¤Čekajući¤
ČEKANJE
Sve tamo dokle pogled dopire
ona promatra put
kojim je otišao.
A kad se putevi pomute u suton,
kad tama počne gmizati,
klonula i tužna ona upravi korak
prema svome domu.
Čekanje je teško podnijeti jer nas čini užasavajuće i za mnoge ponižavajuće bespomoćnim. Ono što će nam se zbiti tada više ne zavisi od nas ,već od postupaka i volje drugih ili od prirodnih sila koje su van bilo čije kontrole. Onaj koji čeka je onaj koji ne može utjecati.
Bespomoćnost je ono što nam možda najteže pada. . Želimo vjerovati kako smo gospodari svoje sudbine. Primorani da pasivno čekamo, primorani smo ujedno da se odreknemo ovog vjerovanja.
Bježeći od bespomoćnosti, lako upadamo u zamku. Nesvjesni šta zapravo činimo, pokušavamo na događaje van naše moći utjecati čarolijom – tako što ćemo na njih usredotočiti sve svoje misli i sve svoje emocije.
Tada postajemo u potpunosti zaokupljeni onim što čekamo, nesposobni da mislimo ili obraćamo pažnju na bilo šta drugo ili da išta drugo poduzmemo. Ovo mi je jako dobro poznato.
To nam, naravno, ne može pomoći ali zato uvećava našu napetost, dovodeći nas ponekad do toga da jednostavno „puknemo“ ili se nađemo na ivici pucanja. 
Za neke ljude je čekanje ne samo krajnje neugodno već odvratno i ponižavajuće. Riječ je o osobama koje se ponose uvjerenjem da imaju moć nad vlastitim pa i tuđim životima.
Sebe vide kao one koji upravljaju sudbinom, ne kao one koji sudbinu trpe. Čekanje razbija njihovu preuveličanu predstavu o sebi, prisiljava ih da se suoče sa činjenicom da nisu viša bića i izuzeci, što izaziva osjećanja odvratnosti i poniženja.
Čekate li?
18.05.2006. u 08:21 | K | 8 | P | # | ^
