It's all make believe, isn't it?
ponedjeljak, 20.07.2009.
Pronaći ću hobi koji veze sa pisanjem neće imati.
Izbaciti ću sve knjige jednim velikim unajmljenim buldožerom – sve na cestu, van, spaliti kao u kvaki 22 – nabaviti ću ti šljem da ti pepeo ne pada po glavi; samo ću te natjerati da istrčiš gol – one uniforme djeluju mi previše jeftino, so pase, već viđeno, kao kod kapetana Kirka, a u mojem svijetu nema planeta, nema Zemlje i Voyager neće boldly go where no man has gone before - u vražju mater ako ne i onu s božje strane.
Moj hobi neće imati veze s vezenjem – ja se bojim krvi, bila bih loš narkoman tvrdim to cijeloga života, igle me podsjećaju na smrt, smrti se bojim – ne, ne, ne, ne...
Da...
Oslikavati ću tanjure baš kao Norma.
One jeftine iz Peveca, one skupe, koje ću dobiti na poklon.
Uzeti ću šarene boje i oslikavati tanjure buljeći kroz prozor. Tako je.
Biti će tu pasa, cvijeća, trave, drveća, proljeća i šuma. Možda neka koliba i obavezno ljubičasti kauč kojeg nikada neću posjedovati ispred predivnog kamina u kojem će pucketati vatra – kojeg također neću nikada posjedovati.
Jer sam lijena guzica i jer mi se ne da zajebavati s drvima, dizati ranije zbog pepela – pepeo me podsjeća na Ppeljugu, Pepeljuga na slikovnice, slikovnice na šljokice, šljokice me bodu u oči, u dušu, vode do potpetica cipela u ormaru, my precious – to ne dam – knjige uzmite, cipele pogledajte, ostavite, zatvorite vrata za sobom, zaključajte ih i vratite mi ključ – hvala vam lijepo.
Neki ljudi nikad nisu znali voljeti – prva misao koja mi je pala na pamet dok sam naizgled nehajno buljila u sijedi potiljak ispred sebe na šalteru broj 2 lokalnog poštanskog ureda.
Gotovo jednako visoka; moje predivne bijele gladijatorice, dovoljno mršava, dovoljno izblajhana, s crvenim lakom za nokte, našminkanih očiju – ne možeš mi ništa.
Srce mi se steže, puls samo neznatno divlja, nehajno opipam mobitel u uskim hlačama – koji je ono broj (?!) – ma popuši mi, ja više ne bježim od nikoga, ne možeš mi ništa.
- Izvolite?!- pita nasmiješena žena u žutoj košulji.
- Poštu za ormarić broj...-
Osjećam da me čuo, ne gledam ga. Poželim mu pokazati srednjaka ali ja sam pristojna djevojka, pristalog izgleda, uostalom upravo to, i jedino baš to, je njemu pljuska posred lica.
Uzimam pakete, cvrkućem zahvalu nekom idiotu koji mi otvara staklena vrata buljeći mi u dupe, balansiram s paketima preko ceste, razmišljam o Peri K.
Pero K. bi ovu priču zapisao tako jednostavno.
Bio sam u pošti, bio je moj stari, jebo mu pas mater, podigao sam pakete, otišao na posao i smišljao slogane za komitete i gdje ću ovoga poslijepodneva držati govore sa crvenim karanfilom u zapučku. Ali Pero K. je živio u nekim drugim vremenima – karanfili me podsjećaju na sprovode, sprovodi na partijske sastanke, partijski sastanci na politiku, politika na čir na želucu.
Ili psycho; otišao sam na poštu, smijao sam se, sve su mi žene za šalterima izgledale kao stare ofucane babetine u borosanama – kladim se da niti noge nisu obrijale, a kamo li pi*ku, nasmijao sam se svakoj od njih mjerkajući tipa s leđa, pogledao svoj blackbarry – u 21h imam ševu s Amandom, do tada stignem lijepo, polako i kirurški čisto nabiti jaja ovom tipu u usta. Od te pomisli mi se dignuo no, nažalost Đurđica iz šaltera broj 5 je to krivo protumačila što je rezultiralo totalnim padom mog erektivnog st(r)anja.
Norma je bila problem.
Imala je taj problem.
