Opis bloga
"Pisala sam ti pjesme ,ali ti si uporno bježao iz njih.Možda sam trebala presaviti papir,staviti ga u novčanik i nositi sa sobom.
Možda bi tad uvijek bio pored mene,a nitko ne bi uspio ni približno procijeniti toliko bogatstvo.Volio bi me ,svakom strofom,svakim stihom."
..tko razumije shvatit će...
"Zaljubiti se .Nepromišljeno ,naivno,djetinje,a najjače,bez ikakave barijere.Zato je neusporedivo.Zato je lijepo.Zato i traje."
Shvati ..ako volim tebe ja ne varam nikoga ..ako osjetim velike emocije prema tebi ,a ne želim ih prihvatiti i odupirem im se varam sebe ..
Odgovorit ću ti "brutalno"...po zadnji puta stavljajući sebe u bilo koji "plan "..u tvoje misli ..život...želim ti pojasniti što me kod tebe toliko rasulo ...impresija ..čak mi nije bitno da te impresioniram , nego da...vidiš ljubavi i onda iza točkica ostanem bez riječi ...
..preambiciozno bi bilo napisati da si ti moja druga polovica ,ali osjećaje respektiram ,vjerujem u njih...
Srce je jedino koje pamti ..inercijom bi napisala "vjeruj mi ...ali nema potrebe...
.u pravu si ,oprosti ..u zadnje vrijeme se pokušavam izdići i sagledati obzor i ljepotu trenutka ne više sa prvog već sa desetog kata..tamo je ljepši pogled ...možeš li to shvatiti?Popela sam se za devet katova ,devet važnih katova..i želim se dalje penjati...želim vidjeti kakav je pogled sa krova..Ponekad me ponese i zanese želja za možda nedostižnim i tada u grču mislim da spašavam stvar ,a ispadne da kopam sve dublje i dublje u nepoznato crnilo..
.dođe mi da sama sebi opalim pljusku..nikako da zapamtim neke stvari..i eto opet sam se uhvatila u retrospektivi svojih pogrešaka ..naravno da se slažem sa onom tvojom rečenicom"ovakav način komunikacije za mene nije normalan "..nije ,ali je "k vragu" jedini kojeg imamo i jedini kojeg si TI (ne)dozvolio...i najbolje da sve pustim ..nakon svega izgubiti te i kao prijatelja nije ni tako strašno ..This Is My Live...
"ja nisam ljubomoran,mada smatram da je ljubomora dio ljubavi ,a ravnodušnost je da oprostiš K.... a ne ljubav...ali sam posesivan..Znaš zašto sam sam posesivan?.Jbga ,ja sam sretan jer sam ti se približio ,jer mogu s tobom komunicirati ...javiš mi se bez da te opsjedam...a on te možće "imati",ne kao prijatelja,nego kao osobu koja će sutra ugasiti svoj blog i biti najsretnija na Svijetu...Ne pišem ti ovo radi sebe ...jebeš mene...i sama si napisala,ajde da budem i ja bolji sa egom malo..
..postoje oni za kojima ja patim ,ali i koji pate radi mene,začaran je to krug...ali to nam možda nije dovoljan razlog"
..opet kao po nekoj kazni ušao si u moj život ,poklonio mi samo trenutak i suze …postao greška koju skupo plaćam..
...pitam se što sam to kod tebe zavoljela ,čemu nisam mogla odoljeti..izgubljena u tvom snu otvarala sam dio po dio tvog tijela i tonula u svoju najveću iluziju života .
..dok god nekog voliš ,pa makar to bilo i jako ,jako tužno ..."krajnje je nevrijeme "da ga zaboraviš i odustaneš ...vrijeme uz glagol voljeti nikada nema kraj kao smisao...
Ove noći mogu napisati najtužnije stihove.
Napisati, na primjer: “Noć je puna zvijezda,
Trepere modre zvijezde u daljini”.
Noćni vjetar kruži nebom i pjeva.
Ove noći mogu napisati najtužnije stihove.
Volio sam je a katkad je i ona mene voljela.
U noćima kao ova, držao bih je u svom naručju.
Ljubio sam je, koliko puta, pod beskrajnim nebom.
Voljela me, a katkad sam i ja nju volio.
Kako da ne ljubim te njene velike nepomične oči.
Ove noći mogu napisati najtužnije stihove.
Pomisao da je nema. Osjećaj da sam je izgubio.
Slušati beskrajnu noć, bez nje još beskrajniju.
I stih pada na dušu kao rosa na livadu.
