Prvi dolazak u Hrvatsku
18.05.2020.
Povodom mog današnjeg rođendana sjetila sam se kad sam prvi puta rodila (sina) i to u Češkoj (Brnu). Bila sam vrlo mlada, moglo bi se reći čak premlada pa ipak to me nije omelo u mojoj prevelikoj sreći. Znam da sam u sebi stalno ponavljala: "Rodila sam sina, rodila sam sina...".
Tada su još bili u Češkoj naši "spasitelji" iliti "sovjetska braća" koji su iz dana u dan uništavali državu koja je nekada bila predstavnica kulture. Na sreću, to je iza nas i opet smo na istom mjestu, pa čak i koju stepenicu više.
Ok, da se vratim na glavu temu. Dakle, vjenčala sam se i rodila sina u Češkoj i nakon mnogih peripetija napokon sam mogla otputovati u tadašnju Jugoslaviju i to preko Austrije u Fićeku s djetetom od 4 mjeseca! Vjerujte mi tada je to bio pravi podvig, što sam tek kasnije shvatila u pravom smislu riječi.
Ja, mlada majka koja prije toga nikad nije bila u inozemstvu, pogotovo ne na zapadu očekivala sam neko pravo čudo, čak ne mogu reći što sam zapravo očekivala ali znam da sam se na kraju osjećala dosta razočarano.
Zgrade su bile skoro iste kao i u Češkoj, ljudi isto tako, kao i samo nebo, priroda...jedino je bilo drugačije to što nisu na prometnicama u gradu nisu vidjele parole: "Sa Sovjetskim savezom za uvijek" i još neke druge ali po temi iste.
Što se tiče automobila tu se itekako vidjela razlika...nije bilo Trabanta, starih čeških Škodovky, crne Tatre. Po tome se itekako vidjela razlika da više nisam u Češkoj.
Kad smo napokon stigli kasno navečer u Zagreb jedino mogu najiskrenije reći da sam se osjećala vrlo depresivno...kako zbog samog umora, tako i zbog nedovršene hladne kuće, okoliša koji je više sličio na selo nego grad a uz to sin je neprestano plakao i jedva sam ga smirila pa je onda napokon i zaspao.
Taj dan za mene je bila prava mora a ja naivna i mlada očekivala sam bajku koja se pretvorila u pravi horor. Nikad taj dan neću zaboraviti. Sjećam se i toga da jedina misao mi je bila: "Hoću natrag doma...".
