Prave si boje dodala na taj portret života mog:
talase plave, nijansu lave, vrtloge zelenog.
A crnu nisi štedela,
ali bez nje bi bela još izbledela -
bez crne bela ne bi vredela.
Nekad dopustim tišini da upregne moje misli na izlet k onom unutra. Pa se nađem bosih nogu u pijesku s ogromnom paletom različitih boja u ruci, dovoljno velikom da jednim pogledom sve boje ne mogu obuhvatiti. I imam samo jedan kist u ruci, koji više nije onako lijep i čist kao da je nov, ali je poprimio oblike mojih prstiju na dršci. Pa mi ulijeva osjećaj, nekad istinit, a nekad ne, da već znam što radim i da ću svaki njegov pokret moći iskontrolirati, bez da mu ostvaraj odstupa od zamišljenog.
I tako stojim sama na pijesku s ogromnom paletom i jednim čupavim kistom a ispred mene platno. Neugledno na klimavom postolju, ali je moje. Nije baš ni čisto, tek rijetko Svevišnji dopusti kiši da ga namoči u blagoslovu pa se očisti. Ali uvijek je nakon kiše malo više smežurano nego prije. Jednom će se čitavo naborati to moje platno...
I ima dana kada ide dobro, kombiniram boje a moj trošni kist pravi konture baš kakve u svojoj mašti od njega očekujem. A ima i onih drugih dana, kad nepažnjom napravim krivi potez, pa ga pokušam ispraviti i opet sve pođe krivo. Onda ga čitavog prebojim da bih mogla krenuti iz početka, ali se ne mogu sjetiti kako krenuti. Pa me žalosti vrijeme koje prolazi dok se pokušavam sjetiti. Dosjetim se i za to rješenja - na staro se ne treba nikad vraćati. Pa slikam nešto novo.
Ne vole svi ljudi iste slike. Niti svi slikari drže u rukama iste kistove. I neki od njih imaju u sebi razboritosti odmah na početku eliminirati određene boje s palete. Pa manjim raspolažu, ali teže griješe.
Molila sam jutros za pljusak. Da namoči moja stopala u pijesku i platno na stalku. Da ga dobro namoči jer je mnogo sasušenih slojeva od propalih pokušaja, kiša tako dugo nije padala... I vidim da mi na paleti ponestaje boja, pogotovo onih svjetlijih jer na tamniju podlogu sve više ih treba stavljati da bi se istakle.
Pa kad se platno očišćeno osuši molit ću za nekog putnika. Da mi novih boja donese. Kist mi ne treba, ovaj tako dobro leži u ruci, volim ga sasvim. I zamolit ću putnika da ostane i pomogne mi osmisliti tu sliku. Da zajedno nešto naslikamo, možda nam se i svidi. Dosad je svaki putnik pregršt boja donio sa sobom, ali nismo se uspjeli dogovoriti oko slike. A bilo je i slučajeva kad smo se zavarali da bismo ipak mogli uspjeti, ali prije ili kasnije čovjek shvati. Uvijek je tako, uostalom.
Možda da sljedećem putniku pružim kist u ruke? Možda će biti dovoljno nježan da ne izravna na njemu obrise mojih prstiju, a opet dovoljno čvrst u namjeri da privede posao kraju.
Jer ja, naime, ne znam što slikam. Znam samo da slikati moram. Ali umara me već slikati sama, ipak je udvoje zabavnije.