Nije važno što je moja ljubav nije mogla zadržati.
Noć je zvjezdovita i ona nije uz mene.
Ista noć odijeva bjelinom ista stabla.
Mi sami, oni od nekada, nismo više isti.
Više je ne volim, zaista, ali koliko sam je volio.
Moj glas je iskao vjetar da joj dodirnem uho.
Drugome. Pripast će drugome. Kao prije mojih poljubaca.
Njen glas. Njeno sjajno tijelo. Njene beskrajne oči.
Više je ne volim, zaista, a možda je ipak volim.
Tako je kratka ljubav, a tako dug je zaborav.
Jer sam je u noćima, kao ova, držao u svom naručju,
Moja je duša nespokojna što ju je izgubila.
Iako je ovo posljednja bol koju mi ona zadaje,
I ovi stihovi posljednji koje za nju pišem.
"Ljubav je čarobnica, vila koja preobražava bezvrijedne stvari u radost
i stvara kraljice i kraljeve od obične gline.Ona je miomiris toga čudesnog
cvijeta -srca- i bez te svete strasti, te božanske omame, mi smo manje
od zvijeri; a s njom je zemlja nebo, a mi smo bogovi".
Robert G. Ingersoll
"U životu moramo samo dvije stvari:
moramo umrijeti i moramo živjeti do smrti;
ostalo sami osmišljamo".
"Tada sam u mislima lutala šumarcima i slušala veselo čavrljanje vila i poistovjećivala se s njima. Spoznavala sam da snaga ne žudi za pravdom i da nepravda nema zakona. Kada sam osjetila prve ljubavne rane, potražih lijek u vilinskom svijetu naše renesanse. Odživjela sam tu prvu bol puno življe i na neki način sretnije." pomislih slušajući ponovo tonove već skoro zaboravljenog sna..
Nema te poezije koja se može vinuti do onih visina do kojih dopire ljubav
( R. Thagore )
"Bila je moja zlatna šansa, a tek sam načeo svoj krug. Moj mali vjerni Sančo Pansa, moja ljubavnica, suborac i moj najbolji drug".. Balašević
"Mislim, ako nisi znala imam i ja osjećaje i onu suptilnu glupost što se zove srce". Balašević
Znaš, stalo mi je... Ali se uporno ponašam kao da nije. Gradim oko sebe zid do kojeg nitko ne može doći, ali ima jedna caka: Priđi! Reci mi riječ i taj će se zid pokazati kao jedna obična kula od karata koja izgleda moćno dok ne dođe nešto pred čim pada . Balašević
"Ženi je valjda u prirodi da pati. Sve do trenutka kad joj netko srce razbije toliko da ga ničija ljubav ne može sastaviti. Tad ništa ne može popuniti prazninu u očima. Tad je ništa ne može smekšati. Tad je najslabija, ali i najjača. Tad gazi sve pred sobom. Takvih žena se treba čuvati".Balašević
Po kakvim oštrim prođoh stazama,
pokakvoj tuzi vlažnih humova,
u zanosima, u ekstazama ?
Ja pamtim prašni očaj drumova
i vrtoglavih cesta ludilo,
i usred vira ponoć umova
I lutanje je već utrudilo
krvave noge i žulj brzih stopala.
Nostalgiju je tek probudilo,
i gora me je želja spopala:
za nekim rujnim Barcelonama,
za kojim pandža grud je kopala,
za maslinama našim, za Salonama,
večernjim zlatom blagih Zdravomarija,
za blagom mira, sjetom i madonama,
i čistim srebrom naših rodnih arija.
Biser u školjci svi traže..ne samo za svoje dobro ,nego za dobro istog tog bisera kojem je puno boljeu okruženju nego u mraku oklopa i na dnu mora..izroniti ga možeš..ali ništa ne vrijedi ako istu tu školjku otvaraš na silu..tada svijetlo dana nema nikakvog značaja...
Ja cjelova se tvojih bojim,
Ti mojih se ne boj;
Pod teškim duhom jedva stojim,
I što da mučim tvoj.
Tvoj glas me plaši, kretnje, lice,
Ti mojih se ne boj;
Nevinim srcem, djevojčice,
Ja slavim drhtaj tvoj.
Percy Bysshe Shelley
Ti imaš srce moje, a ja tvoje,
Izmjenom ravnom baš jedno za drugo;
Ja čuvam tvoje, a ti paziš moje,
Pogodbe bolje nije bilo dugo:
Ti imaš srce moje, a ja tvoje.
