mogu saslušati kao što te može prijatelj. Nema većeg gušta nego učiniti malo, a znati da si puno pomogao čovjeku. Ti si sirotinja, stari moj. Jer dok biraš brze igračke, i dok dopuštaš da tvojom krivnjom stotine ljudi životare čekajući da se smiluješ ubaciti koju kunu, život i tebi brzo prolazi, znaš... brže od Murcielaga.
Radiš parade svakojake, Željac. Ne stigneš biti čovjek.
A neko to od gore vidi sve...

<	ožujak, 2005					>
P	U	S	Č	P	S	N
	1	2	3	4	5	6
7	8	9	10	11	12	13
14	15	16	17	18	19	20
21	22	23	24	25	26	27
28	29	30	31

Opis bloga

Bez ukrasa, bez psovki, bez velikih riječi, bez koncesija, bez prevare, bez mržnje, bez umjetnih aroma, bez PDV-a. S vjerom u Boga, život i ljude. I s morem ljubavi.

Zahvaljujući ovom ovdje odsad me možete kontaktirati na adresi maja.dr@gmail.com

posjetitelja unikatnih komada

Blogovlje i linkovlje

Arhangel
Marisi
Xiola
Pegy
Dr. Luka
Georg
Pero Panonski
Poliglotna
Jazzie
piskinja


Blog.hr
katolička stranica
brojač posjeta
riječi pjesama
BBC Science and Nature
Scientific American
zdravlje
British Medical Journal
vijesti
darujmo krv
Le Monde
The LA Times
The Daily Telegraph
Medscape

Arhiva

Neki od uradaka koje i danas volim možete pronaći u arhivi mog starog bloga, s desne strane na popisu. Otkad je ovog bloga, bilježim postove koji su bili dragi ili meni ili blogopučanstvu (što zaključujem po interesu za komentiranje):

Početak
o IVF-u
o sportu
o životu
pjesma
bolan post
Turkmenistan
MOJ NAJDRAŽI POST
novogodišnje odluke
ja sam ZA Crkvu
o nekom "liječniku"
o skakavcima, leptirima i siru
o Srebrenici
neka tamo ljubav
o prvom rođendanu
o religiji
o glumljenju mehaničara
o Katrini
oprost
rođendan
ratna uspomena
jutra
neke iz branše
GMO prvi dio
o branjenju svetinja
obiteljsko nasilje
o ratu
o braku

U Ime Oca i Sina i Duha Svetoga. Amen.

Gospodine, Ti si svoju Crkvu kroz vjekove očuvao od raspada, dao si joj čvrste temelje svoje ljubavi da je vrata paklena ne bi nadvladala. Hvala Ti na tome daru.
Pomozi Gospodine da snagom svetih sakramenata i neprekidnom molitvom ponovno procvjetaju kršćanske obitelji, izvori duhovnih zvanja. Pozovi u ovu žetvu novih radnika, koji će iz ljubavi prema Tebi dati svoj život u službu drugih.
Čuvaj Gospodine, po zagovoru Blažene Djevice Marije i sviju svetaca, čistoću srca svojih svećeničkih i redovničkih kandidata - da molitvom, siromaštvom, postom i radom u sebi hrane taj oganj ljubavi koji si Ti zapalio.
Blagoslovljeno budi ime Trojedinog Boga - Oca, Sina i Duha Svetoga.
Blagoslovljeno Ime Djevice Marije, Majke Crkve i Kraljice neba i zemlje. Amen.