Više problema. Serijski spojene probleme u veliki lanac sranja i problema.
Marilyn je bila proljetni praznik. Svečanost. Lampa. Seoski lunapark. Neki ljudi pričaju idiotarije a ti šutiš opčinjen slušajući ih kao da će upravo izreći tajnu svih tajni. Neki ljude šute a ti opčinjeno buljiš u tu šutnju, sad, sad, sad će prošaptati nešto bitno, nešto što mi treba, nešto jako važno.... A netko se samo smije i cijeli svijet se smije skupa s njim i cijeli svijet izgleda kao velika šarena lizalica umočena u pelin, i sve fontane ovog svijeta čine se poput morskih žalova (a ja more nikada nisam pretjerano voljela) svi parkovi čine se poput obronaka Zagorja, sve plave kutije na šinjama; kao pokretne kućice od šećerne glazure u kojima plave djevojke u rozim haljinama s dijamantima na ušima govore: uđite, poslužite se dok vam nude ledenu čašu dupkom punu Finlandia vodke – baš one koju najviše volim, s malo limuna i pogledom na osmijeh...
Možda bi to trebao biti moj novi hobi.
Da, da, da, da...
Naučiti se smijati!
Oh Miss Celie, I feels like singing!
Kad si šupak od čovjeka
petak, 17.07.2009.
Kad si žena koja posjeduju maternicu, imaš dva jajnika (koja, iskreno se nadam, rade kako spada), nosiš lažne bisere i križinu oko vrata težine i veličine – da bi prodajom iste mogla nahraniti pola pučke kuhinje kraj Branimir centra; (nitko ne smije zaboraviti da si ti VELIKA vjernica, da je Bog tvoja ljubav i da je "Vjera u Boga i seljačka sloga" blablabla 
) a zoveš se Mirjana Petir – onda si u kurcu, pardon, kurca dugo nisi vidjela pa si nadrkana stara oštrokonđa – ne, ne stoje ti ti biseri, izgledaš kao stara nadrkana isfrustrirana babetina.
Da sam muško niti ja ti ne bih dala da mi vidiš kurac. 
Kad si žena koja također posjeduje maternicu, u vlasništvu ima veeeeliki stan iz kojeg je izgonjen neki tamo oficir JNA da bi se iz podrumskog stančeka preselila na potonju lokaciju, takaj nosiš lažne bisere, jebeno loše kostime i šešire gore od one deve Camille (a to je jebački teško nadmašiti
), rodila si si sina, pazi sad licemjerne premijerke – gdje ti je muž?! Ha?! – i podržiš, predložiš i usvojiš OVAKAV DISKRIMINIRAJUĆI ZAKON O UMJETNOJ OPLODNJI – onda si šupak od žene.
S lošim šeširom.
Kad si ministar zdravstva, veliki vjernik koji je do prije par godina u državnoj bolnici obavljao legalne abortuse mladim i nespremnim ženama; sve dok savjest nije stisla šupak a gospon sa slinom s donje usne otišao na prvu misu, kleknuo – što kleknuo – padao ničice pred bijele halje od sirove svile, zlatnog prstenja i rukom rađenih i obrađenih govornica sa kipovima koji bi brate mili nahranili svu sirotinju koja zalazi u lokalni Caritas (samo ne onaj kod Brajše for gad sejk) – a par godina nakon toga predlažeš zakon u kojem na umjetnu oplodnju NEMAJU pravo parovi u izvanbračnoj zajednici; (ali prođe amandman, fala ti Budo s nebesa) onda je to znak da Bog ipak postoji, a da ste vi gospon Milinović – šupak od čovjeka.
Licemjerni šupak od čovjeka.
To vam je zato kaj ste prestali pušiti pa se sad nadrkavate nad narodom.
Ili vas jebu plaćanja / neplaćanja onih participacija – medicinske sestre vas ne vole – pa nisu tajnice jebote; gdje ćeš dezinficirati ruke nakon svake pikice dok brojiš lovu koju ti je baka Mara jedva skucala od svoje penzije od 1800 kuna – ali baku Maru boli kičma i mora na injekciju – šupak od čovjeka, gospodine. Šupak – od - čovjeka.
Ako Hebrang pobijedi na predsjedničkim izborima selim se u Turkemenstan.
Jebo me pas!