U meni tvoje, a u tebi moje
Jednim nas stvara, jednim čuvstvom grije;
Ti ljubiš moje, jer je bilo tvoje,
Ja tvoje ćutim, jer u meni bije:
Ti imaš srce moje, a ja tvoje.
Sir Philip Sidney
Niti od lutanja ,niti od kajanja niti od dizanja ograda nema toliko krhotina ,koliko se može brdo napraviti slomljenim ciglama koje su činile zid samopouzdanja...nikada se više sastaviti ne mogu .....skrivati se iza ispraznih riječi ,rečenica ,glagola može samo čovjek kojemu srce plače,dok mu na licu titra osmijeh ...obrambeni mehanizam koji ima kratki vijek trajanja ,garanciju 2 mjeseca i otpad zauvijek...
Gdje nisi ti i tvojih očiju sjaj,
tamno je meni.
I uz jasno treperenje svijeća,
tamno je meni.
I kraj tihog plamena stada
tamno je meni.
Sunčana svijetlost samo me ranjava,
tamno je meni.
Gdje tebe nema i tvojih očiju,
tamno je meni.
Kad me ispuniš
postajem svijetao iznutra
i, svijetleći, obasjavam prostor
u koji te unosim
Kad te nestane
odjednom potamnim
Tvoje useljavanje i iseljavanje
preobražava me
kao što mijene preobražavaju godine
Ako sam godina koja po tebi ima svoja doba
daj
u trenutku moga djela
ostani prisutna u meni
Tek tako bih
nestvaran za život
sjao
iz krute skamenjene prošlosti
u nedodirnute zrakama tvoje nježnosti
tamne ponore duša
Josip Pupačić (1928)
Povratak
Ti ne slutiš
moj povratak i moju blizinu
U noći kad šumi u tvom uhu tiha mjesečina
znaj;
ne korača mjesečina oko tvoje kuće.
Ja lutam plavim stazama u tvojem vrtu.
Kad koračajući cestom mrtvo svijetlo podne
staneš
preplašena krikom čudne ptice
znaj:
to krik je moga srca s blizih obala.
I kad kroz suton vidiš crnu sjenku što se miče
s onu stranu mrke mirne vode
znaj:
ja koračam uspravan i svečan
kao pored tebe.
Naša tajna
O tebi neću govoriti ljudima.
Neću im reći da li si mi samo
poznanik bio, ili prijatelj drag;
ni kakav je, ni da li je
u našim snovima i žudima
dana ovih ostao trag.
Neću im reći da li iz osame,
žeđi, umora, ni da li je ikada
ma koje od nas drugo voljelo;
niti srce naše da li nas je radi nas
ili radi drugih kadgod boljelo.
Zbog ljubavi
Razmrsio sam sobu gdje spavam, gdje snivam
Razmrsio sam polje i grad gdje život provodim,
Gdje svjetlo se skuplja u mojim odsutnim očima,
Gdje sunce izlazi, gdje snivajuć bdim.
Svijet male sreće, bez površine i bez dna,
S odmah zaboravljenim čarima,
Rođenje i smrt zamršava njihove dodire
U neba i zemlje pomiješanim naborima.
Ništa ne odijelih, već udvostručih srce svoje.
Da bi se voljelo, sve stvorih: nestvarno i što je java;
Dadoh joj njen razum, njen oblik, njenu toplinu
I besmrtnu ulogu-njoj koja me obasjava.
Neću im reći kakav je sklad
oči naše često spajao u sazviježđa žedno;
ni da li sam ja ili si ti bio rad
da tako bude -
ili nam je bilo svejedno.
Neću im reći da li je život
ili od smrti strah
spajao naše ruke;
ni da li zvuke smijeha voljeli smo više
od šuma suza.
Neću im reći ni jedan slog jedini,
što je moglo, ni da li je moglo nešto,
da uplete i sjedini
duše naše kroz čitav vijek;
ni da li je otrov ili lijek
ovo što je došlo
onome što je bilo.
Nikome neću reći kakva se zbog tebe pjesma događa
u meni vječito:
da li opija toplo
kao šume naše s proljeća;
ili tiha i tužna šuti u meni rječito.
O, nikome neću reći
da li se radosna ili bolna
pjesma događa u meni.
Ja više volim da prešućene
odemo ona i ja
tamo gdje istom svjetlošću sja
i zora i noć i dan;
tamo gde su podjednako tople
i sreća i bol živa;
tamo gdje je od istog vječnog tkiva
i čovjek i njegov san.
