Duboko sam uvjerena....
ponedjeljak, 03.08.2009.
U potpunosti sam uvjerena da bi cijeli svijet bio jedno predivno mjesto poput Disneylanda samo kad bih ja bila drugačija.
Barem moj svijet, ili svijet meni bliskih osoba.
Sve bi bilo šareno, umotano u celofane, dijelila bi se votka ili lizalice – po potrebi; sve začinjeno s osmjesima, sve začinjeno iskričavom vedrinom šarenica...
U potpunosti sam sigurna da bih samoj sebi bila privlačna samo kad bih imala malo manje mozga. Okej serem; puno manje mozga.
Pokušala sam učiniti nešto po tom pitanju.
Jedno vrijeme sam počela raditi na projektu; Ona se smije i smiješi.
I smijala sam se i smiješila svakome, svakoga dana uz birane riječi koje su zvučale poput predivno ili prekrasno. "Moje dijete je danas, zamislite samo, uzelo kvačice za veš i s njima napravilo kućicu! Je li vi to sebi možete pojmiti?! A ima samo 14 mjeseci! - Kako predivno i prekrasno" - da nisam imala uši; smijala bih se oko glave. Naravno, moj mozak je slao drugačije impulse i podražaje; for gad sejk i te pomahnitale matere! Uopće, ali uopće ne postoji sumnja da bih se i najmanje začudila kad bi mi jedna od wonder majki došla i izjavila kako njeno malo dojenče čita Karamazove prije spavanja. – Naravno. I to je prekrasno.
Faza Ona se smiješi i govori lijepe riječi propala je u katastrofalnom stilu – unaprijed je bila osuđena na propast. Sada se samo smiješim. Iz nekog osjećaja, da ako ću se dugo smiješiti i hiniti kako je sve omotano u šarene listove papira – onda ću i sama početi vjerovati u to. Prekrasno i predivno – više ne upotrebljavam. Osim ako nije u pitanju sarkazam i ironija.
Nakon toga sam odlučila lobotomizirati samu sebe jeftinim pjesmuljcima. Ma tko kaže da ja to ne mogu?! Mogu; naravno da mogu. Uostalom, kad si vani s frendovima i smiješ se i zabavljaš i piješ 'ko zna koju rundu onda niti Jole više nije Jole – uostalom briga te što gudi sa zvučnika. Međutim, nakon mamurluka ostajala je urođena potreba za Reom, Dylanom, Cohenom... A sive stanice su se valjda obnavljale.. – nadam se...
Duboko sam uvjerena kako bi svijet bio lakše mjesto za živjeti na njemu kad bih bila prilagodljiva. Kad bi mi neke norme ponašanja bile onako.. Nešto poput zanemarive.
Kad me ne bi previše dirala svjetska ekonomska situacija, državna ekonomska situacija, premijer, vlada, novac, porez, plaća, izrabljivanje djece tamo negdje, istrebljenje Indijanaca i Židova, ratovi, Srebrenica, branitelji, Afrika, glad, bolesti.. Sve stvari na koje ne mogu utjecati ama baš nikako. Ali sve te stvari utječu na mene. I to jako. I ja sam duboko uvjerena kad bih samo malo manje bila osjetljiva na njih i kad bih se samo malo šire smiješila da bih mogla živjeti u ovom svijetu kao samo još jedan od stanovnika kojem su najveće životne brige kad će doma s posla, što će kuhati i zašto peglati na + 30.
Onda bih valjda postala i sama sebi privlačnijom.
Evo; do nedavno sam mislila da sam debelo prase koje se kotrlja.
Ali napredujem; sad samo mislim da sam prase.
Ali sam, naravno, otkrila svoje druge tjelesne mane.
Recimo imam veliki nos. Zapravo nemam kad se pogledam u ogledalo, ali na fotografijama – brate mili osjećam se kao Lassie... Jednaka je stvar s prstima. Imam osjećaj da su beskrajno debeli.
Zar će to uvijek biti tako?! Taman kad se uvjerim kako mi lijepo stoji broj 36 i kad sa osmijehom na licu mogu biti ponosna svoj izgled; moje u glavi debele ruke zamijene debeli prsti, moje koturanje zamijeni moj nos?!
Ne, ne oslikavam tanjure....
Nažalost; ali mogla bih početi ako uhvatim vremena.
Pišem, pisuckam, piskaram – nemam pojma kojeg li to kurca vrijedi....
Još manje od 30 dana do novog sudbonosnog da ...
Pročitala sam i pronašla jednu studiju gdje se navodno svakih (ako se dobro sjećam) četiri mjeseca treba gladovati četiri dana... Sve vrste pića su dozvoljene – samo ne smije postojati vilica, nož, zubi i kosanje hrane... Navodno tijelo treći dan počinje izlučivati ogromne količine endrofina, a mozak postaje budan, pametniji, kreativniji... Navodno četvrtog dana nastaju najbolja umjetnička djela. Sklapaju se najbolji poslovi...
Ne znam; iskušati ću.
Prvi puta, prošli tjedan, nisam imala prevelike volje – mučile su me druge stvari...
A onda sam sjela i popričala sama sa sobom i shvatila da će mene zapravo uvijek nešto mučiti pa ako ću čekati povoljni trenutak prazne linije – a bome ću ga se načekati.
Tako da sam odustala nakon dana i pol...
Sada idem ispočetka...
Idem provjeriti teoriju... Imam volju. Bože mene – ako išta imam – onda je to volja.
Ako do četvrtka pronađem odgovarajući tanjur – oslikat ću ga...
Ili odgovarajući papir – ispisati ću ga...
....
